Suad Beganović: Profesorska ljevica Ive Komšića nokautirala vlastitu političku glavu

U tekstu pod nazivom „Ljevica u BiH: Floskula bez pokrića“, Ivo Komšić u prvoj rečenici daje autorefleksivnu kritiku na svoj dugogodišnji rad, navodeći kako „u politici BiH pojam ljevice postao je potpuno proizvoljan“, što odaje trajan testament o radu profesora i političara Ive Komšića u proteklih 30-ak godina. Rijetki su autori koji daju tako snažnu kritiku na svoj rad, ali su znatno rjeđi oni koji ostatak teksta posvete još većem destruiranju i proizvoljnom tumačenju pojma ljevice.

Vjerujući da smo dužni, kako to ljevica i zahtijeva, aktivno raditi na emancipaciji radnika, seljaštva i svih ljudi, a naročito studenata zakinutih za ispravne teze o historijatu i praksi ljevice, pokušat ćemo dati uvid u nekoliko spornih dijelova navedenog teksta. Suštinski, polemički rad profesora sociologije i nekada ranije filozofije, koji je magistrirao na radu „Pojam prirode i povijesti u Hegelovom i Marxovom djelu“, a doktorirao na temi „Dijalektika robnog oblika (Pretpostavke dijalektike diskontinuiteta u Marxovom Kapitalu)“ bavi se položajem i odlukama SDP-a BiH. U navedenom tekstu autor polazi od osnovnih teza o ljevici kao pojmu, da bi drugu polovinu teksta posvetio kritici SDP-a i Naše stranke zbog činjenice da nisu ušli u vlast, dok ispisuje zahvalu DF-u, koji jeste koalirao sa SDA. Međutim, vjerujući da unutrašnje stranačke prepirke trebaju ostati postrance kada se govori o teorijskim temeljima, posvetit ćemo se samo tezama vezanim za pojam ljevice. Također, izbjeći ćemo postaviti pitanje kako je Komšić sa ovim kompentencijama postao predsjednik BiHAMK-a.

U kratkom i skromnom uvodu, bez spominjanja buržoazije, autor navodi razloge pojave ljevice i njene ciljeve. Teorijsku glavnicu navodi u poglavlju „Ukidanje razlika“, otvarajući tvrdnjom da „s nastankom kapitalizma kao građanskog društva i pravne države, osnovna ljevičarska ideologija je zasnovana i dalje na principu ukidanja društvenih razlika, ekonomskih, vjerskih, kulturoloških, civilizacijskih“. I dok donekle imamo objašnjenje ukidanja ekonomskih razlika, autor ne nudi objašnjenje šta podrazumijeva pod ukidanjem vjerskih, kulturoloških ili nadasve civilizacijskih razlika? Kako tačno ukinuti i gdje se propisuje ukidanje kulturoloških razlika? Također, već u ovom dijelu vidimo pojmovnu zbrku, vezanu za brzopletno definiranje teorijske i praktične ljevice kao jedne stihije, koja je okončala u „svojoj suprotnosti“, ali je potpuno nejasno da li profesor misli na realsocijalističku državnu politiku ili na teorijsku ljevicu, koja se prva pobunila protiv ideoloških zakrivljenja u poznatoj šezdesetosmaškoj pobuni.

Bez razlaganja fragmentiranja ljevice kroz historiju i razloga takve pojave, što je veoma važno za pitanja kojima se bavi ovaj isti tekst, autor nastavlja nakon pokušaja objašnjenja o prvom padu ljevice partikularnim osvrtom i navodi „ni tada ljevica ne gubi smisao svoga postojanja, ona je u kontinuitetu zahtjev za promjenu društva i države, za slobodu građana, njihova temeljna ljudska prava i socijalnu pravdu.“ Autor zaboravlja i duguje naglasiti da izlazi iz okvira gorespomenute „osnovne ljevičarske ideologije“ i preferira socijaldemokratski, a u nastavku teksta još preciznije, trećeputaški narativ, koji izbacuje iz svog fokusa društvenu svojinu i prava radnika. Također, niti jednom riječju predsjednik, dekan, profesor i političar Ivo Komšić ne spominje kapitalizam. No, letimični pregled historijata lijevog pokreta pokazuje da marksistička kritika (profesor nerado koristi termine na kojima je magistrirao i doktorirao) nije odustala od kritike kapitalizma, i uprkos brojnim neomarksističkim teorijama, osnovna činjenica izrabljivačkog kapitalizma nikad nije dovedena u pitanje. Tačnije, u svom samom centru blerovska socijaldemokratska epizoda je poražena pobjedom fundamentalnije korbinovske ljevičarske ideologije, koja se vratila kritici kapitalizma, eksploatacije, klasne nejednakosti i nadogradila ga u smjeru klimatskih promjena, očitujući se kao progresivna i vizionarska.

„Danas je ova oštra razlikovna linija ljevice izblijedila, zaoštrene ideologije ljevice i desnice su nestale“ – navodi dalje autor. Ovaj samopotvrđujući argument ima utoliko logike samo zbog toga što je u citatu ispred izostavljen kapitalizam i njegove konsekvence. Mnogo preciznija tvrdnja, koja istovremeno dokazuje anakronost i suštinsku neažuriranost autorovih saznanja, jeste da je marksizam ponovo postao glavno oruđe u kritici kapitalizma, koji se višestruko pojavljuje kao predmet kritike, a sve više je radova koji vraćaju i Marksa u fokus, ili posredno kritikuju kapitalizam. U knjizi „Zašto je Marks bio u pravu“, autor Terry Eagleton ukazuje da ključne Marksove teze, ne samo da nisu pobijene, nego su ponovo aktuelne. U knjizi „Kratka historija neoliberalizma“, marksistički autor David Harvey faktografski uvezuje skoro sve predjele svijeta poredeći ekonomske pokazatelje s nedvojbenim zaključkom da kapitalizam svugdje ostavlja isti potpis. U susjedstvu, od buduće kandidatkinje za predsjednicu Hrvatske Katarine Peović Vuković možemo čitati „Marks u digitalnom dobu“ gdje citirajući niz savremenih autora se, među ostalim temama, otvaraju nove perspektive sukoba ljevice sa desnicom i kapitalizmom, te otvaranje digitalnog bojišta, vođenog digitalnim socijalizmom i novom etikom. U političkoj areni Siriza kratkotrajno pobjeđuje, ali i opstaje, na svom sukobu sa kapitalizmom i desnicom. Podemos u Španiji pobjeđuje i pokazuje da postoji kritična masa koja želi pad kapitalizma i desnice. U Americi, po prvi put nakon nekoliko desetljeća, raste socijalistički pokret, formiran kroz obrazovani sloj na fakultetima, koji će Bernie Sanders iznijeti na ulicu, čineći najrazlikovniju politiku u Americi, spram Donalda Trumpa. Dugujemo napomenuti da Senders u svom nastupu nije korjenit kao američki marksisti, ali ima njihovu podršku. Sumirano, gledano iz globalne internacionalne perspektive, a ne skromne sarajevske, čitajući nove autore što bi bila obaveza profesora, vidimo netačnost tvrdnje da su se idelogije približile. Tačno je da su se socijaldemokratska vodstva približila kapitalizmu i napustila ljevicu, zbog čega je ovo decenija i pada socijaldemokratskih stranaka, a njihovo oživljenje dolazi na talasima onih koji i dalje drže oštru granicu spram desničarstva, kfenosobije, fašizma i eksploatacije.

„Savremene forme privatnog vlasništva su prekrivene institucijama socijalne države i međunarodnim ekonomskim organizacijama, kao što je nekada socijalizam bio prekriven državno-partijskom strukturom.“ U citatu iznad prepoznajemo uopštenost u zaključivanju, što je obično nadomjestak za površnost i relativiziranje. Na stranu spominjanje REALSOCIJALISTIČKIH sistema, pravo je pitanje na šta tačno misli autor kada spominje institucije socijalne države? Institucije socijalne države u afričkim državama, južnoameričkim ili srednjoameričkim, jer su sve pobrojane, izuzev Kube, kapitalističke i imaju savremene forme privatnog vlasništva? Cinizam međunarodnih institucija popu MMF-a ili Svjetske banke nije potrebno ni spominjati. Šta su tačno pak međunarodne ekonomske organizacije nismo saznali u uvom tekstu, niti kakva im je svrha iz autorov ugla, pa ćemo ostaviti nerazjašnjenim taj dio. No, možemo prepoznati namjeru da se ukaže kako već egzistiraju simbiotički socijalizam i kapitalizam, za što se uvijek navodi primjer skandinavskih zemalja. Šteta, sav svijet nije bogat i zaštićen kao Skandinavija. I kada autor navodi da se današnji sukob vodi samo oko poreza, ponovo zaboravlja reći da je to sukob najodmetnutije forme socijaldemokratije kakvu lično preferira, a ne cjelokupne ljevice, jer ostatak ne uzima multietičnost i antifašizam kao uzgrednost, niti vidi kapitalizam kao prirodan. Skoro sav ideološki backround može se vidjeti u tvrdnji kako je „ljevica izgubila osnovne razloge svoje revolucionarnosti“, iz čega se lako prepoznaje potpis trećeputaštva. Kratak poučak bi bio, izgubljena su sredstva, a ne razlozi, jer kapitalizam nije nestao.

