Eldar Dizdarević: Prozori i čizme pred izborima

Jedan od ključnih problema bh. ekonomije je preglomazna administracija koja je neravnomjerno raspoređena na mnoštvo nivoa vlasti. Tako brojna administracija, naravno, prilično košta, a ona se finansira iz budžeta koji se pak puni najvećim dijelom novcem prikupljenim od raznih poreza. Praktično, to izgleda samo na nivou entiteta ovako. Ukupni prihodi Federacije BiH prije dvije godine iznosili su 2,3 milijarde KM, pri čemu poreski prihodi čine čak 60 posto ukupnih prihoda. S druge strane, ukupni prihodi Republike Srpske su u istom periodu zbog drugačijeg ustroja iznosili 3,4 milijarde KM, od čega poreski prihodi čine čak 67 posto ukupnih prihoda. Važni detalji u slučaju ukupnih entitetskih prihoda su još i primici od zaduživanja – i to u obimu od 23,7 posto ukupnih prihoda u FBiH i 24 posto u RS-u, čime se zapravo jasno zaokružuje slika sredstava za finansiranje preglomazne administracije, ali i ostalih rashoda entiteta. No, ovoga puta nećemo o zaduživanju i rashodima, ovoga nas puta zanimaju samo porezi.

Pozovimo sada malo ekonomsku teoriju u pomoć, ali ćemo njene osnovne postulate o ovoj temi prepričati jezikom koji je daleko razumljiviji od onog koji koriste ekonomisti i analitičari. Prvo pitanje je, dakle, šta je porez? Porez je nedobrovoljno, obavezno plaćanje nečega državi, pri čemu onaj ko plaća porez (poreski obveznik), nema apsolutno nikakve direktne ili trenutne usluge od države za to plaćanje. Plaćanje poreza je regulisano zakonom, a negativne posljedice neplaćanja su zaista brojne i protežu se od dodatnog naplaćivanja zateznih kamata pa sve do nedobrovoljnog boravka poreskog obveznika u zatvoru. Dakle, u slučaju da se državi ne plati porez, ona će silom (policijom ili sudom) krenuti na pojedinca, fizičko lice ili kompaniju, te stoga mnogi poreze nazivaju i prisilnom iznudom.

Novcem prikupljenim od poreza država finansira svoje rashode – administraciju, vojsku, policiju, zdravstvo, školstvo, sudstvo, izgradnju cesta i tako dalje – no, u Bosni i Hercegovini ti se rashodi u većini slučajeva svode na troškove administracije. Ta velika briga BiH o svojoj preglomaznoj administraciji jasno se vidi i u statističkim pokazateljima. Uposlenici u javnoj upravi imaju u prosjeku gotovo jednake plate kao i uposlenici u finansijskim institucijama, odnosno u bankama. Administracija u BiH ima također dva do tri puta veću prosječnu platu od radnika u proizvodnji, što baš nije uobičajeno bilo gdje u svijetu. U SAD-u, naprimjer, najlošije i najniže plate su upravo u javnoj administraciji i tamo se zapošljavaju najnesposobniji, oni koji ne mogu dobiti bolje plaćeni posao.

Porezi se dijele na direktne i indirektne. Direktni su oni koji se direktno naplaćuju od poreskog obveznika, naprimjer, porez na dohodak ili platu, porez na kupoprodaju nekretnine ili automobila i tako dalje. Indirektni porezi su oni koji su malo zakamuflirani, to jest malo prikriveni jer se naplaćuju indirektno, pa kao takvi ne “bodu oči” poreskom obvezniku. Primjer indirektnog poreza je PDV (porez na dodanu vrijednost) i svaki poreski obveznik u BiH, ako kupi bilo šta, on državi automatski plati 17 posto poreza. Teorija također kaže da bi oporezivanje trebalo da prati princip koristi i princip žrtve, odnosno da bi razni ljudi trebali da budu oporezovani u srazmjeri s koristi koju očekuju od države. To je više filozofsko, nego ekonomsko pitanje, ali, eto, i to se pominje u teoriji koja ide ka optimalnom oporezivanju.

