DOGMA, A NE NAUKA: Kraj kritike?

Vijest o širenju novog koronavirusa dovela je svijet do značajnog socijalnog i ekonomskog preokreta. Države su bile primorane sve kapacitete usmjeriti na zašititu stanovništva od nove, za struku u početku sasvim nepoznate zarazne bolesti. Kapitalistički sistemi iznova su pokazali promaju sigurnosti za čovjeka; do izraza su došle pod tepih skrivane slabosti i manjkavosti; zdravstveni aparati su zakazali u odgovoru na novi izazov. Globalnom je scenom zavladao strah, uobičajeno za vanredne okolnosti, od života i pred životom. Šta nas je, najzad, uplašilo i jesmo li se se iz vlastitoga tijela i uma dislocirali, a posljedično i posve prepustili “mašineriji upravljanja krizom”?

Urbi et orbi – “sloboda u četiri zida”

Činjenično – stepen upozorenja od novog koronavirusa 11. marta 2020. podignut je na najviši nivo. Svijetu se obratio šef Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus i proglasio pandemiju. S vrha najveće zdravstvene organizacije progrmio je glas ozbiljne zabrinutosti za alarmantno širenje virusa i težinu posljedica, ali i alarmantnu razinu neaktivnosti. Od tada do danas statistika novozaraženih raste, a raste i broj umrlih kod kojih je potvrđeno prisustvo novog virusa, dok smrt pogađa u pravilu stariju populaciju. Zbog toga je jedan od vodećih svjetskih epidemiologa u svom recentnom znanstvenom istraživanju John P.A. Ioannidis¹ zaključio kako u upravljanju pandemijom treba razmotriti strategije koje su posebno usmjerene na zaštitu starijih pojedinaca visokog rizika, te da osobe mlađe od 65 godina imaju iznimno nizak rizik od smrtnosti, čak i u mjestima označenim kao žarišta pandemije². U nizu evropskih zemalja novonastala javno-zdravstvena kriza navela je nadležne organe, potaknute autoritetom zdravstvenih stručnjaka, da javna mjesta isprazne od ljudi, čime se željela postići zaštita stanovništva od zarazne bolesti, a o čemu Ioannidis također ima opozitan stav koji je nedavno iznio i u britanskom The Timesu (3. maj 2020.) zajedno sa Rohanom Silvom gdje autori eksplicitno tvrde:

“(…) obzirom na to da je rizik od umiranja od COVID-a 19 nizak, političari mogu uvjeriti javnost da su naši najgori strahovi gotovi. (…) Zaključavanje više nije srazmjeran odgovor, pogotovo imajući u vidu dubok negativan utjecaj ove prakse: ogromnu nezaposlenost i porast nasilja u porodici, probleme mentalnog zdravlja i zlostavljanja djece, kao i smrtne slučajeve uzrokovane odgođenim ili otkazanim medicinskim tretmanom” (v. opširnije u članku The science is becoming clear: lockdowns are no longer the right medicine).

I ranije je ovaj američki epidemiolog, koji je nedavno čak imao i 6-minutni nastup na CNN-u, govorio o problemu tzv. zaključavanja svijeta naglašavajući ogromne društvene, ali i ekonomske posljedice jer u nedostatku podataka, obrazloženje spremanja za najgori scenario dovodi do uvođenja ekstremnih mjera socijalne distance i blokade.

Novonastala situacija poslužila je vlastima širom svijeta da uz aminovanje autoriteta znanstvenog tijela zavedu red i disciplinu, s nažalost velikim brojem otkaza i ugroženih egzistencija. Kao mjera zaštite poslužio je i policijski čas, što je mnoge podsjetilo na ratno stanje. O policijskom času kao represivnoj melodrami u Bosni i Hercegovini izvještavali su svjetski mediji. Deutsche Welle u članku³ objavljenom na Praznik rada piše da, iako se epidemiološka situacija stabilizirala, mjere poput policijskog časa ostale su na snazi. U članku se citira i bh. univerzitetski profesor Enver Kazaz, koji je bio vrlo kritičan spram mjera koje su nadležni uveli:

“Cilj svih represivnih mjera koje u zadnje vrijeme liče na diktatorske poteze nije zaštita zdravlja građana već zaštita lošeg zdravstvenog sistema. Takva situacija odgovara vlastima da se prikrije činjenica da su uništili zdravstveni sistem koji nije u funkciji zdravlja građana, već dokazivanja moći koju vlast ima kada uvede vanredne mjere” (Kazaz, 2020).

