Sedin Spahić: Empatija, šta je to?

Mnogi bi rekli da je u današnje vrijeme empatija razvijenija nego ikad. Kao argument za takvo nešto bi se moglo uzeti da danas živimo u svijetu gdje humanitarni rad ne poznaje granice, imamo mira u svijetu više nego ikad, te samim time razumijemo ljude bez obzira na kojem kraju svijeta žive.

Često se usudim to razumijevanje raznoraznih grozota u našem društvu da nazovem lažnom empatijom ili ekranizacijom  empatije. Zašto? Zato što svjedočimo da je postalo normalno da se više oplakuje smrt Kobea Bryanta ili neke bebe u Siriji, nego teške patnje nekog našeg komšije sa kojim imamo dosta poveznica i živimo donekle zajednički život, a samo zato što njegova patnja nije nigdje ekranizirana. Smatram da osoba koja ne može da razumije osobe oko sebe i uradila bi nešto za vlastitu korist, a na štetu ljudi oko sebe, ne može ni da razumije ekranizirane katastrofe u svijetu, nego vjerovatno kroz priče o tim ekraniziranim katastrofama sebe želi legitimirati u zajednici, ali u tom slučaju ne možemo govoriti o empatiji nego o sebičnom boljem pozicioniranju sebe.

Naše društvo izvlači najgore iz individualnog i kolektivnog. Kada bi to rezimirali došli bi do toga da smo preuzeli individualnu sebičnost, a iz kolektivnog smo sačuvali nametnutu kolektivnu svijest. Za empatiju i razvoj, kako individualni tako i kolektivni, bi bilo potrebno baš suprotno, to jest da kreiramo vlastitu svijest, a da budemo svjesni i da je kolektivitet skup različitih individua i da u interakciji s njima se razvijamo, kako mi tako i oni.

Kako je ovo bitno i povezano?  Kao društvo smo danas dosegli vrhunac  elementarnog nerazumijevanja drugih, to jeste prije svega različitih stavova. Bosna i Hercegovina je najbolji primjer percepcije da ljudi sa različitim stavovima uopšte ne bi trebali egzistirati ili bar ne na istim prostorima. Sa političkog aspekta se to ogleda percepciji da ne treba uopšte razgovarati o bilo čemu dok se ne pronađe tzv. „konsenzus“ oko nečeg što jedna politička partija ili nacionalna politika smatra ključnim. No problem je što taj tzv. „konsenzus“ nije uopšte nikakav konsenzus, nego se očekuje da neko drugi prihvati to što vi kažete ili mislite. S obzirom da niko neće prihvatiti „konsenzus“, nego će i neko drugi tražiti svoj „konsenzus“, čekat ćemo još dugo na konsenzus od tih ljudi koji mogu da razumiju svjetske katastrofe i o istim u medijima izražavaju žaljenja, ali ne mogu da razumiju drugačije percepcije ljudi sa kojima se svakodnevno susreću i ne mogu da pokušaju se pronaći oko stvari oko kojih se slažu.

Na individualnom nivou u kontekstu svakodnevne komunikacije situacija je možda i gora. Drugačije mišljenje je apsolutno nepoželjno i ne samo da je nepoželjno, nego se uopšte nije spremno raspravljati o njemu. Uzroci su najčešće sebičnost i egoizam, te prožimanje tog individualnog i kolektivnog u našem društvu, gdje često kolektivno postaje individualno i obratno, čime zalazimo u jedan vrtlog te dvije stvari kao odbrambeni mehanizam od drugačijeg ukoliko se ima različita percepcija kolektivnog ili individualnog ili još gore ukoliko je riječ o različitim kolektivima, pa u toj vlastitoj „kolektivnoj sebičnosti“, gdje više nismo ni sigurni da li smo individua ili kolektiv, biramo radije pasivnu agresivnost ili direktno vrijeđanje drugačijeg, nego pokušaj razumijevanja drugačijeg, a pod drugačijim mislim na bilo kojoj osnovi različitosti.

Drugi segment problematičnosti teze o postojanju empatije je to da smo društvo visokog stepena nepotizma i korupcije. Da li neko ko se zaposli zahvaljujući svojim poznastvima na neko radno mjesto, iako ga nije zaslužio, može da razumije ljude oko sebe i saosjeća se sa njima ukoliko je time nekome direktno naštetio? Sigurno ne, osim ako se empatija ograničava na sebi najbliže ljude, ali u tom slučaju to su ljudi sa kojima smo u svakodnevnoj interakciji i imamo neku korist od njih, što opet zalazi u segment sebičnosti.

Tako da korupcija, sebičnost i ugrožavanje mišljenja drugačijeg su ključni argumenti protiv empatije u našem društvu i u tom kontekstu dok temeljna ljudska prava ne budu više mrtva slova na papiru, nego svijest, kako individualna, tako i kolektivna i politička, mi apsolutno ne možemo govoriti o bilo kakvom stepenu empatije, a pogotovo ne o ekraniziranoj empatiji za dešavanja u svijetu. A do tada, što bi Edo Maajka rekao „Mi ćemo živit u mraku i jedni drugima jebavat majku“.