Revolucija
U povijesnim procesima i zakonitostima, krize su sasvim normalna i očekivana situacija, jer se njima ustvari odstranjuje staro, prevaziđeno društveno, socijalno, ekonomsko, političko, kulturološko tkivo i zamjenjuje sa onim novim. Krize znaju biti teške, neugodne, bolne pa čak i tragične, ali one u sebi upravo nude i mogućnosti novih prilika, novih kretanja i novih spoznaja. Zato kada su krize ne treba očajavati, kukati, žaliti se ili upadati u začarani krug žrtvoslovlja, nego stati, zamisliti se i krenuti kreirati ono što će dovesti do kraja krize i započinjanja novog povijesnog ciklusa, nove etape našeg civilizacijskog kretanja. Kriza će jednostavno biti sve dok ne dođe i ne prođe, i to niko ne može izbjeći. Historija, posebno u zadnjih 5000 godina kada je čovječanstvo ovladalo vještinom pisma, nam nudi obilje dobrih, odličnih, ali i onih manje dobrih primjera kako se izlazilo na kraj sa krizom. One su kretale od nekih promjena običajnog, zakonskog, institucionalnog karaktera ili nekih aspekata općekulturološke ili tehnološke sadržine, mirnih reformi ili procesa reformi sa suštinskim i korjenitim rješenjima, evolutivnih razvoja preko intelektualnih, kulturoloških, tehnoloških, idejno – ideoloških i identitetskih revolucija pa do nasilnih političkih revolucija (praćenih nerijetko i sa oružanim nastupom) i otvorenih ratova. Samim tako kako su krize uobičajena, normalna pa i legitimna stvar povijesti ljudskog roda, tako su i njena rješavanja isto tako uobičajena, normalna pa i legitimna stvar, naravno samo ako nisu anahrone prirode ili dodatnog srljanja u još goru kriznu situaciju. Ukratko rečeno, svi potezi, odluke, zakoni, reforme, revolucije, bilo kojeg tipa ili vrste, su potpuno u skladu sa ljudskom predodređenosti i svrhom postojanja ako su kvalitetni, konkretni i napredni u odnosu na stanje krize i prethodne historijske etape razvitka. Najbolje bi bilo kada bi se izlazak iz krize mogao desiti na što je moguće bezbolniji način, nekim što je moguće konsenzualnijim karakterom u miru i redu. Ali, nekada ova najbolja mogućnost jednostavno rečeno nije ostvarljiva, i na kraju se i pored sve dobre volje njenih protagonista mogućnosti iscrpe. Kada elita, ideologije, institucije i intelektualno stanje naroda koje dominiraju u krizi i kriznim situacijama ili ih čak i direktno generiraju, apsolutno ne žele ne samo da odstupe od svojih privilegiranih pozicija, ne doprinose nimalo nastojanjima rješavanja krize, pa čak i otvoreno se suprostavljaju ili sabotiraju kreativna nastojanja izlazaka iz krizne situacije, onda povijest otvara i druge mogućnosti, jer kriza ne može trajati, ona se mora riješiti. Činjenica je da je na vladajućoj ili bar dominirajućoj eliti, jer kontrolira ideologiju i institucije, najveća odgovornost za stanje u njenoj zajednici, i ako u njoj, kao kolektivu nema volje niti želje za rješavanjem krize makar svima postajalo jasno da sve vodi u totalni kaos i kolaps, onda se ta elita mora zamijeniti, ako ne i ukloniti sa pozicija moći. O tome najbolje svjedočanstvo nude kleomenovska revolucija u Lakedemonu, grakhovska revolucije i iz nje prizlašli stranački i građanski sukobi i ratovi, engleska revolucija, američka revolucija, francuska revolucija, kineska revolucija i ruska revolucija, te golemi broj manjih revolucija.
Problem sa našom krizom u Bosni i Hercegovini je u tome što je ona dugovječna, i da je u zadnjih par godina zločudno metastazirala, a u zadnjih nekoliko mjeseci se ta zločudna metastaza ubrzava do kritičnih krajnosti. E sada, to što je država 18novembarsko – dejtonskog režima u ovakvoj krizi i što propada, ne bi trebalo da predstavlja problem, jer ovakva državna konstitucija ne valja i treba da propadne. Niko ne bi trebao da žali ako propadne država koja se počela graditi 18. XI. 1990. god, a izgradila sa dejtonskim sporazumom, odnosno pariškim sporazumom o miru, a koja je ogrezla u nacionalnim i religijskim podjelama na tri dijela, zločinima, progonima, pljačkama, korupciji, jadu, bijedi, mržnji, demografskoj katastrofi, kolonijalno – protektoratskom položaju, neofeudalizaciji i posebice pseudo – elitizaciji samodopadne kaste obogačene zahvaljujući samo pozicijama političke moći.
ALI, stvarni problem sa ovom krizom je u nečem drugom. Ova neofeudalna elita, sa svojim stranim patronima, pomagačima i običnim eksploatatorima, kako bi zaštitila svoje pozicije i svoju „državnu konstituciju“ je spremno u krizu uvukla i sudbinu Bosne i Hercegovine kao domovine, odnosno podneblja i zajednice u kojoj se rađamo, živimo, radimo, stvaramo (bar bi to trebali raditi) i njenog stanovništva. Znači oni su vrlo spremno prenijeli zločudnost metastaziranost sa 18novembarsko – dejtonske konstitucije na domovinu Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo, ne prezajući od potpunog uništenja i domovine i njenog stanovništva i pokazujući spremnost na bilo kakvo kvalitativno, kreativno i novo rješenje. Pošto elita ne pokazuje odgovornost prema domovini i njenom stanovništvu čija se biološka supstanca gasi već uznemiravajućom brzinom, onda nažalost postaje jasno da su jedino na stolu one metode rješavanja krize kakve su bile npr. 1642., 1776., 1789., 1911. i 1917. godine, odnosno revolucija koja donosi novu kreativnu epohu ili bar etapu povijesnog razvitka.
Kako bi ove metode mogle biti učinkovite, odnosno kako bi revolucija ostvarila svoju svrhu i svoj zadatak, potrebni su i neki preduvjeti : I. Jasan idejno – ideološki cilj koji nudi novu paradigmu. II. Posvećene i odlučne kadrove sa organizacijom koji će provesti revoluciju. III. Akcioni plan djelovanja. Ovako postavljene stvari sigurno vode u spas domovine Bosne i Hercegovine i biološke supstance njenog stanovništva, te redizajniranje novog državnog poretka, koji mora biti stvaralački, republikanski, napredan, revolucionaran u svakom pogledu, i koji mora obuhvatiti sve, apsolutne sve segmente života i načina života u Bosni i Hercegovini, mora ponuditi snažan civilizacijski iskorak i preobražaj, uključujući i izgradnju Novog čovjeka i novog načina razmišljanja, oslobođenih demona i izlaska iz alegorijske pečine.
To neće biti nimalo jednostavan zadatak, ali on se iz čisto egzistencijalnih potreba mora uraditi. Historičar Kornelije Nepot govoreći o atenskom heroju Trasibulu koji je izveo revoluciju zbacivši zločudni režim, kako kako je on uspio svoju domovinu „pritisnutu od tridesetorice tirana, iz ropstva povratiti u slobodu“. Pa ako je on uspio, valjda će moći zdrave i svjesne snage naše zajednice uspijeti u revoluciji spasa, jer po Bertholdu Brehtu „ko se bori, može izgubiti, ko se ne bori, već je izgubio.“
FORTINBRAS
