Beganović: Kako je logičkom smicalicom kineska pruga namijenjena Sarajevu položena na mostu u Keniji

U tekstu pompeznog naslova „Tajni ugovor za obnovu šina u Sarajevu sa kineskom firmom problematične prošlosti“, BIRN-a, objavljenom na portalu Balkan Insighta i Detektor.ba potencira se i aludira intriga, skoro pa zavjera, koja uključuje zlikovačke aktere iz druge države. Stari je to i oprobani recept, tajnovitost i strani akteri.

Suština je otkrivena odmah u izdvojenom dijelu teksta, svojevrsnom sižeu date „analize“, koju je autor Irvin Pekmez raspekmezio od Kine, preko Bosne i Hercegovine, pa sve do Kenije, a koji glasi: „Ministarstvo saobraćaja označilo je tajnim više od 40 miliona maraka vrijedan ugovor za rekonstrukciju tramvajskih šina u Sarajevu sa kineskom kompanijom povezanom sa nizom nesreća u ranijim projektima koje su dovele do povrede ili pogibije radnika.“

Na ovom mjestu tekst možemo slobodno i završiti, jer Pekmez ni nakon toliko istraživanja nije detektovao koja firma radi u Sarajevu, a koja u Keniji, pa na sve navode u tekstu o kineskoj firmi možemo svesti pod logičku grešku „non sequitur“ – ne slijedi. Nadasve, ne samo da Pekmezu ne ide od ruke razlikovanje firmi, nego u vezu dovodi tajnost i pogibije radnika, što također ne slijedi jedno iz drugog. Na kraju, Pekmezu čak nije pomogla ni saradnja sa poljskom novinarkom na datu temu, tako da možemo pretpostaviti da su autori silno željeli poručiti javnosti svoj stav – ne i činjenice. Naime, u tekstu se navodi kako je u istraživanju učestvovala i novinarka iz Poljske Claudia Ciobanu, a stavove i Poljeske ćemo imati priliku proučiti poslije kao izraziti ideološki stav – ne i činjenični.

Na netačne navode iz BIRN-ovog teksta reagovao je direktor kineske firme iz naslova Liu Rucheng, demantujući osnovu teksta: „Svi navodi u medijima o navodnim nesrećama i kašnjenjima koji se spominju, nisu direktno povezani sa partnerom zajedničkog preduzeća China Railway No.10 Engineering Group. Navodi su u vezi sa “China Overseas Engineering Group”, koja je odvojena i nezavisna kompanija, bez direktne veze sa partnerom u našem zajedničkom preduzeću u ovom projektu.“

Slaba detekcija Detektorovog Pekmeza kulminirala je u činjenici, ne samo da firma Shandong International Economic & Technical Cooperation Group Ltd nije firma o kojoj naslov govori, nego ni partner te firme nije problematična firma. Naime, firma problematične prošlosti partner je partnera – ali ne na ovom projektu. Pekmez je tu firmu imenovao kao firmu kćerku. No, u tekstu nećete naići na tragove istraživačkog novinarstva koji bi uputili na pravu adresu. Za Pekmeza je dovoljno što se firma nalazi u Kini.

Potom, BIRN Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo zamjera činjenicu da nisu ustupili ponudu kineske firme na uvid, kako bi još jednom pravilno detektovali pojedinačne cijene iz ponude. Na taj navod direktor Liu Rucheng odgovorio je da firma kojom predsjedava je svu dokumentaciju uputila na prave adrese, poštujući sve zakone Bosne i Hercegovine dok se tajnost odnosi na dijelove ugovora, ali da ta praksa jednako postoji svugdje u svijetu, kao i da je odobrena od Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) – zasigurno ne Kini naklonjene institucije. U laičkom prevodu, ukupna cijena je poznata, ali cijena po kojoj će firma nabaviti čelik, beton ili nešto drugo ostaje poslovna tajna kako konkurenti ne bi saznali „poslovni model“ date firme. Činjenica da kineski investitori mogu dati nižu cijenu, kao glavni kriterij pri odabiru ponuđača, tema je koje ćemo se dotaknuti ispod.

Paragraf alternativne historije pod naslovom „Historija propusta i tužbi“ mora biti preskočen, jer je detekcija BIRN-a od dvije firme pogriješila obje.

„Vlada Kantona Sarajevo je u junu 2021. godine dodijelila 20,4 miliona eura vrijedan ugovor konzorciju kineskih kompanija – “China Shandong International Economic & Technical Cooperation Group” (Shandong) i “China Railway No.10 Engineering Group Co.” (CREC 10).

