Natalitet i demografija su direktno povezani sa proizvodnim odnosima

Historiografija i arheologija su dokazale da je pitanje nataliteta i demografije direktno povezano sa proizvodnim odnosima. Znači, demografski pad neće zaustaviti ni parcijalna rješenja ni neke ideološke patetike i patriotske demagogije, nego samo preobrazba u proizvodnim odnosima i kontrole nad sredstvima za proizvodnju i razdiobe proizvoda. Najveća dva demografska skoka u ljudskoj prošlosti su neolitička revolucija i industrijska revolucija, a obje stvari su ustvari dovele do suštinske promjene u proizvodnim odnosima. Na prvi pogled, život u mlađem paleolitiku, epipalolitiku i mezolitiku sa svojom lovačko – sakupljačkom i ribolovnom privredom je bio za pojedinca bolji u odnosu na neolitički način život sa poljoprivrednom proizvodnjom.

Paleolitičar/mezolitičar se bolje hranio sa više proteina i raznolikijom ishranom, manje je radio, bio je prosječno viši od neolitičara i zdraviji, sa manje zabilježenih kroničnih bolesti. Neolitičar je znatno više vremena provodio u poslu, brinuo o stoci sa koje su mu prelazile zarazne bolesti, patio se u sadnji i branju žitarica, povrća i voća, imao je veću stopu smrtnosti, bio je neurotičniji, skloniji frustracijama i stresu. Međutim, kada bi se susreli neolitičke i mezolitičke zajednice, ove druge bi nestajale, bile preslojene ili na kraju prihvatale neolitički način života. Razlog je jednostavan. Neolitički proizvodni odnosi, sa sredstvima za proizvodnju, podjelom rada i sa načinima razdiobe poslova su bili takvi da su zahtijevali znatno veću populaciju koju su mogli i resursno oskrbiti. Neolitičaru je bilo u interesu što je moguće veća plodnost svega, pa više nije bilo dužih vremenskih pauza u rađanju djece. A u neku vrstu poljodjelskih poslova djeca su uključivana još kao vrlo mala i bila su jeftina radna snaga za svoje roditelje i druge ukućane. Paleolitičar/mezolitičar nije mogao tako rano djecu uključiti u proizvodne odnose, pravljene su duže pauze između rađanja, poglavito jer su resursi bili ograničeni. Npr. ako je 10 km2 bilo dovoljno za resursno obezbjeđivanje zajednice od 50 paleolitičara/mezolitičara, isti taj prostor je u neolitičkom sustavu mogao obezbjeđivati resurse za 500 ljudi.

Slično se desilo sa industrijskom revolucijom, kada je industrijska proizvodnja preslojila u jednom vrlo kratkom periodu dotadašnje agrarne, poljodjelske zajednice, iako je život radnika znatno teži, prljaviji u odnosu na život seljaka. To je dovelo do golemog rasta populacije, jer su industriji trebali radnici, pa je sukladno tome došlo do porasta nataliteta. Zato je prostor EX-SFRJ nakon 1945. doživio demografski bum, jer je direktno povezan sa rastom industrijske proizvodnje, i naravno sa boljom zdravstvenom zaštitom koja je smanjila do tada veliku smrtnost djece. Demografska katastrofa koja je pogodila ex-SFRJ prostor je rezultat opet deindustrijalizacije. Pošto je proizvodnja dovedena na egzistencijalne nivoe, i prirodni priraštaj ga slijedi i dovodi na egzistencijalni minimum. Inače neoliberalizam tome doprinosi, jer proizvodnju premješta u zemlje sa jako jefitnom radnom snagom, pa tamo dolazi do sve većeg nataliteta, dok u zemljama iz kojih je proizvodnja povućena i koje se zasnivaju na financijskom kapitalu i financijskim špekulacijama dolazi do pada prirodnog priraštaja jer se djeca smatraju nepotrebnim teretom. Znači, ako hoćete da se spasite od demografske katastrofe, promijenite sustav proizvodnih odnosa i kontrole sredstava za proizvodnju, podjele rada i razdiobe proizvoda. Ali, naravno ovo se ne može postići bez revolucionarne preobrazbe, pod svim onim što ona donosi.