Lavež podno Hindukuša

26 Aug 2021
Vrijeme čitanja: 6 min

Čovjeka, koji je odlazak svojih saveznika pokušao iskoristiti za pomirenje i demokratizaciju države je tzv. međunarodna zajednica izručila na pladnju njegovim dželatima. Postao je još jedna žrtva prepucavanja velikih sila preko krvavih leđa afganskog puka.

 

Kraj velike šanse

Te noći su oblaci na kabulskom nebu skrivali mjesečinu, čineći mrak još tamnijim i pogodnijim za razne bjegunce, lopove, švercere i švalere, ukratko za sve one koji su htjeli da njihovo kretanje prašnjavim ulicama ostane skriveno od radoznalih očiju. Kratko iza ponoći, tog 16. aprila 1992. godine, kolona automobila je napustila areal predsjedničke rezidencije i krenula put aerodroma. U koloni se, okružen nekolicinom najbližih saradnika i službenicima Ujedinjenih Nacija nalazio dr Muhamed Nadžibulah, do tada predsjednik Afganistana i lider Watan partije. Bio je to dio mirovnog plana, za kojeg su službenici UN-a vjerovali da će okončati krvavu dramu koja je već trinaest godina harala Afganistanom. Prema tom planu predsjednik Nadžibulah bi dao ostavku, nakon čega bi napustio zemlju i otišao u Nju Delhi, gdje se već od ranije nalazila njegova porodica. Vlast u Kabulu bi preuzelo Prelazno vijeće, koje bi upravljalo državom do formiranja privremene vlade. Nadžibulah je pristao, valjalo je sačuvati glavu na ramenima, pa makar i odlaskom u egzil, ali je svjestan svih nedaća koje bi donijelo bezvlašće tražio što skorije formiranje Prelaznog vijeća i raspoređivanje mirovnih snaga UN-a u vrijeme tranzicije vlasti. Za međunarodnu zajednicu raspored mirovnih snaga nije dolazio u obzir, jer, kako su rekli,  riječ je o skupoj i složenoj operaciji, za koju u tom trenutku nije bilo sredstava a prije svega volje. Što se tiće Prelaznog vijeća, razgovori o njegovom formiranju, nisu proticali nimalo glatko. Različitim mudžahedinskim frakcijama, suočenim sa kolapsom režima u Kabulu odgovaralo je bezvlašće, kako bi svaka od njih mogla zauzeti što veći dio teritorije a samim tim kontrolisati i što više proizvodnje opijuma. U tim nastojanjima su počeli i međusobni sukobi dojučerašnjih saveznika a na glavni grad, koji je de facto ostao bez odbrane jurili su mudžahedinski odredi gospodara sjevera Ahmada Šaha Masuda, nekadašnjeg Nadžibulahovog saveznika uzbečkog generala Abdul Rašida Dostuma i milicije radikalnog fundamentaliste Gulbudina Hikmatjara. Svi su željeli da budu prvi i glavni. Do tada je kao glavna prepreka miru označavan afganistanski predsjednik i sav napor je usmjeravan ka njegovom odlasku, ali sada, kada je napuštao zemlju, krenula je nova spirala nasilja. Umjesto da Nadžibulahov odlazak bude završetak afganistanske tragedije, predstavljao je tek kraj prvog čina…