Posljednja je članica porodice “China Railway Engineering Corporation (CREC)”. BIRN BiH sada može potvrditi da je ova kineska korporacija povezana sa nizom nesreća koje su za posljedicu imale povrede ili pogibije radnika.“

Već smo naveli da ni Shadong ni CREC nisu firme koje su radile u Keniji. Analiza koju potpisuje Pekmez neprestano tjera na skepsu o elementarnim stvarima. Teško je povjerovati da je Pekmez zabrinut za kenijske radnike. Idealno bi bilo da je tekst nastao zbog brige prema radnicima. Ipak, bilo bi pogrešno procijeniti da su stvari banalne i plauzibilne novinarskom neumijeću. Treba dati kontekst tekstu.

Pekmez je skoro sve već zaključio, kada se sjetio dodati u svom tekstu i ovaj dio: „Iako je ugovor u Keniji bio potpisan sa sestrinskom kompanijom COVEC, firma koja gradi sarajevsku prugu bila je uključena u vrijeme kada se most srušio.“, što je klasičan primjer spina. Nakon naslova i bombastičnog uvoda, u ovoj smušenoj rečenici vidimo svu nesigurnost autora u vlastite nalaze, tačnije, argument koji mijenja značajno smisao i kontekst. Naime, firma ne može biti uključena u „vrijeme“, nego nam je u autor u obavještajnom maniru htio reći da vrhunac istraživanja se svodi na to da, iako to nije ta firma (Shadong), ni na tom mjestu, ona je u nešto uključena targetirajući niskostrašće publike, a ne racionalni zaključak?

Kako Pekmezu „istraživanje“ visi o koncu, nakon prve logičke greške on dodaje i drugu. Naime, u pasusu: „Sud u Keniji je imao još posla u tužbama protiv ove kineske firme. Sedam radnika je u periodu od 2018. do februara 2022. godine, na osnovu sudskih odluka, dobilo novčanu naknadu usljed neopravdanih otkaza od strane CREC-a 10.“ Ovdje nećemo saznati kakve veze otkazi u Keniji imaju sa rušenjem mosta, a još manje sa sarajevskom prugom. No, autor je vjerovao da bilo kakvo blaćenje doprinosi njegovom tekstu. U nastavku ćemo saznati i za kineske firme po Poljskoj, kao i probleme u Poljskoj, ali ponovo ne o datoj Shadong firmi, nego novom partnerskom partneru. O svemu pomalo, samo ništa o sarajevskoj pruzi. Za dokaze autor nudi i sljedeće, a tu počinje kontekst cijele sage BIRN-a: „Leslaw Szczepaniak, inžinjer u kompaniji RHDHV Polska, koja je u vrijeme radova dobila posao supervizora u gradnji sporne sekcije autoputa A2, za BIRN BiH je kazao kako su Kinezi zaista željeli da jedan evropski projekat uspije, ali da su se predstavnici kompanije COVEC “ponašali komunistički”.“

Stoga, otvorimo neizgovorenu poruku teksta. BIRN, finansiran paukovom mrežom zapadnih donatora, desničarskih i liberalnih iz Amerike, kao i njihovih partnera (slično partnerskim partnerima o kojima Pekmez piše) po Evropi, problematizirao je kinesku investiciju kao takvu, a koja je loša po cijelom svijetu, jer osim što je „komunistička“, ona je i nekvalitetna, antiradnička i obavijena velom tajne. Tekst obiluje izjavama i tekstovima organizacija koje su vođene istim modelom zapadnog suzbijanja kineskog utjecaja – što je bjelodana politika Zapada i za šta izdvaja velika sredstva. Tekst je na engleskom jeziku osvanuo i na Eurasia Review, što je, pogodit ćete, isti zapadni „freedom of speech“ portal. A možda je moguće da euroazijski portal brine za radnike na sarajevskoj pruzi?

Bitka oko tendera i poslova samo je još jedna bitka lobija, gdje radnici sasvim sigurno nisu u prvom planu, kao ni njihovi životi, te sigurnost. Za novac se bore krupne ribe sa svih meridijana ove planete. Još je manje vjerovatno da zapadnjački grantirani portali u Bosni i Hercegovini rone suze nad koloniziranom Afrikom i položajem ljudi u Africi, jer i elementarna upućenost pokazuje da stotinu Kina za stotinu stoljeća nije uradila Africi ono što su uradili borci za slobodu sa Zapada. No, historijske teme ostavimo po strani. Sramotna kolonizatorska prošlost nije tema ovog teksta i sarajevske pruge, iako bi se brutalno efektno mogao demantovati ovaj pokušaj da se kineski mostovi prikažu katastrofama prostim poređenjem sa istim takvim nesrećama u Sjedinjenim Američkim Državama.