Intelektualci širom svijeta iz različitih područja (politologije, sociologije, kulturologije, filozofije, ekonomije, medicine) izrazili su visok nivo kritičnosti prema uvedenim mjerama, kao i načinima na koji su nadležni javno-zdravstveni organi i vlasti komunicirali s javnošću. Brojne kritike upućene su i na račun Svjetske zdravstvene organizacije, kao svojevrsne institucije moći kada je riječ o temama iz domena javnog zdravlja. Imajući u vidu da se balkanskim javnim prostorom širio strah od mogućeg “talijanskog scenarija”, koji bi ovdašnje stanovništvo stajao života, i zablokirao kompletan zdravstveni sistem, osvrnut ćemo se i na analizu talijanskog filozofa Giorgia Agambena⁴ koji piše da se stanje straha, koje se posljednjih godina očito proširilo među ljudima, pretvara u potrebu za situacijama kolektivne panike, a za koje epidemija pruža idealan izgovor. Stoga se, prema njegovom mišljenju, u perverznom začaranom krugu – sužavanje ljudske slobode, što je nametnuto od vlasti, prihvata – i to u ime želje za sigurnošću koju će ljudima pružiti te iste vlasti.

“Bez oklijevanja smo prihvatili, opet u ime rizika, da naša sloboda kretanja bude ograničena u mjeri koja nikada prije nije bila primijećena u našoj zemlji, čak ni tijekom dva svjetska rata. Stoga smo prihvatili da prestanemo njegovati svoje prijateljske i ljubavne odnose u ime rizika koji se ne može utvrditi jer je naš susjed postao mogući izvor zaraze. (…) Vlasti koje su proglasile vanrednu situaciju stalno nas podsjećaju da se iste mjere moraju poštovati i nakon završetka vanredne situacije i da društveno distanciranje predstavlja novo organizacijsko načelo društva” (v. Giorgio Agamben zum Umgang der liberalen Demokratien mit dem Coronavirus: Ich hätte da eine Frage).

Nova solidarnost i nove vizije društva

S druge strane Agambenove kritičnosti, filozof Slavoj Žižek u novoj knjizi “PANdemIC: Covid-19 Shakes the World” (2020.) piše kako sve zapravo ovisi o “nijansiranom rječniku”: mjere koje su zahtijevale epidemije ne bi se trebale automatski svesti na uobičajenu paradigmu nadzora i kontrole, smatra Žižek, a koju propagiraju neki mislioci. Prema mišljenju ovog filozofa, Agambenova reakcija samo je ekstremni oblik raširenog ljevičarskog stava čitanja „pretjerane panike“ uzrokovane širenjem virusa kao mješavine vježbe društvene kontrole u kombinaciji s elementima otvorenog rasizma, primjerice kada Trump govori o ‘kineskom virusu‘ (usp. str. 75-76).

Slavoj Žižek u dijelu knjige naslovljenom “Welcome to the viral desert” otvara i pitanje novog komunizma. Kontinuirano širenje epidemije koronavirusa, prema njegovom zapažanju, pokrenulo je i ogromnu epidemiju ideoloških virusa koji su ležali uspavani u našim društvima: lažne vijesti, paranoične teorije zavjere, eksplozije rasizma: “Dobro utemeljena medicinska potreba za karantinima našla je odjek u ideološkom pritisku za uspostavljanjem jasnih granica i karantenskim neprijateljima koji predstavljaju prijetnju našem identitetu. Ali možda će se još jedan i mnogo blagotvorniji ideološki virus širiti i nadamo se da će nas zaraziti – virus razmišljanja alternativnog društva, društva izvan nacionalne države, društva koje se ostvaruje u oblicima globalne solidarnosti i suradnje. Rasprostranjene su spekulacije da koronavirus može dovesti do pada komunističke vladavine u Kini, na isti način kao što je, kako je i sam Gorbačov priznao, černobilska katastrofa bio događaj koji je pokrenuo kraj sovjetskog komunizma. Ali tu postoji paradoks: koronavirus će nas također prisiliti da izmislimo komunizam zasnovan na povjerenju u ljude i nauku” (Žižek, str. 39).