Kolona je zaustavljena na posljednjem kontrolnom punktu prema aerodromu. Iz mraka su se pojavili vojnici u neobičnim uniformama i zveckajući oružjem zabranili dalji prolaz. Uzalud je bilo svo ubjeđivanje UN-ovih službenika, prevodilaca i Nadžibulahovih tjelohranitelja….put za aerodrom je bio zatvoren. Kabulom su tih dana krstarile različite vojne i paravojne formacije, milicije i policije, naoružani Tadžici, Paštuni, Hazari i Uzbeci, govorkalo se kako je grad infiltriran Hikmatjarovim špijunima udruženim sa  Kalkistima, koji samo čekaju signal da započnu krvoproliće, kao i pristalicama bivšeg predsjednika Karmala Barbaka. Neki svjedoci tvrde kako su  jedini pravi gospodari kabulskih ulica na proljeće 1992. godine bili čopori pasa lutalica. Nadžibulah se nije imao kuda vratiti: napustio je vlast ali nije uspio napustiti zemlju i svima, ama baš svima je bio dežurni krivac i izdajnik. Jedino mjesto u Afganistanu gdje je mogao naći privremeno utočište je bila baza UN-a u Kabulu. Tamo je istog dana na televiziji gledao kako ga dojučerašnji saradnik, ministar vanjskih poslova Abdul Wakil na press konferenciji naziva omrznutim diktatorom i preprekom miru. Tog istog Wakila Nadžibulah je instalirao u sam vrh afganistanske politike  postavivši ga za ministra. Tu saznaje i da je ministar za državnu sigurnost Ghulam Faruk Jakubi izvršio samoubistvo. Indija, koja je cijelo vrijeme podržavala Nadžibulaha odbila mu je dati mu azil u svojoj ambasadi, plašeći se osvete mudžahedina nad svojim sunarodnjacima u Kabulu. Azil mu je, zato, ponudio Pakistan, najveći saveznik njegovih neprijatelja. Nadžibulah je ponudu odbio, nadajući se da će put ka aerodromu biti deblokiran i da će za nekoliko sati biti u Delhiju sa svojim najmilijim. Nije ni slutio da će mu u naredne četiri godine života jedini životni prostor biti sobićak u toj istoj bazi a jedina veza sa spoljašnjim svijetom televizor i radio prijemnik.

Krvavi poligon

U Afganistanu je mir oduvijek bio rijetka roba kratkog roka trajanja. Najduži period mira u posljednjih dvjesto godina bijaše za vladanja dobroćudnog kralja Muhamed Zahir Šaha, bezbrižnog plejboja, koji se po hedonizmu mogao mjeriti možda jedino sa princom Norodomom Sihanukom.  Kralj je svrgnut 1973. godine dok bio na liječenju u Italiji a vlast je preuzeo njegov rođak i premijer Muhamed Daud Han. Iako i sâm plemenite krvi, Daud Han ukida monarhiju i obečava sistemske reforme. Za konzervativce opasni sekularista a za marksiste mlakonja i oportunista zapao je u nemilost i bradate uleme i usijanih revolucionarnih glava. Uklonjen je i zajedno sa članovima porodice ubijen u aprilskoj revoluciji 1978. godine, kada vlast preuzima marksistička Narodna Demokratska Partija Afganistana. Njen lider i pripadnik Kalk frakcije Nur Muhamed Taraki kreće u ambiciozne projekte: agrarnu reformu, uvođenje obaveznog obrazovanja za sve, uključujući i dotad zanemarenu žensku populaciju. Međutim, u feudalnoj zemlji kojoj su plemenske podjele glavna odrednica društvenog razvoja, ni komunisti nisu mogli biti jedinstveni. Frakcionaštvo i nezasita borba za moć su nagrizale afganistansku Partiju. Taraki je ušao u sukob sa premijerom i prvim saradnikom Hafizulahom Aminom i izvukao deblji kraj. Jednog septembarskog dana 1979. godine su mediji objavili da je drug Taraki dao ostavku zbog zdravstvenih razloga. Nisu, međutim javili čime su zdravstvene poteškoće izazvane. Kasnije se ispostavilo da je predsjednik ugušen jastukom. Navodno je Taraki prvi pokušao eliminisati Amina, pa pošto je ovaj jedva izvukao živu glavu odlučio se za fatalni revanš.

