Sedin Spahić: Nacionalno jedinstvo + vanredno stanje = opozicija off, represija on
Kroz historiju svjedočimo da teške situacije uvijek naprave urušavanje demokratskih principa, građenje određenih kultova ličnosti i kao popratnu pojavu toga izgradnju autokratskih ili totalitarnih režima. Opravdanost uvođenja vanrednog stanja/mjera (kako god to nazivali) je uvijek vječito pitanje, ali ne bih o problematiziranju toga, nego o mjerama koje proizađu nakon uvođenja istog. Po pravilu neposredno prije ili nakon uvođenja vanrednog stanja dobijamo pozive od strane vlasti za očuvanje nacionalnog jedinstva i smirenosti u teškim trenucima, a „sve ostalo će oni uraditi za nas“. Nažalost poziv na nacionalno ili bilo kakvo drugo jedinstvo u teškim trenucima nikada ne bude samo poziv, nego se takvo stanje nametne represijom.
Ako pratimo konkretno trenutno stanje sa korona virusom u Bosni i Hercegovini zakonodavna vlast, kao jedina vlast gdje djeluje opozicija je suspendirana, a na izvršnu vlast su prebačene privremeno sve nadležnosti zakonodavne vlasti čime opozicija gubi svoju najveću moć kritičara i korektiva vlasti, to jeste djelovanja kroz davanje amandmana na zakone, a sve to pod izgovorom bržeg donošenja mjera, a po uzoru na raznorazne diktatorske režime u svijetu.
U izvršnoj vlasti naravno nema opozicije i kao takvo tijelo uz prethodno navedene nadležnosti oni dobijaju kompletan medijski prostor, koji osim za rješavanje trenutne zdravstvene situacije koriste i za hvaljenje vlastitim „menadžerskim sposobnostima“ ili ranijim „uspjesima“ vlade. I taj sav medijski prostor nije dovoljan vladama i kliničkim centrima, pa uz to smo dobili i enormno trošenje novca da bi se kompletno Sarajevo oblijepilo plakatima sa porukama dotičnih u trenucima dok se mnogi žale na nedostatak testova, respiratora i dezinfekcionih sredstava.
Da bi se pobrinuli da se opozicija ili bilo kakva kritika vlasti totalno limitira donesena je i mjera kažnjavanja širenja panike kroz dezinformiranje, jer takve mjere ne doprinose nikakvom smanjenju zaraženosti, nego su samo potencijalno dobar prostor za obračun sa političkim neistomišljenicima, to jeste u ovom slučaju opozicijom.
Opozicija je u ovim momentima posljednja brana demokratije s obzirom da ovakve mjere urušavaju demokratiju, a pozivi na jedinstvo uz popratne mjere koje će na to prisiliti ne mogu nikako biti dobre s obzirom da se one najčešće nazivaju nečim što nije politička stvar, nego stvar nužde, a po pravilu po izlasku iz ovakve situacije isti ti ljudi te „apolitične stvari“ iskoriste baš u suprotno, to jeste u političke poene, dok u isto vrijeme opoziciju koja kritizira određene mjere osuđuju za isto, to jeste za prikupljanje političkih poena. Ono što zaista opozicija se trudi da radi jeste to da bez ikakvog pravog medijskog prostora pokušava dati doprinos rješenju situacije, ali u ovakvim momentima ona je nužno gubitnik, jer svoje mjere neću uspjeti „provući“, biće rušitelji tzv. „nacionalnog jedinstva“ i izgubit će i ono malo medijskog prostora kojeg su dobijali.
Do boljih dana, uz nacionalno jedinstvo, „uživajmo“ u mjerama u cilju zdravstvene zaštite koje donose ljudi koji su po struci mašinski inžinjeri i ekonomisti!