Novinar Tomislav Čadež u svom kraćem osvrtu na novu Žižekovu knjigu zapaža kako Slavoj Žižek zapravo ne razrađuje kakav sistem, niti izvodi dokaze, nego niže anegdote, često bombastične, posve nepotrebne, primjerice preuzete iz Tarantinovih filmova. Zanimljivo je, zaključuje Čadež, da ovaj poznati filozof uzima zdravo za gotovo zapadni model društva kao univerzalan, te mu zatim podređuje cijelu prirodu kao dokaz za tu njegovu univerzalnost (prijevod T. Č.):

“Sa ciničnog, vitalističkog stajališta moglo bi se pokušati gledati na koronavirus kao na korisnu infekciju koja omogućuje čovječanstvu da se riješi starih, slabih i bolesnih, kao kad se plijevi napola truo korov da bi mlađe i zdravije biljke mogle rasti i na taj način pridonijeti globalnom zdravlju. Široki, komunistički pristup koji zagovaram jedini je način da za sobom ostavimo tako primitivno stajalište.”

Dogma i kritičko mišljenje

Filozofski pogledi u kriznim vremenima, kakva su nas i globalno i lokalno snašla, daju važan doprinos u promišljanju civilizacijskih kretanja, sistema vrijednosti, slobode i prava na izbor. Međutim, filozofski ugao samo je jedan od mogućih kritičko-analitičkih aparata za pokušaje razumijevanje društva pogođenog pandemijom; društva koje evidentno bira “kratkotrajnu sigurnost, umjesto dugoročne slobode”. Osvrnimo se u ovom dijelu na pretpostavku da su epidemije (ili pandemije) idealni okviri za nove profite i proizvodnju novih spasonosnih rješenja za ugroženog čovjeka, a za tu svrhu na teren borbe za dominaciju stupaju velike organizacije, korporacije, institucije i industrije, i svoju interesnu kapitalističku logiku interpretiraju na način prihvatljiv prestrašenom čovjeku: humanistički.

Svrsishodno za analizu aktuelne problemske situacije korisno će poslužiti knjiga “Virus Mania”⁵ iz 2007. godine autora Torstena Engelbrechta i Clausa Kohnleina, objavljena na engleskom jeziku, a koja nudi znanstveno utemeljenu kritičku analizu interesne i pandemijske povezanosti preko novca, te zloupotrebe pozicije moći, autoriteta i straha kao prirodne reakcije čovjeka u proglašenim vanrednim situacijama. Naime, središnji cilj ove knjige je bio usmjeriti fokus na istinsku, argumentativnu znanstvenu raspravu i vratiti se na put nepristrasne analize činjenica. Pod “mikroskop” su dvojica autora stavili medicinske eksperimente, klinička ispitivanja, statistiku i javno-zdravstvene politike, otkrivajući da su ljudi koji su zaduženi za zaštitu našeg zdravlja i sigurnosti odstupili od svog puta i od svoje primarne uloge. Da bi potkrijepili svoje tvrdnje, autori navode niz poznatih znanstvenika, među kojima su nobelovci i dobitnici velikih strukovnih nagrada i priznanja. Tema knjige je od ključnog značaja i za aktuelni problem pandemije, zloupotrebe pozicije moći i manipulacije: farmaceutske kompanije i vrhunski znanstvenici, prema knjizi “Virus Mania”, zarađuju ogromne svote novca, a mediji povećavaju gledanost i cirkulaciju strah kod publike senzacionaliziranim izvještavanjem o krizama (izvještavanja New York Timesa i Der Spiegela posebno se analiziraju u knjizi). Ljudi koji konzumiraju sadržaje docirane s visina autoriteta plaćaju visoku cijenu, a da pritom ne dobiju ono što zaslužuju i najviše im je potrebno za održavanje zdravlja: prosvjetljenje o stvarnim uzrocima i istinskim potrebama za prevenciju i izliječenje svojih bolesti.

