Goran Marković: Marks življi nego ikad
Danas se navršava dvjesto godina od rođenja Karla Marksa, jednog od najklevetanijih, najocrnjivanijih, ali i najuzdizanijih filozofa i revolucionara koje je ljudski rod dao. Prije nekoliko godina, u anketi BBC-a, Marks je proglašen misliocem milenijuma. Ekonomska kriza koja je uzdrmala temelje kapitalizma, iako to zvanični ideolozi i političari poretka nisu očekivali, pobudila je interesovanje za oca marksizma (iako on sam sebe nikad ne bi nazvao marksistom!), nakon par decenija preziranja.
Kao rijetko ko (ili niko) u ljudskoj istoriji, Marks je bio pogrešno tumačen, pripisivani su mu tuđi grijesi, a njegova teorija je proglašavana opasnom utopijom. On je bio kriv ne samo za Staljinove zločine, za čijeg je praoca ponekad nazivan, već i za zločine koje je činio režim Pol Pota, kojeg bi tek zagriženi antimarksisti mogli nazvati marksistom. Ma koliko ga otpisivali, Marks je danas aktuelniji nego u bilo kom trenutku u posljednjih nekoliko decenija. Iako kapitalizam izgleda zdrav i u naponu snage, to ni izbliza nije tako. Sistem je davno prešao iz faze zrelosti i snage u fazu starosti, u kojoj više ne može ponuditi ništa novo, niti pokazati sposobnost da se transformiše, kako bi otupio vlastite protivrječnosti. Nema na vidiku onih neočekivanih vratolomija iz liberalnog u državni kapitalizam, niti političkih reformi koje su vodile od ograničenog ka opštem biračkom pravu. Iako ništa od ovoga nije bilo revolucionarno, u smislu stvarnog čovjekovog oslobođenja, predstavljalo je napredak, iako u granicama najamnog ropstva i političke neravnopravnosti.
Dokle god postoji potreba za alternativom postojećem društvu, a tako će biti dokle god ono postoji, Marksova teorija će stajati na prvom mjestu teorija koje kritikuju i osporavaju postojeći društveni sistem i nude alternativu. Marks je uspio da objasni prirodu kapitalizma, da ukaže na njegove temeljne protivrječnosti, na nedostatke sistema koji ne mogu biti otklonjeni, jer leže u samoj njegovoj prirodi. Pritom, Marks nije moralisao, niti je slikao sliku idealnog zamišljenog društva. Njegov metod bio je naučni. Ali, on nije samo proučavao društvo, nego je ukazao na dogme na kojima ono počiva, a koje nisu u saglasju sa stvarnošću.
Često se misli kako je Marks bio protivnik ideje ljudskih prava, iz čega je slijedilo njihovo kršenje od strane njegovih sljedbenika, pogotovo u Sovjetskom Savezu. Nema ničeg pogrešnijeg od ovog shvatanja. Marks je kritikovao koncept ljudskih prava kakav je bio razvijen u kapitalizmu, ne zbog sadržine ljudskih prava, nego zbog toga što mu je bilo jasno da se ta prava u tom društvu ne mogu suštinski ostvariti. Smatrao je da u klasno podijeljenom društvu, u kome postoji krajnje nejednaka raspodjela materijalnih resursa, bogatstva i moći, nije moguće da svi budu suštinski jednaki, pa samim tim ni da uživaju sva ljudska prava. To važi i danas, jer je svakom objektivnom posmatraču jasno kako postoje ogromne razlike u mogućnosti ostvarivanja ljudskih prava u kapitalizmu između pripadnika različitih klasa. Uzmimo za primjer slobodu štampe, pa će nam sve biti jasno, o ekonomskim i socijalnim pravima da i ne govorimo. Svaki put kad mu bude uskraćeno pravo na štrajk, radnik dobije lekciju o ljudskim pravima. Iz ovakvog Marksovog pristupa, neki su izveli zaključak o tome da je on bio protivnik ljudskih prava uopšte. O tome nema govora u njegovim radovima, ni eksplicitno ni implicitno, ali neke stvari mogu biti izmišljene kad nema argumenata za potvrdu teze da je Marks bio autoritaran.