Hafizulah Amin je, rješivši se Tarakija djelovao kao dečko koji obećava. Svima, osim drugovima u Moskvi. Ako je bio kadar eliminisati čovjeka kojeg je nekoliko dana prije poljubcima dočekivao na aerodromu, onda će, prije ili kasnije okrenuti leđa i Kremlju. Šuškalo se po KGB-u da je Amin voljan promijeniti stranu i vjernost Moskvi prodati za američke dolare. Ili još gore, kineske Juane. Dvanaestog decembra 1979. godine na sjednici Politbiroa KP SSSR-a velika trojka: šef KGB-a Andropov, ministar odbrane Ustinov i ministar vanjskih poslova Gromiko su uspjeli izdejstvovati odluku: Hafizulah Amin će biti uklonjen! Teško bolesni Brežnjev i nije bio u stanju da donosi odluke a jedini ko se protivio intervenciji u Afganistanu je bio predsjednik Vijeća ministara SSSR-a, proslavljen upornim, ali  uzaludnim pokušajima reformi, Aleksej Kosigin. Moskovska Pravda je tih dana demantovala bilo kakvu namjeru SSSR-a da se miješa u unutrašnje stvari Afganistana i isticala opredjeljenja sovjetske vanjske politike: dobrosusjedstvo i nemješanje u unutrašnje prilike u drugoj državi. Nakon četiri dana sovjetske trupe su prodrle duboko u Afganistan i artiljerijom uništile predsjedničku palatu u Kabulu. Među razrušenim zidovima su ostala mrtva tijela predsjednika Amina, njegove familije i saradnika. Amina je na mjestu afganistanskog lidera zamijenio partijski sudrug, do tada sklonjen daleko od vlasti Barbal Karmak. On je boraveći u nemilosti naučio lekciju: budi servilan i preživjet ćeš.

Kako to već biva, Afganistan je postao poligon sukoba svjetskih sila: Sovjeti su direktnim vojnim uplivom pomagali režim u Kabulu a zapadne zemlje, uz pomoć Pakistana i zaljevskih monarhija su materijalno – tehnički pomagali ustanike – mudžahedine. Dolaskom Gorbačova mijenja se i odnos SSSR-a prema afganistanskom kofliktu; već je potrošeno i suviše života i sredstava da bi im nastavak sukoba bio isplativ i Sovjeti počinju tražiti izlaznu strategiju. Gorbačov je skoro odmah po dolasku na vlast to najavio američkom kolegi a uskoro je odluku priopćio i afganistanskim drugovima. Koliko god Karmal Barbak bio servilan prema politici Kremlja, procijenjeno je da nije dovoljno fleksibilan za izazove novog doba. Zato je odveden u Moskvu a na njegovo mjesto postavljen mladi, energični šef tajne policije KHAD dr. Muhamed Nadžibulah. Ovaj kabulski Paštun bi, da se nije upleo u visoku politiku, vjerovatno provodio dane kao ugledni ljekar, ali angažman u KHAD-u ga je već toliko uvukao u mračne političke vode da je, htio to ili ne, morao preuzeti ulogu državnog i partijskog lidera. Uskoro je pozvan u Taškent gdje mu je drug Gorbačov bez uvijanja rekao da Sovjeti moraju napustiti Afganistan i savjetovao mu da se na vrijeme pripremi za vrijeme kada će ostati sam. Izgledalo je da je Nadžibulah, kojem su zbog plahovitog temperamenta nadjenuli nadimak Bik, shvatio nova pravila igre. Proglasio je politiku nacionalnog pomirenja, insistirao na dijalogu, otvorio vrata vjerskim vođama, odrekao se marksističke ideologije i vladajuću partiju reformisao kao nacionalnu afganistansku a ne komunističku stranku, dajući joj i novo ime – Watan (domovinska) partija. Sada je nastupao kao ujedinitelj, branilac tradicionalnih vrijednosti od stranog uticaja, ispratio je i sovjetsku vojnu silu koja je definitivno napustila Afganistan u februaru 1989. godine. Jedno vrijeme se činilo da stiče podršku i među narodnim masama i intelektualcima, ali za to je već bilo kasno. Mudžahedini su i dalje dobijali oružje iz inostranstva i nacionalno pomirenje im nije bilo ni na kraj pameti. Za njih je Nadžibulah i dalje bio bezbožnik kojeg je trebalo nataći na stub srama iako je proglasio Islam za oficijalnu, državnu religiju. Afganistanska sela i gradovi za njih su bili premija oko koje su se tukli kao psi oko bačene koske. Ni Ženevski dogovori 1988. godine, ni sovjetsko vojno povlačenje nisu doveli do poboljšanja. Rat je nastavljan svom žestinom i bez sovjetske vojske. Raspad SSSR-a je teško pogodio Nadžibulaha, jer je ostao bez bilo kakve podrške izvana. Saveznici u zemlji su ga napuštali, jer ih više nije imao ime plaćati, unutar samog režima rasplamsale su se frakcionaške borbe i na kraju je ostao skoro sasvim sam. Zato je u očaju i prihvatio na brzinu sklepan mirovni plan UN-a. Razočaran, nije mogao shvatiti kako na koncu dvadesetog vijeka trijumfuju, kako je govorio, primitivci i fundamentalisti koji vraćaju zemlju u feudalizam. Iako je bio vjernik, zgražavao se nad radikalnim islamizmom i proročanski upozoravao na opasnosti koje nosi. Upozoravao je da fundamentalisti prave probleme gdje god mogu: u Sjevernoj Africi, u Libanu, Kašmiru..i da će i dalje predstavljati prijetnju miru ako ne budu zaustavljeni u  Afganistanu…ali strani predstavnici ga, izgleda nisu željeli shvatiti. Ostavili su ga zatočenog u UN-ovoj bazi u nadi da će konačno opet vidjeti svoju porodicu. I dok je Kabul, izmrcvaren u oluji građanskog rata padao iz ruke u ruku raznih mudžahedinskih frakcija, Nadžibulah je prevodio Veliku igru Petra Hopkirka na paštunski jezik. Namjera mu je bila da Afganistanci, čitajući o borbama imperijalističkih sila Britanije i Rusije u devetnaestom vijeku za uticaj u Afganistanu, vide kako se historija ponavlja. Bio je ubijeđen da je samo poznavajući prošlost moguće izbaviti se iz tog začaranog kruga.