Pekmez ne može odoliti i dodati još pokoji biser. „Takav se slučaj desio u Srbiji ali sa drugom kineskom kompanijom.“ Sada su stvari jasnije, ima još kineskih firmi, pa zašto i njih ne spomenuti uzgred? Nije Kenija, nije Bosna i Hercegovina, nije ni pruga – a nije ni ista firma, ali jeste spomenuto u tekstu.

No, antikineska vizura ima i svoj lokalni momenat. Naime, Kinezi se nalaze daleko, pa je stoga ključno učiniti ih dobrim prijateljima naših neprijatelja. Klerikalistički novinar se prihvatio posla i u čas posla uradio posao i za lokalne SDA portale. Tako u analizi dolazimo i do najvećeg grijeha ovih prostora – saradnja sa Srbima. Suštinu teksta odmah je prepoznao i u naslov postavio, a tim aktom i razotkrio, režimski portal Vijesti.ba pod naslovom „Ista firma iz Kine radi šine u Sarajevu i autoput u RS: Oba ugovora tajna!“ Da li se radi o nacionalizmu po kojem Bošnjaci i Srbi ne smiju dovesti iste firme procijenite sami. Naravno, niz režimskih portala kreirale su atmosferu o kinesko-srpskim poslovima koji tajnovisto vršljaju po Sarajevu. Za oblandu objektivnosti trebao im je tekst Pekmeza.

No, BIRN nije uveo novitet. Po potpuno istom receptu, sa začinom sinofobije, identični tekstovi se objavljuju svugdje po EU gdje se pojave kineski investitori. Stranci, sumnjivi, sumnjive prošlosti, netransparentni, protivnici radnika – od autora iz zapadnih nevladinih organizacija, plaćenih vladinim novcem. Ništa novo u sukobima lobija. Sličan slučaj pratio je japanske investitore 80-ih godina prošlog stoljeća. Kako se na konkretnom planu ponude ne može ostvariti mnogo, jer Kinezi daju bolje ponude, uključuje se svaki drugi vid demonizacije. Logika demonizacije Kineza polazi od naizgled oportunističke državničke politike da smo dio Evrope, te da postoje drugi politički i ini razlozi zašto bi trebalo uzimati skuplje evropske ponuđače. No, ponuđeni „argumenti“ nisu ništa više do jeftina propaganda koju je uspješno razotkrio kineski ambasador u Hrvatskoj Hu Zhaoming na temu Pelješkog mosta.

„Kina ima jako dobre odnose i s Austrijom, Italijom i Turskom te njihove tvrtke surađuju s kineskim tvrtkama, uključujući i one u vlasništvu države. Zašto to nije bilateralni problem Kine i tih zemalja, ali je postao u Hrvatskoj”?

Slično pitanje i mi možemo postaviti. Zašto Njemačka smije dovoditi kineske investitore a BiH ne smije? Zašto Hrvatska, članica EU i NATO-a, smije dovoditi kineske firme, a BiH ne bi smjela? Uostalom, saradnja Kine i Amerike je opštepoznata stvar, iako su konkurenti.

Ambasador Hu je odgovorio jednostavno i na činjenicu zašto su kineske ponude povoljnije. „Od samog početka su znale da im je konkurent tvrtka u državnom vlasništvu. Sve do sada nisu postavljale to pitanje.“ A tu dolazimo do najskrovitijeg kapitalističkog razloga koji brine Pekmezove donatore. Kako se boriti protiv državnih firmi? U slučaju sarajevske pruge vrlo lako: oživite državne firme koje će graditi pruge i osigurajte im odličnu zaštitu na radu. Na tržištu Kina pobjeđuje po vašim pravilima poželjne konkurencije.

„Više od polovice svih tzv. super mostova u svijetu izgradile su kineske tvrtke“, dodaje ambasador. Navedeni citat kao nijedan drugi govori o potrebi jačanja državnih firmi u Bosni i Hercegovini. Razbacivanje novca građana Kantona Sarajevo na skuplje zapadne investitore sasvim sigurno nije u njihovom interesu, nego u interesu tih investitora. Stvaranje neprijateljstva između BiH i Kine zbog zarade velikih profitera donosi više štete nego koristi.