(ORWEL) Radnička klasa najpouzdaniji neprijatelj fašizma

02 Apr 2018
Vrijeme čitanja: 2 min

Okosnica otpora protiv Franca bila je španjolska radnička klasa, naročito članovi gradskih sindikata. Na dugu stazu – važno je zapamtiti da je to samo na dugu stazu – radnička klasa ostaje najpouzdaniji neprijatelj fašizma, jer poštenom promjenom društva ona najviše dobiva. Za razliku od drugih klasa ili kategorija, ona se ne može stalno potkupljivati.

Reći to, ne znači idealizirati radničku klasu. U dugoj borbi koja je slijedila nakon ruske revolucije bili su poraženi manuelni radnici i nemoguće je oteti se dojmu da je to njihova krivica. Uvijek i uvijek iznova, u raznim zemljama, organizirani pokreti radničke klase razbijani su otvorenim nezakonitim nasiljem, a njihovi drugovi vani, povezani s njima teoretskom solidarnošću, samo su promatrali a nisu činili ništa; još je gore, a to i jest tajni razlog mnogih izdajstava što između bijelih i obojenih radnika ne postoji čak ni formalna solidarnost. Tko može vjerovati u klasno svjestan internacionalni proletarijat nakon onog što se dogodilo u posljednjih deset godina? Britanskoj radničkoj klasi je pokolj njihovih drugova u Beču, Berlinu, Madridu – ili gdje god se dogodilo – manje zanimljiv i nevažniji od jučerašnje nogometne utakmice. Ipak, to ne mijenja činjenicu da će, kada svi drugi popuste, radnička klasa poći u borbu protiv fašizma. Jedno obilježje nacističkog osvajanja Francuske bilo je zapanjujuće odstupanje među intelektualcima, uključivši i neke lijevo orijentirane. Inteligencija je najglasnije galamila protiv fašizma, a ipak je u odlučnom trenu njen velik dio pao u defetizam. Inteligencija je dovoljno dalekovidna da vidi nadmoć protivnika, štoviše, intelektualci se mogu potkupiti a očito je da nacisti to smatraju korisnim. S radničkom klasom je drugi slučaj. Premalo obrazovani da prozru smicalice koje se rade na njihov račun, oni lako gutaju fašistička obećanja, pa ipak, prije ili kasnije uvijek ponovo započinju borbu, jer osjete na vlastitim plećima da se fašistička obećanja ne mogu ispuniti. Da bi zauvijek pobijedili radničku klasu, fašisti bi morali podići opći životni standard, što ne mogu, i vjerojatno ne žele učiniti. Borba radničke klase podsjeća na rast biljke. Biljka je slijepa i tupa, ali zna dovoljno da nastavi napredovanje prema svjetlu i činit će to unatoč beskrajnim obeshrabrenjima. Zašto se radnici bore? Jednostavno rečeno za pristojan život, a sve su svjesniji da je sada tehnički moguć. Njihova svjesnost tog cilja pada i raste. U Španjolskoj su ljudi neko vrijeme djelovali svjesno idući prema cilju koji su željeli ostvariti i vjerujući da to mogu. To objašnjava silnu živahnost ljudi u Španjolskoj republici za vrijeme prvih ratnih mjeseci. Obični ljudi bili su do srži uvjereni da im je republika prijatelj, a Franco neprijatelj. Znali su da su u pravu jer su se borili za nešto što im je svijet dugovao i mogao dati.

To morate imati na umu želite li španjolski rat vidjeti u njegovoj pravoj perspektivi. Dok čovjek misli o okrutnosti, mržnji i jalovosti rata – i posebno u ovom slučaju, o zavjerama, mučenjima, lažima i nesporazumima – uvijek dolazi u iskušenje da kaže: »Svi smo mi isti. Ja sam neutralan.« U praksi, međutim, ne možete biti neutralni, jer vjerojatno ne postoji rat u kojem je svejedno tko će biti pobjednik. Gotovo uvijek jedna strana je više ili manje progresivna, a druga više ili manje reakcionarna. Mržnja koju je Španjolska republika izazvala kod milijunera, vojvoda, kardinala, gotovana, nadutih reakcionara i tko zna kod koga sve ne, bila bi sama dovoljna da pokaže kako stoje stvari. U biti to je bio klasni rat. Da je dobiven, opće bi blagostanje posvuda poraslo. Rat je izgubljen i vlasnici dionica širom svijeta trljali su ruke. To je bio stvarni rezultat, sve drugo je bila pjena na površini.

Napisano u jesen 1942.

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK