Esmir Hajdarpašić: Šamarkratija i politički novi val
Opšte je poznato da u Bosni i Hercegovini političke stranke imaju dominantan utjecaj na sve tri grane vlasti – zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Naša se zemlja se nalazi u određenoj fazi razvoja parlamentarne demokratije za koju bi se najblaže moglo reći da je nerazvijena demokratija. Povjerenje građana u institucije sistema je, opravdano, na veoma niskom nivou. Kredibilitet i integritet institucija, s druge strane, gotovo nepostojeći. Kada su sami demokratski procesi u pitanju, iako se u našoj zemlji održavaju (sa izuzetkom Grada Mostara) slobodni izbori, za iste su vrlo vezane često brojne nepravilnosti, zloupotrebe javnih sredstava, sumnje u kupovinu glasova i, generalno, nizak nivo opće političke kulture. Promjene „političkih dresova“ i politička korupcija su postali gotovo pa svakodnevni fenomen. Ono što situaciju čini gorom jeste dojam kako je javnost političke „transfere“ iz stranke u stranku počela prihvatati kao realnost i nešto što vrlo rijetko kažnjava na izborima.
Međutim, koliko god demokratija u našoj zemlji bila na niskom nivou razvoja, čini se da dešavanja koja su prethodila i uslijedila nakon posljednjih općih izbora ukazuju da smo dotakli novo dno domaće političke scene. Naročito se to odnosi na dešavanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Već duže vrijeme naša javnost svjedoči raznim ispadima političkih aktera u tom entitetu, naročito malobrojnih opozicionih kadrova koji kao da se smjenjuju u svojim egzebicijama. Od lomljenja asfalta, dovođenja jagnjadi na press konferencije, preko korištenja zviždaljki i urlanja na sjednici skupštine, činilo se kao da nema šta nismo vidjeli i da nas ništa više ne može iznenaditi. Ipak, svo to nasilje parlamentarnog života doživjelo je svoju kulminaciju u trenutku kada je aktuelni ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, Dragan Lukač, ošamario poslanika u Skupštini, PDP-ovog Draška Stanivukovića. Gotovo da taj čin simbolično i praktično prikazuje svu frustraciju i agresivnost koju u sebi naš politički sistem stvara i skuplja. Nažalost, fizički napadi nisu presedan vezan samo za NSRS. Naime, u junu mjesecu 2016. godine, u Skupštini Kantona Sarajevo, zastupnik BOSS-a, Rasim Smajić, fizički je nasrnuo na zastupnika Naše Stranke, Peđu Kojevića. Pored otvorenog fizičkog nasilja, Bosna i Hercegovina je i područje suptilnijeg proceduralnog političkog nasilja. Nepoštivanje izborne volje, svjesno neformiranje vlasti, neodržavanje sjednica predstavničkih tijela, izbjegavanje formiranja izvršne vlasti, nevažno o kojem je nivou vlasti riječ, gotovo da je postala svakodnevnica.
Postavlja se pitanje, u ovakvom nasilnom, bahatom, neodgovornom i neprincipijelnom političkom okruženju, kakva nas budućnost očekuje i šta je rješenje? Šta je ono što se može usprotiviti ovakvom stanju i pružiti kvalitetniju budućnost naše demokratije?
Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća u muzici se, najprije u Velikoj Britaniji, pojavio Novi val kao muzički pravac usko vezan za punk a koji je radikalno raskinuo sa svojim korijenima. U kontekstu društvenih pojava, pravac je bio antikorparativni surovi stil kojim su se kritikovale društvene anomalije. Bosni i Hercegovini je u političkom smislu potrebna nova generacija politički progresivnih stranačkih kadrova, vanparlamentarnih organizacija i grupa građana koji će izvršiti upravo jedan takav radikalni raskid sa trenutnim načinom bavljenja politikom i svim onim negativnim što politička scena naše zemlje danas nudi. Potreban je zajednički pokret svih generacija koji će raskinuti sa politikom kao sredstvom za brzo bogaćenje i uhljebljavanje, nepotizmom i korupcijom. Pokret koji će našu političku scenu gotovo pa restartovati. Potreban nam je politički Novi Val.
