Suad Beganović: Makedonski prijepor
Prijepor je riječ koja redovno ide uz spomen Makedonije u BiH. Iz Makedonije je godinama dolazila slika nesređene zemlje sa permanentno neriješenim statusom imena Makedonija zbog grčkog uslovljavanja. Prijepor o promjeni imena djelovao je kao još jedan vjekovni sukob, tenzija o pravu na simbolički kapital i dobar način za jačanje nacionalnog uvjerenja o mrzilačkom neprijatelju iza granice. S obzirom da je promjena imena uslovljavala put Makedonije ka EU i NATO-u, ovo pitanje se nametnulo kao ključna tačka reanimacije te postjugoslovenske države zarobljene u trajni politički perfekt. Druge i česte vijesti vezane su za nacionalno pitanje unutar zemlje između Makedonaca i Albanaca, uz neizostavno „mišljenje“ graničnih zemalja Srbije i Albanije o statusu ove zemlje. Makedonija je zbog nacionalnog pitanja čest komparativ za stanje u BiH sažimajući probleme regiona u očima zapadnih sila.
Nakon dolaska lijeve opcije na vlast u Grčkoj, a potom i pobjede lijeve opcije u Makedoniji, odnosi ove dvije zemlje će konvergirati kao nikad dotad, što će omogućiti razgovore koji su se činili nemogućim – promjena imena na odobravanje obje strane. Bez opservacije o dosljednosti ljevici SDSM-a Zorana Zaeva u Makedoniji i Sirize Alexsisa Tiprasa u Grčkoj, o čemu će više riječi biti poslije, može se konstatirati da one popunjavaju lijevi politički prostor, te se stekla vizura historijskog trenutka za dogovor. Naime, teško bi bilo očekivati da nacionalisti sa bilo koje strane pristanu na kompromis, pa se ovaj moment iz ugla Zaeva i Tsiprasa nije smio propustiti. Nesumnjivo, inicijativa poput ove potakla je još veći broj pitanja i stavova. U fokusu ćemo zadržati Makedoniju. Ključno ime nove politike Makedonije je Zoran Zaev. Zaev je stekao ime dugogodišnjim radom, kretanjem od gradonačelničkog mjesta do premijera Makedonije uz poznati sukob u Sobranju (Parlamentu). Prije pokretanja inicijative o promjeni imena Zaev je uspio relaksirati odnose u državi kroz projekte poput uvođenja kanala na albanskom jeziku. Pored toga, Zaev se koristio ljevičarskim kapitalom buđenja nade u promjenu stanja sa mrtve tačke. Ekonomska situacija u Makedoniji nije zadovoljavajuća, što će ostati izazov za njegovu Vladu.
Referendum
Referendum u Makedoniji povodom promjene imena u Sjeverna Makedonija nije bio pravno obvezujući, čineći ovaj referendum više anketnim i da zadovolji imidž demokratičnosti koji Zaev gradi od početka. Istovremeno, rezultati referenduma idu u korist Zaevu, koji je referendum prezentirao kao odluku za ili protiv budućnosti i puta ka EU. Veliku pomoć je dobio od medija finansiranih evropskim kapitalom, kao i dolaskom Merkel u Skoplje. Međutim, slab odziv na referendum dao je argument u ruke protivnicima referenduma proglašavajući ga neuspjelim. Naime, uoči referenduma trajala je akcija bojkota, što je jedan od razloga slabe izlaznosti. Bojkot su najvećim dijelom predvodile nacionalističke struje navodeći identitarne razloge i izdaju domovine kao ključne protuargumente. Formalno-pravno, odluke se donose parlamentarnim glasanjem u tri etape. Zaev je u prvoj fazi već obezbijedio glasanje u svoju korist. U velikoj mjeri pomoglo je amnestiranje dijela opozicije zbog prošlogodišnjih sukoba. Zaev je pragmatično pozvao na nacionalno pomirenje i prvi pružio ruku. Preostaju još dva koraka za šta je premijeru Zoranu Zaevu potrebna prosta većina.
Lijeva kritika
Ubjedljivo najbolju kritiku sa aksiološkog stanovišta dala je marksistička kritika navodeći sav proces promjene imena udovoljavanjem imperijalnim hirovima EU, NATO-a i Grčke. Po njima, Prespanski sporazum između Grčke i Makedonije predstavlja „potez nametnut od strane institucija zapadnog imperijalizma, posebno NATO-a i EU“ a dokaz vide u činjenici da je Zaev odlučio ovu promjenu na referendumu vezati uz ulazak u EU, što predstavlja ucjenu narodnoj volji. Makedonska „Levica“ navodi činjenicu da ni EU ni NATO neće pomoći ekonomskom prosperitetu radnika, radničke klase, nego će Balkan i Makedoniju koristiti samo kao branu od ruskog utjecaja.
Nužno je spomenuti kako i u Makedoniji tema ruskog utjecaja ne jenjava. Marksističke organizacije na Balkanu ovo vide i kao širu propagandnu politiku s ciljem da se zagospodari energetskom mrežom na Balkanu, potpiri lokalni nacionalizam (zbog makedonske manjine u Grčkoj, koja je ostavljena po strani ovim dogovorom) te u suštini svi potezi koje povlači Zaev prvo zadovoljavaju apetite velikih sila, što je suprotno lijevim načelima narodne demokratije, međuetničkog prijateljstva, internacionalizacije i potrebe da se odupre stranim zavojevačima.
Teorijska dijagnoza i politička nemoć
Uz ogromno poštovanje za jedinu kritiku koja dolazi „odozdo“ i fokusira konsekvence za radničku klasu, te koja vidi inherentnu kontradiktornost socijaldemokratskog pristupa udovoljavanja i kompromiserstva nadirućem kapitalizmu, postoji nešto problematično u kritici koja naglašava: „Pobeda antiimperijalističkih sila u Makedoniji predstavljala bi ozbiljni poraz imperijalističke strategije Zapada(…)“, zbog očite činjenice da se pobjeda imperijalizma i njemu pripadujećeg kapitalizma desila ranije, da Makedonija duže od dvije decenije čeka savez balkanskih država koji bi radio u njihovu, a ne korist EU i NATO-a. Naime, ilustrirajući nemoć malih država, bitno je spomenuti da ne postoji neki suveren poput SSSR-a koji će priteći u pomoć maloj Kubi, pa je Makedonija pred realnim problemom unutrašnje nestabilnosti arentovski birala manje zlo. Da li će to i dalje „ostati zlo“ pokazat će se nakon historijske distance. Naime, u Bosni i Hercegovini također vlada uvjerenje da NATO može spriječiti građanski rat, zbog čega se put ka tom savezu tolerira nužnim zlom među lijevom inteligencijom. Čak ni bolivarske republike, ne potcjenjujući militarizaciju ljevičarskih skupina i moć koju imaju u čuvanju socijalizma, nisu imune na pučeve, destabilizaciju i potencijalni građanski rat. S te strane, lenjinovski je raditi na stvaranju realne snage koja će se suprostaviti imperijalizmu. Zasad, ona ne stanuje na Balkanu. Makedonija, niti Balkan nema tu snagu u ovom historijskom trenutku. Iako je situacija mefistovski postavljena, promjena imena manji je problem od unutrašnje nestabilnosti.
Također, bojkot referenduma predvodile su nacionalističke i ksenofobne političke struje, ne navodeći radničko pitanje i imperijalizam iz lijevog ugla kao problem, već ustremljujući svoju politiku ka populizmu, identitarnim temama i raspirujući mržnju ka Grčkoj. To lijevu kritiku stavlja pred nezavidan položaj, biti u pravu, ali nemati moć za sprovođenje svojih ideja. Ljevica je u pravu i kada smatra da će NATO pri prvoj neposlušnosti kazniti balkanske zemlje, manipulirati i dalje nacionalnim tenzijama i koristiti ovaj region kao štit.
Realpolitički pragmatizam
U procjepu između izolacije, NATO pokroviteljstva i rovarenja nacionalista Zaev je birao realpolitički pragmatizam oličen u zadovoljavanju zapadnih prohtjeva, vjerovatno poučen i slomom Sirize u svom početnom nastojanju da se usprotivi Njemačkoj, zbog čega je premijer Makedonije odlučio igrati na sigurno. Ukoliko njegovi potezi omoguće stabilizaciju odnosa, lakše kretanje Makedonaca po EU i prostor za rad na socijalno senzibiliranijem sistemu, nastavak socijaldemokratske trke da „humaniziraju kapitalizam“ će se nastaviti i mogao bi ga ostaviti na vlasti još neko vrijeme. S obzirom da vlada uvjerenje kako ekonomija pati zbog neriješenog pitanja euroatlantskih integracija, Zaev će svoje ljevičarsko opredjeljenje morati potvrditi ili izdati na ključnom pitanju ekonomije nakon ulaska u EU. S obzirom na neslavni rezultat Hrvatske, neke stvari se mogu pretpostaviti, ali će za BiH biti, za razliku od etnički očišćene i mononacionalne Hrvatske, mnogo bitnije rezultat po pitanju smirivanja odnosa unutar zemlje ukoliko Makedonija postane dio EU u dogledno vrijeme. Istovremeno, uspjeh tog eksperimenta mogao bi nagnati EU da značajno pomogne socijaldemokratski pokret u Bosni i Hercegovini.