To otprilike znači da bi u našem slučaju uposlenici u javnoj administraciji trebali plaćati veće poreze od uposlenih u proizvodnji, jer, naprosto, korist koju oni imaju od države je daleko veća od koristi koju imaju obični radnici. Naprimjer, uposlenik u administraciji od države će bez naknade dobiti najnoviji iPhone mobitel, pri čemu se radnik u proizvodnji od države može nadati samo pozivu u vojsku u slučaju, ne daj Bože, rata i opšte mobilizacije. Ekonomska teorija upravo zato kaže da bi onaj ko od države ima veću korist, trebao plaćati više poreze. No, tu je bh. ekonomska politika očekivano zakazala (što baš i ne čudi mnogo) pa se sada uvode nekakvi drugi standardi za veće stope oporezivanja – onaj ko ima veću platu, mora platiti veći porez. No, to ni ekonomski, a ni filozofski nije baš pravično rješenje, jer bi se onda jednostavno moglo postaviti pitanje da li osoba koja plaća veći porez ima pravo na veću policijsku zaštitu?

No, idemo dalje sa ekonomskom teorijom. Kada neka država prikupi novac od poreza, ukoliko je iznos veći od potrošnje, onda je riječ o suficitu, a ukoliko je manji, onda je riječ o deficitu. U slučaju deficita, koji je već postao hroničan u slučaju BiH, onda država poseže za zaduživanjem, izdavanjem vrijednosnih papira (obveznica i trezorskih zapisa) ili pak pukim dizanjem kredita kod međunarodnih finansijskih institucija (prevashodno MMF-a i Svjetske banke). Međutim, pametne države to rade na drugi način. U slučaju deficita, država koja ima sopstvenu valutu i manjak, odnosno deficit u budžetu, može dati nalog centralnoj banci da odštampa potrebnu količinu novca, ali bi na taj način možda, u zavisnosti od iznosa, država mogla stvoriti i inflaciju. No, mi se u BiH o tome ne moramo previše brinuti, s obzirom na Zakon o valutnom odboru BIH, to jest na izvjestan način zakonske nemogućnosti štampanja dodatnih količina novca bez pokrića u devizama.

Dakle, našoj prekobrojnoj i preglomaznoj administraciji preostaje samo mogućnost povećanja poreza i drugih fiskalnih te parafiskalnih nameta kako bi se održala na životu. I to ona zaista radi maestralno. Tome u prilog svjedoče i prethodne godine u kojima su se pod krinkom rasterećenja privrede zapravo samo uvodili veći porezi i novi nameti. U “Svetoj knjizi” naših vlada (čitaj Reformskoj agendi) kao krajnja mjera, ako sve druge mjere usmjerene ka prikupljanju prihoda ne urode plodom, predviđa se i povećanje PDV-a. Naravno, mjesec prije opštih izbora nikome ko se nalazi na bilo kojoj listi to neće pasti na pamet. Ali, na našu žalost, izbori će brzo proći, a oni koji pobijede, htjet će kao i njihovi prethodnici u javnu upravu zaposliti svoju rodbinu, prijatelje, poznanike i tako dalje. A za to treba još novca.

Zaključimo. Od mračnog srednjeg vijeka pa do danas opšti stav poreskih obveznika o porezima nije se baš mnogo promijenio. Englezi su u srednjem vijeku plaćali veće poreze ako su imali više prozora na kućama. Prusi su plaćali veće poreze ako su imali čizme, a Rusi su morali plaćati poreze na bradu. Danas svi plaćamo velike poreze i na posve banalne i krajnje neophodne stvari koje su potreba i nisu baš luksuz, pri čemu fiskalna politika u potpunosti zanemaruje princip koristi i princip žrtve, jer, naprosto, i danas poreski obveznici dopuštaju državi da se prema njima odnosi kao vlast u Engleskoj svojevremeno prema prozorima, Prusi prema čizmama ili Rusi prema bradama. A evo sjajne prilike da se to ispravi – takve se stvari uobičajeno rješavaju na izborima.

oslobođenje.ba