Pojačana antikineska retorika u zapadnim medijima

Ključna karakteristika današnjih mainstrim zapadnih medija je nemilosrdno napadanje Kine. To je neprestano i zamorno, često uključuje prežvakane trivijalnosti ili izmišljene priče bez dokaza koji podržavaju bezosjećajne izjave o zemlji, pokazujući dubok nedostatak razumijevanja . Ali takve priče se i dalje šire i ne nazire im se kraj.

Suprostaviti se tome u međunarodnim medijima nudeći uravnoteženije stavove za globalnu publiku gotovo je nemoguće zbog raširene cenzure. Čini se da skoro postoji globalni dogovor za kontrolu narativa, propagandni rat koji pokreće današnja digitalna tehnologija.

Samo pokušajte potražiti pozitivnu priču o Kini bilo kojeg dana u sedmici u bilo kojem od vodećih svjetskih medija. Osim izvještaja u januaru o lunarnoj novoj godini, teško da će ih biti, a i ovi će vjerovatno imati negativan spin. Čini se da u zapadnim medijskim grupama kruži povjerljivi dopis koji vodi novinare i urednike kako bi osigurali da iz zemlje sa 1,3 milijarde ljudi ne mogu doći pozitivne vijesti.

Obično se u negativnim pričama mogu pronaći tri ključne ideje, koje predstavljaju neizgovorene smjernice uredništva kada je u pitanju izvještavanje o Kini.

Prvo je uvjerenje da je Kina prijetnja svijetu i da se to uvjerenje mora nemilosrdno učvršćivati ​​u svakoj dostupnoj prilici. Nikada se ne istražuje kako i zašto je Kina prijetnja; to je duboko ukorijenjeno i gotovo religiozno vjerovanje. Zdravi argumenti nisu bitni. Osnovna načela dobrog novinarstva zanemaruju se kada je u pitanju priča o Kini. Nema potrebe objašnjavati ili dokazivati ​​zašto je Kina globalna prijetnja.

Ignorisani su brojni dokazi koji pokazuju da Kina nije globalna prijetnja – čak i ako se može ukazati na greške i prekoračenje u određenim područjima. Kina decenijama nije izvršila invaziju na neku zemlju, niti uvela sankcije koje su uništile živote miliona u siromašnim zemljama, za razliku od Zapada, na čelu sa Sjedinjenim Državama.

Drugo je da Kina mora biti povezana sa svakim mogućim globalnim događajem koji utiče na Zapad. Ovo pruža priliku Zapadu da razbije Kinu dok istovremeno jača svoje vlastite akreditive kao navodne arbitre o tome šta je ispravno, a šta pogrešno u međunarodnim odnosima. Od pandemije do rata Rusije i Ukrajine do emisija ugljenika; od porasta nivoa mora do borbe za rijetke zemlje; od izgradnje infrastrukture u Africi do proizvodnje vakcina – mora postojati ugao da se zemlja demonizuje i uliva strah u zapadnim zemljama (i šire).

Zaista, mediji se vraćaju na „žutu opasnost“ iz kasnih 1800-ih. Ne postoji suptilan i nijansiran pristup ovakvom utjerivanju straha. To je potpuno i vrlo često otvoreno rasistički – ali sada je prihvatljivo da neko bude rasistički nastrojen prema Kinezima u zapadnim medijima, uprkos činjenici da su odnosi Crno-Bijelo vrlo oprezno nijansirani.

Treći dio ovog fenomena, koji iznenađujuće ne osporavaju liberalni čitatelji mainstrim medija, je osjećaj da se mora učiniti sve – čak i nezakonite i nepoštene metode – da se zaustavi uspon Kine. Nema veze sa pravima stotina miliona Kineza da imaju bolji život nakon stoljeća siromaštva i neimaštine.

Naslov za naslovom koji odražava ovaj osjećaj normalizirali su stav da postoji potreba da se obuzda uspon Kine, te da je to legitiman geopolitički cilj. Ne postoji objašnjenje zašto ili da li je čak i moralno prihvatljivo. Postalo je karakteristika zapadnih komentara o Kini reći da je njen uspon zabrinutost i prijetnja. Sa ovom nepobitnom pretpostavkom, Zapad ima pravo da podstiče – pa čak i maltretira – svoje saveznike i postavlja apsurdno pitanje „šta treba učiniti u vezi sa usponom Kine?“ – kao da Kina nema pravo da uspostavi mjesto u novom svijetu.