„U Evropi i većini svijeta ideološke duboke razlike ljevice i desnice su nestale jer se sporovi rješavaju demokratskim procedurama.“ Prinuđeni smo profesora podsjetiti da su fašisti demokratskim putem došli na vlast i poraženi oružanom akcijom komunista, antifašista i ljevičara. Zašto bi danas demokratija bila argument da nema dubokih podjela, kada su one vidljive iz dana u dan u odnosu prema izbjeglicama? Autor se odmah iza toga ispravlja navodeći upravo izbjeglice kao spornu tačku i dajući neuvjerljiv kondicional „da se nije desilo“, ali se desilo jeste i potvrdilo netačnost njegovih teza. Zapravo, pravo je pitanje kako je profesor sociologije dopustio sebi da ga pobiju stavovi koje je Lenjin iznio još prije stotinu godina, ukazujući da su kompromiserske teze poput navedenih autorovih stranputica. Stotinu godina historije neprestano je potvrđivalo da se ne može biti malo ljevica, a posebno ne ljevica u okviru Vlade koja je desničarska, što će Ivo Komšić zagovarati u ostatku teksta tvrdeći da je njegov prezimenjak Željko uradio prvorazredni ljevičarski čin grabeći fotelje. Mora da je Lenjin bio posve glup tvrdeći „dok smo u manjini, mi kritikujemo i objašnjavamo pogreške, propagirajući u isto vrijeme nužnost prelaza cjelokupne državne vlasti na sovjete…(radničke savjete op.a.)“ jer nije razumio vizionarstvo i intelektualne kapacitete Željka Komšića i poznavanje ljevice Ive Komšića. No, ko je ikad čuo za Aprilske teze!?

U nastavku teksta, pod novim poglavljem, autor se više fokusira na BiH, što nećemo tematizirati pomno ovom prilikom. Ali ćemo istaknuti nekoliko stvari i složiti se sa autorom.

Naime, autor na samom početku teksta navodi: „u politici BiH pojam ljevice postao je potpuno proizvoljan“, da bi početkom trećeg poglavlja rekao: „u BiH je mnogo lakše nego drugdje odrediti što je ljevica a što desnica.“ Nemoguće je kritikovati ove stavove znajući da profesor/političar Komšić nije odredio sa koje pozicije nastupa, nego mu se perspektive miješaju, niti je jasno gdje prestaje politika a počinje teorijska elaboracija ljevice, naspram koje tek onda postavlja desnicu. Analogno tome, možemo samo potvrditi naš raniji stav da poslije ovog teksta uvaženog profesora i oni rijetki koji su znali šta je ljevica više o tome nemaju nikakvu predstavu.

Nastavak teksta je odlična polemika profesora Ive Komšića sa političarom Ivom Komšićem, u kojem ovaj drugi bjelodano gubi raspravu i preporučujemo svima čitanje u tom ključu. Prihvatajući kritike koje je iznio na svoj decenijski angažman u potpunosti se slažemo: „ljevica je ne samo ideologija s jasnim ciljevima, ona je i metoda.“ I zajedno s autorom uzvikujemo: „Ljevica je aktivizam, dinamički pristup društvenim i političkim problemima“, i nema sumnje da „pojedinci ljevičari, intelektualci koji to vole za sebe tvrditi, bez aktivizma su beznačajni. Intelektualac ljevice ne sjedi u kabinetu, u nekoj instituciji, on nije birokrata ili oportunista, nije ničiji plaćenik.“

„Verbalno ljevičarenje je demagogija i neučinkoviti populizam“ o čemu smo ranije pisali u tekstu „Kome je pomogao Željko Komšić“  upozoravajući na sve zločudne efekte poteza o kojima profesor s pravom govori.

Šteta bi bilo ne završiti riječima profesora Ive Komšića u kojma upozorava na samog sebe:

„Privid ljevice opasniji je od desnice jer zavarava i zavodi.“