Sedin Spahić: (Ne)sporazum o Mostaru
Nakon 12 godina bez lokalnih izbora, bez bilo kakvih institucionalnih okvira, prije 2 mjeseca su se sastala 2 lidera stranaka, baš u simboličnom smislu s obzirom da se oni predstavljaju kao prvi kod svojih naroda, pa valjda zbog toga što su prvi među jednakim automatski ne trebaju ni da se poštuju institucije i obznanili da su napravili tzv. „Sporazum o Mostaru“. Naravno, riječ je o „lideru Hrvata“ Draganu Čoviću i o „lideru Bošnjaka“ Bakiru Izetbegoviću. Osim nepoštivanja institucija, ovakva praksa je pokazala da koalicioni partneri ovih stranaka u FBiH zapravo ne postoje, nego je samo riječ o privjescima, a koji će se zadovoljiti sa par mjesta u komisijama, ministarstvima i javnim institucijama. Da stvar bude gora, međunarodna zajednica je na to aplaudirala.
„Sporazum o Mostaru“ su donijeli oni koji su bili izvor nesporazuma i direktni krivci zašto se na ovaj sporazum čekalo 12 godina. Glavni floskulaš „građanskog principa“ Željko Komšić, a koji svojim djelovanjem u kompletnoj karijeri nije uradio baš ništa po pitanju provođenja tog principa, je prihvatio ovaj sporazum, iako isti donosi etničke kvote po prvi put i u lokalnu politiku u vidu toga da se maksimalno 15 predstavnika Bošnjaka i Hrvata mogu birati od ukupno 35 predstavnika Gradskog vijeća, a osim toga prihvatio je i izborne jedinice koje su podijeljene na etničkom principu.
Osim toga, ovim sporazumom se donijela odluka da će se gradonačelnik birati dvotrećinskom većinom u Gradskom vijeću, a što u trenutnom odnosu snaga znači da će takvo nešto biti moguće samo u slučaju koalicije HDZ-a i SDA, a koja očito nije sporna s obzirom da su zajedno kreirali sporazum koji će odrediti takav način izbora gradonačelnika.
Predizborna matematika
Nakon usvajanja u parlamentu ovakvog, etnički inspirisanog sporazuma, počelo se raditi na provođenju izbora i predizbornih kalkulacija u vidu predizbornih koalicija. S obzirom da je vidno izražen manjak ideje na saniranju problema koje je izazvao korona virus, a koji su naročito pogodili turistički orijentiran Mostar, počelo se baviti tenzijama, etničkom mobilizacijom, krupnim pitanjima i stvaranjem atmosfere iz devedesetih. Okrupnjavanje stranaka u nacionalne (nacionalističke) koalicije je besmisleno, jer kvote kažu da maksimalno 15 od 35 predstavnika Bošnjaka i Hrvata mogu biti izabrani, a za izbor gradonačelnika je potrebna dvotrećinska većina, to jeste 24 od 35. Dakle, ukoliko neka od nacionalnih koalicija uzme svih 15 predstavnika jednog naroda i svih 5 predstavnika Srba i ostalih to njoj opet neće biti dovoljno da ima većinu, a s obzirom na etničku strukturu Mostara nije uopšte sporno da će biti izabrano 15 predstavnika i Bošnjaka i Hrvata, a ne manje.
Ako posmatramo rezultate izbora u Mostaru iz 2018. godine za Skupštinu HNK/HNŽ stranke koje imaju hrvatski predznak će ići sa HDZ-om iz vrlo pragmatičnog razloga, s obzirom da osim Hrvatske republikanske stranke vjerovatno niti jedna stranka nema domet da samostalno pređe izborni prag od 3%, a na drugoj strani svaka takva koalicija godi HDZ-u, jer se ulaskom u koaliciju sa vladajućim kod ljudi gubi percepcija da postoji razlika između tih stranaka i manje stranke neminovno zbog istih doživljavaju pad popularnosti.
Takozvani „Probosanski blok“ u centru Hercegovine je odlučila da napravi SDA sa strankama koje su u padu popularnosti i sa strankama koje nemaju nikakav domet, a naravno samo sa jednim ciljem, a to je da SDP i Našu Stranku dovede u nezgodnu situaciju, pa da su SDP i Naša stranka pristali da postanu dio tog bloka pala bi im popularnost, a s obzirom da nisu iz nacionalističkih krugova se bombardiraju u medijima kao rušitelji jedinstva. „Probosanski blok“, osim SDA, čine i SBB, DF, SBiH i BPS. BPS nakon izbora 2018. praktički ne postoji, a SBiH je i ono malo popularnosti što je imala 2018. (ušli su u skupštine Ze-Do kantona, TK i BPK) prokockala novom koalicijom sa SDA, a svejedno su ove dvije stranke bile u Mostaru na 1%. DF izdajom šestorke u Sarajevu, još jednim ulaskom u koaliciju na nivou BiH i FBiH sa SDA, te ulaskom u predizbornu koaliciju sa SDA u Mostaru, a za koju se članstvo iz Mostara uopšte nije pitalo, nego je o njoj odlučivala centrala stranke, se dovelo u situaciju da na ionako malu popularnost u Mostaru 2018. bi sada vjerovatno u slučaju samostalnog izlaska na izbore rizikovali da li će uopšte preći izborni prag. SBB je također u padu popularnosti iz istih razloga kao i DF.
Jedini blok stranaka u Mostaru koji pokazuje konzistentnost je onaj između SDP-a i Naše Stranke, bez ulaženja u to da li imaju dobru strategiju i da li će program biti adekvatan. Konzistentnost se iskazuje u tome što su ove dvije stranke nastavile svoju saradnju koja je bila zastupljena na drugim nivoima, te bili su vrlo jasni u tome da nemaju šta razgovarati sa onim koji su bili izvor problema u Mostaru. Činjenica je da Naša stranka 2018. nije imala neku popularnost, ali s obzirom da se zahvaljujući članici te stranke uopšte izbori održavaju nakon toliko vremena, treba očekivati da će ostvariti rast popularnosti.
Matematika je ovdje poprilično jasna, koalicija između SDA i HDZ-a je vrlo jasan scenario, a odlaskom na zajedničku listu sa SDA Željko Komšić, koji se deklarisao kao najveći protivnik HDZ-a će postati ponovo njihov koalicioni partner, te će DF, koji ionako bilježi veliki pad popularnosti, dovesti na nivo minorne stranke.
