Sedin Spahić: Šta nakon izbora u Srbiji?

Kao što sam već pisao u ranijim tekstovima, problem Vučića nije bio koliko će njegova stranka osvojiti glasova, nego da li će ih previše osvojiti. Nakon pojave ideje bojkota došlo se do ideje da se spuštanjem cenzusa sa 5% na 3% i lažnim ispitivanjem javnog mnijenja od strane vlasti prikaže da pojedine stranke imaju potencijal da uđu u parlament i dio opozicije je pristao da izađe na izbore, a svakako uz podršku vlasti u smislu prikupljanja potpisa, pa ionako tanka i bezidejna opozicija se nakon toga fragmentirala.

Vučićev rezultat od 62 % nije rezultat nekog njegovog enormnog rasta popularnosti, nego i pada izlaznosti od skoro 10%, kako zbog ideje bojkota, tako i zbog virusa korona. Zašto Vučićev rezultat, a ne rezultat SNS-a? Zato što je kompletna kampanja bila personalizirana, pa čak do tog nivoa da se lista zvala „Aleksandar Vučić – Za našu djecu“, iako on nema ambicije da pređe sa predsjedničke na premijersku funkciju (bar ne u ovom trenutku). Bilo je očigledno da su neke liste imale podršku Vučića i kao totalni anonimusi su došli blizu praga od 3% i očigledno je postojala namjera da i one postanu dio parlamenta, ali da su se vladajući negdje preračunali.

Što se tiče ostalih stranaka SPS Ivice Dačića je ostao na svojih standardnih oko 10% (iako su brojčano dobili manje glasova, ali zbog manje izlaznosti procenat je približno isti), dok je lista SPAS bivšeg vaterpoliste Šapića ostvarila 4% glasova, a pod cijenu gubljenja Novog Beograda, a gdje su suvereno vladali. Ivica Dačić je izjavio da bi volio da nastavi djelovanje kao dio koalicije, a i Šapić nije odbacio tu mogućnost. Osim njih u parlamentu su se našle stranke koje imaju zagarantovana mjesta kao pripadnici nacionalnih manjina (Mađari, Bošnjaci i Albanci), a koje se generalno, bilo gdje u svijetu, vode logikom da je bolje biti uz vlast da bi se ostvarili interesi tih manjina. Postavlja se pitanje da li će opozicija uopšte postojati?

Stranke „pozicione opozicije“, a na čijem čelu su bili Vojislav Šešelj, Nenad Čanak i Čedomir Jovanović su vjerovatno završile ozbiljnije političko djelovanje nakon katastrofalnih rezultata, a slično će se desiti vjerovatno i sa Sergejem Trifunovićem, novom nadom opozicije koja je izdala bojkot i pored toga nije prošla u parlament.

Bojkot – uspjeh ili neuspjeh?

Ako vidimo pad izlaznosti za 10% moglo bi se reći da je ta ideja ostvarila neki uspjeh. No, pitanje je koliko birača nije izašlo zbog ideje bojkota, koliko zbog toga jer zaista ne vjeruje da se bilo šta može promijeniti, koliko zbog lošeg vremena, a koliko zbog straha od virusa. Jedini ozbiljan uspjeh bojkota se desio u Beogradu, gdje je izlaznost bila oko 35%, a što je rezultiralo time da neke liberalne i građanske stranke nisu prešle prag, dok su manji centri, a koji su masovno za SNS, izašli na izbore, a u većini tih manjih centara opozicija nije imala nikakvu pokrivenost posmatračima i time se kompenzirala donekle slaba izlasnost Beograda, a i dodatno ojačala pozicija Vučićeve stranke.