U Sjedinjenim Državama postoji čak i škola mišljenja da je Amerika bila ta koja je velikodušno dozvolila Kini prve korake u globaliziranu ekonomiju, i da su SAD bile previše ljubazne prema Kini. Ovo gledište odaje sve što je imperijalno u vezi sa Zapadom i zašto on nije u stanju da se pomiri sa legitimnim pravima drugih nacija da rastu i postanu vlasnici vlastitih sudbina. Pretpostavka je da je uspon drugih dar sa Zapada, pa stoga oni nikada ne smiju osporiti njegovu nadmoć. Duboko ukorijenjeno gledište na Zapadu iz vijekova dominacije je da će on odlučiti kojim će nacijama biti dozvoljeno da budu učesnici u globalnoj ekonomiji u skladu sa svojim sebičnim „poretkom zasnovanim na pravilima“.

Zaista, čini se da su zapadni mediji u potpunosti vezani za hegemonistički konkurentski pogled na geopolitiku, stalno pozivajući se na “Tukididovu zamku” i zaglavljeni u zapadnom kanonu kao da ne postoje drugi načini gledanja na geopolitiku i svjetski poredak. Ovo gledište pretpostavlja da je sukob neizbježan i pomaže demoniziranju Kine dok opravdava hegemonističku poziciju Zapada – a posebno Sjedinjenih Država – kao globalno stabilizirajuće sile.

Nepotrebno je reći da je ovo izuzetno ratoborna pozicija koju treba zauzeti, a ne nešto za šta bi mediji trebali navijati. Šta se desilo sa promovisanjem multilateralizma? I zašto su ljudi koji govore o multilateralizmu stavljeni po strani kao idealisti ili apologeti Kine? Ovo ne ide u prilog poštenom izvještavanju.

Dakle, kako to popraviti?

Prvo, ljudi u Kini i ne-zapadnom svijetu moraju shvatiti da se, kada je riječ o radu mainstrim medija, nalazimo u novoj eri – propagandnom ratu kakav svijet nikada prije nije vidio, pokretanom današnjom digitalnom tehnologijom. Medijski rat je stvaran i vođen tehnologijom, i nije borba za ‘očne jabučice’ da bi se objavile poštene, iskrene i edukativne vijesti. Gotovo je sve drugo osim toga, posebno kada je u pitanju Kina ili neprijatelji Zapada.

S jedne strane je čista propaganda usmjerena na očuvanje zapadne moći. Učesnici uključuju najpoznatije brendove u zapadnom medijskom svijetu, koji su poznati širom svijeta.

Ideja da zapadnim medijima upravljaju pravedni ljudi koji su nezavisni, vođeni samo željom da se istina govori o vlasti, je fatamorgana. To je mit, i to je gorka pilula koju treba progutati. Ideju da je zapadni novinar uzor vrline također treba protjerati iz umova konzumenata medija.

To je prva faza u omogućavanju da se izađe iz propagandne magle u koju smo svakodnevno zahvaćeni, kako bi se mogla ispitati različita gledišta kako se vijesti konzumiraju. To nije lako, s obzirom na trenutnu dominaciju zapadnih medija i njihovu naizgled kolektivnu misiju.

Sljedeći korak je demontaža dominacije zapadnih medija.

I ovo će biti duga, teška borba. Mainstrim zapadni mediji su najmoćniji na svijetu i skoro jedno stoljeće zapadni mediji drže pod kontrolom širenje međunarodnih vijesti i gledišta širom svijeta. Mnogi od njih su imali svoje porijeklo u kolonijalizmu, očuvanju carstva i kasnije širenju zapadnih ideja o tome kako treba upravljati svijetom. Ove medijske poslovnice su moćna ekonomska sila i njihovo uklanjanje će zahtijevati ulaganja.

Širom svijeta postoji prilika da se doprinese ovom naporu, ne nužno izgradnjom velikih medijskih kompanija, već ulaganjem u medijske kompanije koje su posvećene poštenoj i objektivnoj analizi, tako da domaća publika u prvom redu ima izbor i ne bude preplavljena propagandom mainstrim zapadnih medija. Ni ovo neće biti lak zadatak i postoje mnoge prepreke koje treba savladati, ali ovo nije prostor za uranjanje u te detalje. Na kraju krajeva, sve je u tome da čitaoci postanu svjesniji globalnih problema jer imaju više nezapadnih izvora na koje se mogu osloniti, tako da nisu žrtve trenutnog propagandnog rata. To se počinje događati kako raste sve više alternativa.

To je hitna potreba i na Zapadu kako bi se spriječila masovna histerija koju stvaraju mainstrim mediji da stvori strah i suprotstave zapadna društva ostatku svijeta. Danas je meta Kina; sutra Indija pa možda Afrika.

Chandran Nair je autor  knjige „Razbijanje globalne privilegije bijelih: jednakost za postzapadni svijet“ (Penguin Random House, 2022.).