Suad Beganović: Autodestruktivna politika Željka Komšića

U jednom od medijskih nastupa Željko Komšić je ustvrdio kako je Demokratska fronta sačuvala ljevicu u BiH. Prema porukama koje su se i nastavile iz vrha stranke, raspadanjem SDP-a, čemu je kumovao i Željko Komšić napuštanjem te partije, te sunovratom Zlatka Lagumdžije, ljevica je preživjela zahvaljujući nužnom razjedinjenju lijeve političke scene. Takva tvrdnja zaslužuje precizan elaborat, počev od distinkcije ideje ljevice i lijevog političkog organiziranja, do praktične konsekvence djelovanja Željka Komšića. Osvrnut ćemo se na način vladanja vlastitom partijom, retoriku, angažman i političku viziju s dopunjavajućim elementom alternative.

Spasonosna ideja ljevice

Svugdje u svijetu, pa tako i u Bosni i  Hercegovini, pred ljevicom su uvijek veći zahtjevi. Razlog leži u socijalnoj i psihopolitičkoj strukturi lijeve misli, koja je transponirana u budućnost i koja mora tek biti dostignuta. Društvo nije toliko dobro da ne bi bilo moglo biti još bolje – vodilja je kojom ljevica sebi obezbjeđuje potpuni primat nad progresivnim idejama. Shodno tome, sve što ljevica uradi i dalje će nailaziti na kritiku da mora biti učinjeno više. Ta frustrirajuća pozicija za bilo kojeg političara ljevice istovremeno je garant da će ljevica uvijek biti bolji dio društva, a odgovornost prema pobornicima lijeve ideje veća. Desnica mora da konzervira već postojeće, tradiciju, običaje, usvojene narative i zaustavlja svaki napredak koji je ugrožava. U operativnom smislu, to je nedvojbeno puno lakši posao. Kontekstualizirano u domaći politički prostor, to znači da bi ideja ljevice preživjela i bez politički organiziranih subjekata, jer ona nadilazi daleko svaku stranku, te jer bi živjela u svakom obliku budućnosti i napretka, makar taj napredak bio tehnološki ili globaliziran, van granica BiH. Međutim, za pojedinačne egzistencijalne sudbine bilo bi porazno da ne postoji politički organiziran subjekt. Zbog toga su podjele na „pravu“ i „lažnu“ ljevicu deplasirane i u dobroj mjeri odgovaraju desnici. U praksi, ljevica zahtjeva sinronizirano djelovanje. A to znači da napredak mora biti ravnomjeran, nediskriminatoran i osmišljen prema društvenoj potrebi pojedinca. Napredak u ekonomiji mora pratiti i napredak u kulturi, ljudskim pravima, obrazovanju, slobodi i radničkoj solidarnosti. Odluke se donose plenarno. Šta je od svega ovog ispunila Demokratska fronta?

Liderokratija Zlatka Lagumdžije kao osnova djelovanja

Svađa između Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića koja se nedavno odvijala preko medija podsjetila je koliko su obojica daleko od ideje ljevice. Ta svađa ima svoju fatalističku nit koja se proteže godinama, od velike ljubavi do današnje mržnje.

Zlatko Lagumdžija će u političkom smislu izumiti Željka Komšića. Tada se odustaje od većine lijevih ideala i partijska ljevica postaje konglomerat u dvije glavne sastavnice: militaristički diskurs i liderokratija. Ta politika će svoj poraz doživjeti u činu potpunog pada Zlatka Lagumdžije i spašavanja Željka Komšića osnivanjem nove partije. Komšić će nastaviti populističku izgradnju vlastitog imena, bez ičega više od toga, početu 2006. godine, pa sve do prezenta.

Željko Komšić nije prepoznao ključni momenat vlastite odluke. Odlaskom od SDP-a on će upasti u zamku političkog infantilizma. Za ubuduće, sve odluke i pogreške će biti fakturisane njemu, a ne Zlatku Lagumdžiji. Također, sav teret pogrešnih procjena unutar vlastite partije snosi vrh Demokratske fronte. Suočen sa nezahvalnim izborom da odgovara za vlastite odluke, Komšić će postati vrh partije samim sobom vladajući liderokratski. Drugim riječima, novi Zlatko Lagumdžija u političkoj areni odazivat će se na ime Željko Komšić. Zbog odabira autokratije umjesto demokratije, Demokratska fronta će od početka da ima problem balansiranog djelovanja. Sve ključne odluke donosi Komšić, dok ostali članovi izvršavaju zadatke, uz tendenciju porasta frustracije. Liderokratija koju Željko Komšić provodi nužno i neizbježno boluje od nedostatka unutarstranačkih demokratskih i ekspertskih mehanizama kontrole. Zabavljen vlastitim brendom, lider DF-a ne radi na pravilnom selektiranju članstva. Posljedično, DF gubi određeni broj vijećnika već na lokalnim izborima. Na kraju, partija Željka Komšića izgubit će preko 50% vijećnika u Kantonu Sarajevo. Izgubit će ih sve u TK. Desetine rukovodećih članova DF-a u Srednjobosanskom kantonu će napustiti stranku.