Slična je sudbina Marksovog učenja o državi. Koliko puta je pojam diktature proletarijata iskorišten za optužbu na račun Marksa da je njegovo učenje antidemokratsko, čak totalitarno. Ni za ovu optužbu nema nikakvog osnova, osim toga što se na diktaturu proletarijata pozivao Staljin i što je sam pojam diktatura shvaćen kao nešto negativno i tiransko. Marks ne može biti odgovoran za Staljina i staljinizam, niti za sve one koji su se pozivali na njega, čineći strahote, kao što ni Isus ne može biti odgovoran za inkviziciju. Marks je svaku državu smatrao diktaturom, pa i demokratsku republiku, zato što je svaka država izraz klasne vladavine, nametanja interesa i volje jedne klase drugim klasama. U tom i samo u tom smislu država je diktatura. Ako je tako, onda i proletarijat uspostavlja svoju diktaturu, jer nameće svoju volju i interese pobijeđenoj buržoaziji. A da on to može i mora učiniti u obliku demokratskog političkog režima, za Marksa je potpuno jasno. Kao i za one koji čitaju Kritiku Gotskog programa, Građanski rat u Francuskoj, ili Komunistički manifest, jer u ovim djelima, Marks na jezgrovit način govori, između ostalog, o državi, i daje skicu države koja je diktatura proletarijata. U toj skici, nema mjesta za logore, strijeljanje i protjerivanje. Marks piše o tome da je oslobođenje proletarijata djelo samog proletarijata (a ne male konspirativne organizacije profesionalnih revolucionara), o tome da je sloboda pojedinca uslov slobode svih, te o tome da je Pariska komuna uzor socijalističke države. Kako neki autori primjećuju, Marks je još uvijek izričito ne naziva diktaturom proletarijata (to će učiniti Engels 1891. godine), ali samo zato što je Komuna nastala u specifičnim uslovima i bila ograničena na jedan grad. Ipak, Marks je visoko cijeni i kaže da je ona konačno pronađeni politički oblik oslobođenja radničke klase. „Konačno pronađeni oblik“, gospodo, je država koja je uvela radničko samoupravljanje, dozvolila takmičenje stranaka na izborima, pretvorila predstavničko tijelo u vrhovnu vlast, spojivši zakonodavnu i izvršnu funkciju u njegovim rukama, ukinula stajaću vojsku i birokratiju. Prava diktatura, nema šta!
Iako je Marks bio i filozof, i sociolog, i politikolog, danas se najviše ističe njegovo ekonomsko učenje. Nikakvo čudo, ako se ima na umu ekonomska kriza kapitalizma. Otud sve veće interesovanje za Kapital. Istini za volju, zanemaruju se važni aspekti Markove ekonomske teorije. Još uvijek se ne ukazuje (ili ne ukazuje dovoljno) na njegovo učenje o eksploataciji i teoriji krize. Ne uzima se u dovoljnoj mjeri na činjenicu da je Kapital pisan protiv kapitala. Zvanični ekonomisti, ideolozi i novinari odaju priznanje Marksu kao teoretičaru koji je opisao i predvidio ekonomske krize. Ali, on je mnogo više od toga. On je pronikao u suštinu kapitalističke ekonomije, njen ugnjetački i iracionalan karakter. Do tog zaključka, međutim, zvaničnici sistema još uvijek nisu došli, ili barem ne smiju da ga javno izgovore.
Marksova teorija je teorija oslobođenja. Oslobađajući sebe, proletarijat oslobađa čovječanstvo. Ključna ideja u Marksovoj misli je ideja slobode. Ono što kapitalizmu i njegovim apologetima smeta je da je Marksova ideja slobode suprotna liberalno shvaćenoj slobodi. Nasuprot slobodi tržišta, Marks stavlja slobodu čovjeka, pri čemu to nije sloboda člana politbiroa, već sloboda svakog čovjeka. Nasuprot slobodi buržuja, Marks stavlja slobodu svakog člana društva. Nasuprot slobodi eksploatacije, Marks stavlja slobodu participacije. Nasuprot formalnoj političkoj demokratiji, koja je praćena ekonomskom despotijom, Marks stavlja stvarnu integralnu društvenu demokratiju. To ne shvata samo onaj ko nije čitao Marksa, već je o njemu zaključivao na osnovu onoga što je čuo, ili pročitao u novinskim feljtonima. Marksa ne treba čitati. Njega treba studirati, jer njegova misao i dalje je alternativa. A alternativa je potrebna svakom društvenom poretku, pogotovo onom koji pokazuje toliko mana, kao što je slučaj sa kapitalizmom. Zbog toga, Marksova teorija nije značajna samo univerzitetskim profesorima, već i svim društvenim aktivistima, koji ne mogu ostvariti bilo kakav smisleni napredak u svojoj borbi ako je prethodno ne osmisle. Utoliko su smiješni oni koji sa prezirom odmahuju potrebu da se društvena borba prvo osmisli.
Uostalom, nije li Marks bio sjajan spoj teoretičara i praktičnog revolucionara, prvo kao član Saveza komunista, a potom i Generalnog vijeća Prve internacionale? Nije li on svoje „teoretisanje“ sjajno dopunio praktičnim političkim radom? I, nije li on u praksi pokazao kako svoja uvjerenja treba živjeti, a ne samo o njima pisati? Mogao je biti sjajan univerzitetski profesor, visoko poštovan član društva, inetelektualni i finansijski aristokrata. Mogla ga je čekati karijera diplomate ili ministra. Marks je, međutim, izabrao život progonjenog revolucionara, koji se potucao po pola Evrope, od Njemačke, Brisela i Pariza do Londona, u kome je živio sirotinjski, zahvaljujući stalnoj novčanoj pomoći prijatelja i saborca Engelsa.
Marksova teorija, oslobođena besmislenih ideoloških naslaga takozvanog komunizma (koji nije bio nikakav komunizam), i danas se izučava na univerzitetima i u ozbiljnim akademskim krugovima. Ona i dalje služi kao inspiracija brojnim političkim pokretima, od kojih su neki ozbiljna snaga u svojim zemljama. Za Kapitalom posežu i oni koji nikad nisu mislili da će odgovore tražiti u njemu. Svima koji su ga otpisali, proglasili autoritarcem i opskurnim misliocem, Marks se „osvetio“ aktuelnošću svojih ideja.
noviplamen.net
