Ideologija Adolfa Hitlera živi kroz SDA
Riječima Mirka Kovača iz maestralnog eseja „Polja smrti“, donedavni ministar Vlade KS Faruk Kapidžić je „sasvim mali kalibar“, da bi ga se uporedilo sa Adolfom Hitlerom, ali je savršen epigon njegove rasne politike koja je u smrt odvela milione života. Stoga, sljeduje da ministra Kapidžića uporedimo sa Hitlerom dok je potonji bio samo vojnik u Prvom svjetskom ratu.
Onako kako Kapidžić neprekidno promoviše SDA po nacističkim televizijama i portalima, mladi Adolf Hitler je bio vojnik u propagandnoj jedinici njemačke vojske. Za zadatak će dobiti da ocijeni ulogu Jevreja. Dok Kapidžić ima priliku da piše po Facebooku, mladi Hitler je pisao pismo o Jevrejima.
Sličnosti u pristupu dvojice propagandista očigledna su i jasna. Hitler, koji će kasnije dobiti priliku da svoje misli pretoči u djelo, očigledno živi i danas kroz politiku SDA, koja se služi sličnim metodama eliminacije nižih članova društva, koji, kako to navodi Kapidžić, jesu „problem“, a problem je trebalo riješiti, zbog čega historija poznaje i „konačno rješenje“.
Dolaskom na poziciju moći, Adolf Hitler će ispuniti želje Kapidžiću, koji vidi problem u mješovitim brakovima, pa će tako zabraniti brakove Jevreja i Nijemaca.
No, Hitlerova politika nije bila samo proljevanje krvi, jer početni stadiji njegove politike obiluju drugim i suptilnijim metodama eliminacije. Ta politika se zasnivala na brutalnom propagandnom napadu na svakog u društvu ko je imao i mrvu popularnosti, kako bi bio ekskomuniciran iz javnog života. Kako to izgleda u praksi osjetio je svako u Sarajevu, ko se usudio pisati ili govoriti o SDA. Drugi metod je onemogućavanje zaposlenja, zbog čega su ljudi morali napustiti svoju državu i otići u druge zemlje. Bilo je to rješenje koje SDA već godinama sprovodi nad „glasačima NS i SDP, FGR, kulturnim radnicima, pa čak i vjerskim radnicima“, kako smo nedavno imali priliku čitati o hodži iz Krajine koji je krenuo put Njemačke.
Hitler je prezirao komuniste, ili kako bi Kapidžić rekao, „djeca iz radničkih i mješovitih brakova te pobornici socrealističkih ideologija“, zbog čega im je zaprijetio da će doći SDA. Kapidžić ovdje evocira jednu davnu podjelu, gdje sebe vidi begovatskim potomkom, dok kmetovi iz porodica gdje roditelji pošteno rade spadaju u nižu društvenu skupinu.
Zasad nema posebnih reakcija na ovaj protogenocidni pamflet koji precizno ocrtava koje grupe treba odvojiti kao problematične, dok ne bude dovoljno snage da se osim ostavljanja bez posla i javnog linča, pređe na konačno rješenje.
Šuti Željko Komšić, koji bi možda prvi morao objasniti zašto podržava Kapidžića, imenujući ga u Komisiju za zaštitu nacionalnih spomenika, kao i njegovu stranku u stavovima o „miješanom braku“. Komšiću bi moralo biti poznato da stavovi o ovakvim brakovima su sastavni dio SDA od njenog postanka.
Šuti i SDA, a na Kapidžića mogu biti ljuti samo jer je javno rekao ono što mnogi misle u SDA, ne što doista to misli.
Cilj Faruka Kapidžića je jasan, postepena dehumanizacija nabrojanih grupa, kako se na njih ne bi gledao kao na ljude, nego kao na problem, koji će se prije ili poslije morati riješiti, onako kako je Hitler riješio „jevrejsko pitanje“, a Karadžić pokušao riješiti „turski grijeh.