DF se neće libiti ni da montira lažne mailove pojedinim članovima. Poruka svom članstvu da će se stranka tako ophoditi prema njima je najgori potez koji je mogla donijeti. Reakcija Željka Komšića ponovo je pokazala njegov politički infantilizam i nemogućnost da se suoči sa vlastitim greškama. Umjesto da preispita način vođenja strankom, Komšić će ostati u prošlosti kada je bio vojnik Zlatka Lagumdžije i svoje promašaje pripisati vrhu, odnosno, Nerminu Nikšiću i SDP-u. Osnovna pitanja koja Željko Komšić nije postavio je: Zašto samo Demokratsku frontu napuštaju članovi? Da li članovi napuštaju DF iz istog razloga zbog kojeg su napustili SDP? Da li DF može garantovati da opet neće biti preletača u nacionalističke stranke?

Istovremeno, mnoge kantonalne organizacije Demokratske fronte koriste naivnost lidera, pa vlastitu odgovornost ponovo fakturišu nekome drugome. Naime, puno je lakše iz pozicije vlastitog konformiteta optužiti strani faktor, nego opravdati činjenicu da ne kontrolišeš kadar. Otvarajući sukob sa SDP-om Željko Komšić nije uračunao ključni faktor. Glavnina glasačkog kadra koji je dobio dolazila je od najboljih ljudi u ovoj državi. Oni nisu stranački plaćenici, oni ne glasaju 20 godina za SDA i HDZ, njihova želja je da se mijenja stanje. Izuzetno su osjetljivi na prevaru. Pokazujući da ne može upravljati vlastitom strankom, Željko Komšić je poručio da ne može upravljati ni državom. Koalirajući sa SDA, načinio je prevaru.

Retorikom Bakira Izetbegovića

Odsustvo organizacijskih sposobnosti Komšić će maskirati jedinim načinom koji poznaje – populizmom. Iz njegovog govora multietnička supstanca nestaje, a prostor je popunjen sve češćim floskulama iz urbanog slenga nacionalizma. Zbog takvog govora on će od nekadašnjeg neprijatelja SDA postati draga i simpatična ličnost u njihovim očima s kojim se sporječkaju sporadično, ali im nije nikakva prijetnja.

Krajnji rezultat je retorika obilježena ratom, pa je tako DF u zagrljaju sa GS-om zarobljena u vječnom labirintu nekoliko riječi: rat, logor, atomska bomba. Nedostatak konkretnog partijskog programa i plana nadomješta se sve češćim govorom o historijskim djelima, riječima i odlukama, dok Komšić u cjelokupnom hrvatskom narodu vidi samo Čovića, a u cjelokupnom srpskom narodu samo Dodika. Lider DF-a svjesno ignorira činjenicu da tek petina Hrvata glasa za Čovića, te svojom retorikom favorizira glasačku bazu među Bošnjacima, bez brige za sve Hrvate koji nisu uz HDZ. Ujedinjujući se sa GS-om, Komšić će svoju retoričku borbu protiv Čovića povesti desetinama kilometara daleko od njega, u Sarajevu, protiv Naše stranke i SDP-a, optužujući sve za vlastiti neuspijeh, a bez mogućnosti da dobije glasove u Hercegovini. Angažman i politička vizija će izostati, kao i plenarni koncenzus šireg članstva.

Angažman Željka Komšića van partije

O organizacijskoj nesposobnosti vođenja vlastite partije, zbog čega se umjesto organizacionog rada sa više organa stranke, Komšić odlučio na liderokratiju i samoinicijativne odluke, poput pogubne samoinicijativne kandidature za člana Predjedništva, već je pisano bez posebnog osvrta na njegov politički i državnički angažman. Istini za volju, o tome se i ne može mnogo govoriti. Željko Komšić dosljedno ne radi ništa u Parlamentu BiH, gdje ne postavlja pitanja niti se bavi inicijativama bitnim po državu BiH.

