Nacija kao religija

Nakon perioda Srednjeg vijeka u kojem se smatralo da je vlast data vladarima direktno od Boga i samim tim nije podložna promjeni, a počevši sa Francuskom buržoaskom revolucijom u praksi se počinje sa novom percepcijom proizašlom iz teorija društvenih ugovora Johna Lockea i ostalih, a prema kojoj taj zamišljeni društveni ugovor o funkcioniranju države podrazumijeva da su ubuduće zaduženi sami građani o  kreiranju vlastitih društvenih odnosa i to većinskim pristankom nad vlastitim idejama. To znači da se u političkom smislu „Bog razvlašćuje“ i ideja sekularizma zaživljava, ali osim političkog konteksta usudio bih se reći da se „Bog razvlašćuje“ i na spiritualnom nivou, jer nakon toga više glavni parametar povezivanja ljudi nije religija nego nacija, a za koju se također može reći da je produkt tog istog društvenog ugovora.

S obzirom da Boga u političkom smislu više nema počevši sa revolucijom u Francuskoj, a vremenom i u drugim državama, religija kao sredstvo za kontroliranje mase nije više toliko efikasno, jer nema iz čega da crpi snagu, pa se nudi koncept nacije kao poveznica između ljudi, a vjerovatno da bi se time stvorila predvidljivost ponašanja većeg broja ljudi, jer ako se stvori percepcija da su ljudi isti zbog nečeg zajedničkog, onda je pretpostavka da će se većina isto i ponašati u istim ili sličnim situacijama.

Fenomen koji je interesantan je to da su religijske zajednice prihvatile koncept nacije, iako je to prihvatanje direktno uticalo na to da se smanji uticaj religijskih zajednica. Neke religijske zajednice su čak prihvatile način funkcioniranja na konceptu nacija (ne država), pa naprimjer jedna religijska zajednica određene nacije ima svoje bogomolje na više kontinenata i u mnoštvu država, dok druge koje nisu prihvatile tako direktno koncept nacije ipak promoviraju retoriku dominantne nacije na prostoru gdje se nalaze, a nekad se ide toliko daleko da se priča o genetskoj čistoći određene nacije ili prljavosti određene druge nacije. Šta je tu sporno? Kao prvo, genetska čistoća određene nacije ne postoji, jer nacija nije biološki determinirana, nego je samo stvar subjektivnog osjećanja. Drugo, moderni koncept nacije je produkt 19. stoljeća, a sve poznate monoteističke religije su dosta starije od same nacije. Treće, svaka religija u svojim načelima se zalaže za jednakost ljudi ili bar jednakost svojih vjernika, dok koncept nacije nužno znači podjele i kreiranje vanjskih ili unutrašnjih neprijatelja.

S obzirom da nacija zaista nema nekih objektivnih parametara određivanja pripadnosti, a živimo u neoliberalnom atomiziranom svijetu gdje trošenje vremena na neko povezivanje sa ljudima po bilo kojim parametrima nije preporučljivo, nacija je zaista idealan koncept za taj sistem, jer ne oduzima nikakvo vrijeme, a zasniva se samo na uvjerenju u to da ste pripadnik te nacije, a osim toga kao izgovor za vlastitu neimaštinu ili neke druge probleme uvijek vam bez ikakvog posebnog truda i analize se može ponuditi kao odgovor na uzroke toga neprijatelj u vidu druge nacije ili nekog unutrašnjeg neprijatelja, a koji će se optužiti da rade sa „onim drugim“.

Veći problem od samog koncepta nacije je što su mnogi uz neki patriotski naboj, a koji skoro pa nužno prelazi u nacionalizam, svjesno pristali na podjele, iako toga nisu ni svjesni. Kad bi pitali slučajne prolaznike na ulici da li su nacionalisti i da li su vjernici većina bi rekla da nisu nacionalisti, a jesu vjernici, iako prakticiranje vjere svode na određene datume i običaje koji su prisutni u kulturi tih prostora, dok svakodnevno prakticiraju priču o naciji i njenim kolektivnim karakteristikama, iako kolektivne karakteristike nacije ne postoje, jer nacije više nisu nužno ni geografski ni religijski određene, dok pričati o osobinama koje su na nekom individualnom nivou i dovoditi ih na kolektivni zaista bi bilo naučno neutemeljeno i besmisleno.

Ono što je još veoma interesantno koncept nacija se u modernom društvu ne odbacuje u bilo kojim krugovima društva, pa čak i globalisti i marxisti ne odbacuju nacije, iako njihovo djelovanje ih svakako propituje i dolazimo do toga da danas kod mnogih je zastupljena percepcija da je nacija nešto praiskonsko (što je naučno neutemeljeno), a kao nešto praiskonsko uz set argumenata koji su navedeni u ovom tekstu možemo se usuditi i reći da je ona postala nova religija, a religijske zajednice i društvo to prećutno ili direktno prihvataju, a religijske zajednice su zbog toga u političkom smislu bitne onoliko koliko je određenoj naciji bitan religijski identitet.