Na drugoj strani je svakako pitanje šta će opozicija postići sa bojkotom? Finansije koje se dobijaju od države na osnovu parlamentarne zastupljenosti više neće postojati, a ljudi sa neizvjesnom budućnošću i bez finansijskih resursa nisu spremni podržavati nešto što će im još više ugroziti egzistenciju, tako da šira podrška za stranke koje su bojkotovale izbore će se vjerovatno dodatno reducirati i svesti na podršku pojedinaca iz umjetnosti, sportista i akademskih profesora. Stranke koje su bojkotovale izbore će se time svesti na već previše istrošene Đilasa i Jeremića, te previše radikalnog Obradovića, koji svojim stavovima često bude samo dodatni argument zašto da se ne vjeruje opoziciji, a s obzirom da vjerovatno neće biti spremne na saradnju sa opozicijom koja je izašla na izbore njen potencijal skoro da ne postoji. Ako postoji nešto pozitivno u ovome, to je da je opozicija trenutno na nuli  i da ima priliku se resetirati i krenuti sa novim ljudima ispočetka sa jasnom strategijom i idejama, a koje će prebaciti domet samo pljuvanja Vučića i pokušati nešto ostvariti.

Odnos Vučića sa „bojkot opozicijom“ u narednom periodu

S obzirom da „bojkot opozicija“ ima neke medije pod svojom kontrolom ona sigurno neće nestati iz javnog života i kroz argument manje izlaznosti vjerovatno će pokušati pritiskati neke zemlje Zapada da se stvore uslovi za demokratiju. To će sigurno dovesti do toga da će se dogovori iz institucija preseliti vjerovatno u strane ambasade, kao što se dešavalo 2000. godine, ali ne treba se zavaravati i vjerovati da će se ubrzo organizirati vanredni izbori pod uslovima opozicije, osim ako to samom Vučiću bude odgovaralo. Eventualni dogovori mogu biti oko prijedloga izmjena nekih zakona ili „davanja mrvica“ u smislu izbornih pravila za neke sljedeće izbore.

Zašto će Zapad i dalje prećutno podržavati Vučića?

Zapad nema problema sa nedostatkom ljudskih prava i demokratičnosti unutar neke države (osim deklarativno), osim ako to samom Zapadu donosi štetu. Orban se nije nešto naročito kritizirao ranije, nego su ozbiljne kritike i nazivanje istog fašistom i autokratom krenuli tek kad je zabranio koncentraciju migranata u Mađarskoj, a da nije bilo tog pitanja vrlo vjerovatno se ne bi analiziralo kako to da Orbanova stranka ima natpolovičnu većinu u parlamentu Mađarske.

Jednim dijelom i zbog pitanja migranata, a kojih je ozbiljan broj u Srbiji, ali svakako mnogo više zbog pitanja Kosova Zapad će „progutati knedlu“ da u parlamentu Srbije nema opozicije, jer se Vučić pokazao kao prva osoba koja je spremna na rješavanje tog osjetljivog pitanja, a s obzirom da je za bilo kakav sporazum sa Kosovom potrebna promjena ustava, a za koji je potrebna 2/3 većina (koju imaju i bez koalicionih partnera), ovo je idealna prilika za takvo nešto.

Šta će se promijeniti u vanjskoj politici Srbije?

Kratko i jasno: Ništa!  Srbija će i dalje ispunjavati uslove vezano za pristupanje Evropskoj Uniji, a na drugoj strani će zbog emotivne vezanosti stanovništa imati povremene sastanke sa Putinom, koji će više biti ceremonijalne prirode ili eventualno oko nekih ekonomskih povlastica, ali na nekom nivou ozbiljnijeg političkog savezništva se neće desiti sigurno ništa.

Srbija će sigurno i dalje se zalagati za regionalnu politiku u ekonomskom smislu, a čime će vjerovatno jačati svoju pregovaračku poziciju u rješenju pitanja Kosova, a i nastojati ojačati svoju ekonomiju koja je već u nekom blagom usponu. Prema vani će to i dalje biti proevropska moderna politika, ali naravno uz to će se nastaviti i povremeni susreti sa predstavnicima Srba u drugim državama, a koji su u smislu prikupljanja glasova uvijek obostrano poželjni.

Sve u svemu ovi izbori i izborni rezultati su bitni za nešto što može stati u 6 slova, a to je: Kosovo. Niti će se bilo šta ozbiljnije promijeniti u unutrašnjoj i vanjskoj politici osim konačnog rješenja pitanja Kosova, a jedina razlika će biti u tome da ako Vučić ne pristane na neko rješenje, kao kec iz rukava će sa Zapada ići argument da je to autokrata koji u svom parlamentu nema opozicije.