Danas, smatrajući se prosvijetljenima i u sigurnim rukama naše visokotehnološke naučne kulture, autori izražavaju veliku nelagodu zbog zloupotrebe moći koja se događa. Doista, san koji nauka obećava svojim principom dokazivanja – naime, oslobađanje ljudi od neznanja, praznovjerja, tiranije, i naposljetku, od fizičke i psihološke patnje – u mnogim je slučajevima, posebno u bogatim zemljama, postao stvarnost: avioni, traktori, kompjuteri – sve su ta dostignuća proizvod naučnog istraživanja:

“Naš entuzijazam za naučna dostignuća nemjerljivo je porastao. Dali smo božanski status istraživačima i doktorima, koji su još u starom Rimu imali status robova, a čak su do početka 20-tog stoljeća bili uglavnom siromašni i nemoćni. Zbog ovog statusa i dalje ih doživljavamo kao nesebične tragače za istinom. Engleski biolog Thomas Huxley, snažni pristaša Charlesa Darwina i djed autora Aldousa Huxleyja (Vrli novi svijet, 1932.), opisao je ovaj fenomen još krajem 19. stoljeća, kada je uporedio rastući autoritet nauke s crkvenim položaj moći. Za to je skovao termin “crkvena nauka”. Današnji prosvijetljeni civilizirani pojedinac toliko čvrsto vjeruje u svemoć naučnika da više ne dovode u pitanje dokaze za određene hipoteze ili čak da li oni imaju smisla. Umjesto toga, građani se oslanjaju na najnovije senzacionalizirano medijsko izvještavanje objavljeno u dnevnim novinama i TV emisijama o svjetskim virusnim epidemijama. (…) Baš kao i u politici i ekonomiji, ljudi koji se bave istraživanjima također su bombardovani, zasićeni, obuzeti prevarom, piše poznati istoričar nauke Horace Judson, čije analize potvrđuje niz relevantnih studija” (str. 18-19).

Sa globalnog gledišta, prisutna je korupcija na svim razinama javne zdravstvene službe, od ministarstava zdravlja do pacijenata – i gotovo da nema ograničenja za kriminalnu maštu, drži Transparency International, institucija za zaštitu od korupcije, u svom godišnjem Globalnom izvještaju o korupciji iz 2006. godine. Stoga, ako lokalne nivoe djelovanja određuju koruptivne, interesne, profiterske i druge mutne radnje, zašto bi od takvih praksi bile pošteđene visoke institucije autoriteta i moći, koje baš u ovom vremenu krize pokazuju netolerantnost prema kritici; odbojnost prema alternativnim interpretacijama i istraživanjima; naposlijetku dogmatičnost i autoritarnost. Istina je, međutim, nezavisan entitet i nad njim monopol ne može imati nijedna institucija moći, bez obzira na snove o uspostavi kontrole nad količinom i sadržajem informacija. Naučni napredak, zapasio je još 1979. godine Karl Popper, sastoji se upravo od kontinuiranog ispitivanja, uklanjanja pogrešaka i novih testova vođenih iskustvom stečenim tijekom prethodnih testova i grešaka. Nijedna se određena teorija ne može smatrati apsolutno sigurnom – bilo koja teorija može postati problematična, čak i ona dobro potkrijepljena današnjim dokazima:

“(…) nijedna naučna teorija nije sveto-naučna niti je oslobođena kritika. Zadatak naučnika je da svoju teoriju uvijek nastavi podvrgavati novim testovima i da nikada ne izjavljuje da je teorija konačna. Ispitivanje uključuje odabir teorije za testiranje, kombinirajući je sa svim mogućim tipovima početnih uvjeta kao i druge teorije, a zatim uspoređujući dobivena predviđanja sa stvarnošću. Ako to dovede do poništavanja naših očekivanja, do pobijanja, tada moramo obnoviti našu teoriju”.

Napredak u znanju, stoga, nije moguć bez rasprave, kritičkog mišljenja i poliperspektivne argumentacije. Na tom putu moguće je naići na blokade dogmatskog čekića “neupitnih autoriteta”, ali sloboda dopušta barem toliko – da mislite čak i tamo gdje postoje težnje u pravcu sužavanja horizonta analize, promišljanja i razumijevanja. Međutim, gdje počinje dogma i cenzura, prestaje mogućnost traganja za istinom. Kako se oduprijeti dogmi?