Time Željko Komšić pokazuje totalno odsustvo mudrosti, koja bi ga morala voditi ka institucionalnom radu. Situacija je utoliko gora što je i dobru inicijativu poput zajedničkog prijedloga SDP-DF o Izbornim jedinicama Komšić u početku htio odbiti, a što je sam izjavio na sesiji Kruga 99. Drugim riječima, Komšić ne prepoznaje ključne mehanizme djelovanja, niti se njegova partija time bavi u jednom širem, a nužno potrebnom, okviru.

Komšić izbjegava priznati vlastite greške, jer su one kobne po njega i DF, a tiču se pristajanja na koaliciju 2014. godine sa SDA i HDZ-om. Za politički rad ključno je strateško planiranje i mišljenje unaprijed. No, upravo je miopija Željka Komšića dala svu moć HDZ-u tada, a naplata dolazi danas. Takva kolosalna pogreška ne može se ispraviti ulaskom u Predsjedništvo. Čović ne crpi moć iz Predsjedništva nego iz stranke, poluga vlasti, poput Doma naroda i velike financijske moći (ključna ministarstva) te ovladavanjem ključnim institucijama, u čemu mu je pomogao upravo Željko Komšić potcjenjujući institucije.

Ukoliko Komšić ne vidi nepromišljenost vlastitih odluka, možda bi otrežnjujuća činjenica za DF mogla biti da Čović svog protivnika vidi u SDP-u, pa nenasilno djelovanje SDP-a smatraju „eutanazijskim“dok problem ne vide u samostalnim i mnogo ratobornijim istupima Željka Komšića, što je direktan dokaz da Komšić ne predstavlja opasnost za Dragana Čovića. Paradoksalno, napad na ljevicu trenutno vrše HDZ i DF.

Nedostatak političke vizije

Činjenica da Komšića od svega zanima samo vlastita pozicija u Predsjedništvu, kao i tvrdoglavo odbijanje da uvidi greške na unutarpartijskom i državnom planu svjedoči o skućenosti političkog pogleda, nedostatku političke ideologije i odsustvu bilo kakve vizije. Političar koji je bio pozicija, a neprijatelja vidi u marginalnoj stranci kakva je Naša stranka ne može razviti partijsku infrastrukturu, koja je nužna za pobjedu nad politikom Dragana Čovića. Time dolazimo do kulminacije političkog sunovrata Željka Komšića. Predstavljajući alternativu, ocrtat će se sva pogubnost trenutne panične politike lidera DF-a.

Željko Komšić, kao odgovoran političar sa vizijom i državničkim znanjem morao je sklopiti dogovor sa SDP-om još prije dvije godine. Umjesto toga, Komšić je pred izbore tražio da se ugase sve lijeve partije. Tada, prije dvije godine, vodeći se činjenicom da je SDP imao vijećnike u svih deset kantona, Komšić je trebao početi pridobijati glasače među Hrvatima alternativom Draganu Čoviću kroz konkretne programe. Pripremajući se za osvajanje što više vlasti u kantonima gdje vlada HDZ, Komšić bi izgradio platformu za dalje djelovanje. Kako bi dobio potpuno povjerenje glasača, za razliku sadašnjosti gdje ucjenjuje cijele mase da mu obezbijede mjesto u Predsjedništvu, trebao je principijelno dogovoriti sa ostatkom ljevice da se za mjesto u Predsjedništvu iz reda hrvatskog naroda predloži nestranačka osoba, visokoobrazovana i iz Hercegovine. U osjetljivim uslovima domaće stvarnosti nestranački kapital takvog kandidata bio bi dobra odluka, uz puno infrastrukturnu pomoć svih lijevih opcija. Na mikro planu takav slučaj se potpuno uspješnim pokazao u Lukavcu, gdje je SDA čvrsto držala vlast na isti način kao HDZ u Hercegovini. Trenutno, Komšić infantilno odbija sve hrvatske glasače spominjući rat.

Sumirano, ko vjeruje da političar sa ovoliko grešaka, sa toliko malo rada i toliko mnogo tvrdoglavosti, sa strankom koja se gasi, može spasiti BiH od dobro organizovanog stroja Dragana Čovića? Iako žalosna, nedvojbena je istina da je Željko Komšić sam sebe otpremio u političku penziju, a svoju potpuno neodgovornost pokazuje pucajući ćorcima, nakon što je u proteklih nekoliko godina razoružao ljevicu svih osmišljenih mehanizama djelovanja. Šteta, Željko Komšić je bio romantična priča.