Prozor je pao, ali u Sarajevu!

Javlja mi se prijatelj danas i kaže: “Druže Mahire, Prozor je pao!”, na što mu ja odgovaram “Svaka čast druže!”, pretpostavljajući da se referira na scenu iz kultnog filma “Bitka na Neretvi” a o partizanskoj akciji iz Drugog svijetskog rata, za koju su se često ljudi znali šaliti “Druže Tito, prozor je pao, meni na glavu”. Željno iščekujući da čujem šalu koju je ovaj put smislio, ubrzo shvatih da nije riječ o šali, već da je prozor stvarno pao, ali 03.11.2021. godine u Sarajevu, u studentskom domu Nedžarići, u studentskoj sobi, i na svu sreću nikom na glavu nego na pod. Pomislih opet da je neka neslana šala u pitanju, te da karikira nešto sa čim nisam upoznat, ali ubrzo se razuvjerih te i sam pročitah šta se desilo.

Nisam bio iznenađen, sa obzirom na to da poznajem stanje i uslove u oba studentska doma u Sarajevu. Nisam bio ni ljut, znajući koliko puta sam lično govorio o neuslovnosti studentskih domova i pred nadležnim i pred ljudima koji nisu bili upoznati sa stvarnim stanjem stvari, ali ne mogu sakriti da sam se osjećao razočaranim, baš kao i svaki put kada čujem ili pročitam da se desilo nešto nadrealno za šta mislite da se može desiti u djelu satiričnog sadržaja ili u nekoj lošoj holivudskoj komediji, što je na kraju krajeva i sam razlog pisanja ovih redova. I bez obzira koliko puta čujem rečenicu “Pa šta si drugo mogao da očekuješ od nas?”, ja ipak svaki put iznova doživim novu dozu razočarenja i u nevjerici se zapitam “Pa zar može i ovo da se desi?”.

Studentski domovi su izgrađeni prije mnogo godina, po standardima ili ne, koji su tada smatrani za normalne, ali mi trenutno živimo u 2021. godini i postoji nešto što se zovu univerzalni standardi. U proteklih 20 godina vlasti u Sarajevu nisu ništa uradile za poboljšanje studentskog standarda. Studentski domovi nikada nisu renovirani niti adaptirani, a broj studenata do unazad pet godina se konstantno povećavao. Samo da su slijedili primjere drugih gradova koji imaju epitet “studentski”, da li na istoku ili zapadu, mogli su da usvoje i učine toliko toga da Sarajevo postane većinski studentski grad. Od neregulisanog gradskog prevoza, doduše za sve građane, preko vaučera i studentskih kartica koje su osmišljene za jeftinije obroke i u privatnim ugostiteljskim objektima, do potpisivanja ugovora sa stanodavcima koji pretežno targetiraju studentsku populaciju. Moglo se mnogo, ali nije, velika šteta.
S tim u vezi, još jednom bih javno istakao da je studentima u Kantonu Sarajevo prijeko potreban i neophodan Zakon o studentskom standardu koji će regulisati na primjer šta može a šta ne može biti nazvano studentskim domom. Zakon koji će jasno definisati da prostorije koje se inače nazivaju studentskim sobama a u koje trenutno ne možeš smjestiti četiri komada stoke sitnog zuba jer bi vas PETA optužila za držanje životinja u lošim uslovima. Taj isti Zakon koji će studentu dati dignitet, te u skladu sa svojim mogućnostima i pogodnostima diktirati i cijenu, a ne da student pognute glave prihvata nehumane uslove samo kako bi mogao steći uslove da napreduje u životu.

Često, prečesto čujem floskulu “Na mladima svijet ostaje”. Hvala vam na ukazanom povjerenju, lako ćemo mi sa svijetom, ali nemojte nas držati za idiote i morone, kad svojim očima vidimo da pojedini sektori u kazneno popravnim institucijama su uslovniji nego određeni paviljoni u sarajevskim studentskim domovima. Broj studenata na sarajevskom univerzitetu je u konstantnom padu u proteklih pet godina, što zbog velikog broja novonastalih privatnih univerziteta koji nude “pogodnije” uslove studiranja, što zbog enormnog broja odlazaka mladih ljudi iz zemlje. Preživjeli smo žohare, kiše i snijegove, gljivične infekcije u neuslovnim toaletima, a evo sada i silne vjetrove, koji čupaju prozore, ali vas gospodo političari i vlastodršci izgleda da nećemo. Svijet ostaje na mladima, biologija je takva, ali kako se zove ono gdje nema više mladih?
Prozor je pao, obruč je probijen, ali je sloboda na drugoj strani, drugoj strani granice.