Izdaja

Krajem septembra 1996. godine Talibani ulaze u Kabul i vođeni mržnjom iz UN-ovog kampa izvode dr. Nadžibulaha i njegovog brata. Niko ih nije ni pokušao zaštititi. Navodno su mudžahedinske vođe koje su se pred Talibanskim prodorom povlačile iz Kabula nudile bivšem predsjedniku siguran odlazak. Što od ponosa, što iz naivne vjere da mu njegovi sunarodnjaci – Paštuni neće nauditi nije pristao. Idućeg jutra svijet je gledao slike Nadžibulahovog izmrcvarenog tijela obješenog na javnom mjestu…kao opomena svima. Oni, koji su ga prepustili okrutnoj sudbini sada su se zgražavali nad prizorima iz Kabula. Iste godine, u Moskvi je umro Barbak Karmal.

U posljednje vrijeme se  Afganistanci širom svijeta sve više prisjećaju bivšeg predsjednika, koji je pokušao pomiriti tradicionalno i moderno i koji u borbi za nacionalno pomirenje i spašavanje države nije uspio spasiti vlastitu glavu. No, naknadna pamet nije uvijek garancija da se greške neće ponoviti.

A šta je bilo sa svrgnutim kraljem Zahir Šahom? On je ostao živjeti u luksuznoj vili u Italiji, gdje je kratio vrijeme igrajući šah i uređujući vrt. Nakon pada talibanskog režima vratio se u Afganistan. Posljednje godine života je proveo u svojoj palati u Kabulu odakle je nemoćno posmatrao, čini se, nekonačnu tragediju nekadašnjeg kraljevstva.

 

Dr.Sci. Goran Behmen

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK