Sedin Spahić: Šta će biti sa društvom nakon korone?

Hobbesove teorije, iako iz 17. stoljeća, vrlo su aktuelne u ovom vanrednom stanju. U političkom smislu one su danas zastupljena praksa, a prvenstveno tu mislim na to da neko mora biti iznad zakona da bi vladao zakon. U društvenom smislu njegova teorija da je čovjek čovjeku vuk se djelimično pokazuje i tačnom i netačnom. Imamo i primjere volontera, koji su se samoorganizirali da pomažu drugim, ali i one koji pomažu svojim najbližim koji su pogođeni mjerama zabrane kretnje, a na drugoj strani svjedočili smo i ljudima koji su spremni na kupovinu ogromne količine namirnica, pa i svađama oko istih, kao primjerima totalne nesolidarnosti. Istina Hobbes ovo naziva prirodnim, a ne produktom nekog društvenog konteksta.

Poređenje sa poplavama

Zadnji oblik nekog vanrednog stanja u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine se desio 2014. sa poplavama. Situacija u smislu solidarnosti je bila slična kao i danas, to jeste bilo je mnoštvo pozitivnih primjera pomoći ljudima, kako i u smislu humanitarne pomoći, tako i kao radne snage, ali na drugoj strani smo također svjedočili i ljudima koji su pokušali da se „obogate“ na humanitarnoj pomoći ili da istu uzimaju iako im nije potrebna.

Nacionalna retorika je u tom periodu, kao i danas, bila skoro totalno zanemarena. Taman kad smo se ponadali da je vrijeme da ista ode u smetlište historije došlo je do stabilizacije situacije i do novih vještačkih političkih kriza, koje su se dobro rasplamsale pred Opće izbore, a koji su se održali iste godine. Nizak nivo političke emancipacije, koji je najčešće posljedica socio – ekonomske situacije pojedinaca, uglavnom dovodi do toga da tražimo u drugima krivce za vlastite probleme, a s obzirom da je Bosna i Hercegovina pogodno tlo da taj drugi bude nacionalno drugačiji nema razloga da se neće isto desiti i ove godine u postkoronijalnom, a predizbornom periodu. Ne treba živjeti u zabludi da društvo određuje kakva će im biti politika, nego je najčešće suprotno u ovakvim okolnostima.

Individualizam

Iako je premijer Velike Britanije Boris Johnson, kao jedne od najvećih baza nesolidarnosti i sebičnog individualizma, rekao da društvo postoji ne bih se zavaravao da će ova teza nažalost ostati pravilo. Kada bi isključili te slučajeve solidarnosti ovaj period bi za neoliberale u društvenom kontekstu bio savršen. Socijalna distanca i razvijanje nekih novih vještina i znanja u 4 zida kao preporuke će vrlo moguće dovesti do egoizma kod osoba, što će u postkoronijalnom periodu dovesti do češćih netrepeljivosti i izbjegavanja društvenih kontakata. Na netrepeljivosti će uticati svakako i nepostojanje stabilnog državnog aparata, koji nije u stanju da sam provodi svoje mjere, nego umjesto toga preporučuje građanima da prijavljuju svoje komšije.

Iako se prije ovog stanja situacija u pojedinim dijelovima ove zemlje u smislu radničkih prava počela poboljšavati, ali nažalost kao posljedica masovnog egzodusa van države, ovaj postkoronijalni period će ponovo postati raj za poslodavce. Zašto? Mnogi radnici koji su radili u drugim zemljama na određen period će prvi postati kolateralna šteta ove situacije i biće prinuđeni vratiti se u BiH, a osim toga i mnogi radnici koji su radili u našoj državi će ostati/su ostali bez posla. Neće biti više apsolutno niti jedne sredine sa manjkom radne snage, te samim tim će kod poslodavaca više nego ikad biti zastupljena popularna teorija „ako ti nećeš, ima ko hoće“. U takvim uslovima nema povećanja plata, međuljudski odnosi su urušeni, a radnici su za vlastitu egzistenciju spremni i da ogovaraju i lažu o svojim kolegama. Biće spremni ako treba i da javno hvale krupnog kapitalistu, koji mu je smanjio platu na minimalac već prvi mjesec za vrijeme krize, iako je prije iste svaku godinu firma prihodovala milione. Ta neizvjesnost i briga za vlastitu egzistenciju će onemogućiti bilo kakve socijalne buntove.

Kriza kapitalizma?

Kriza kapitalizma i propitivanje kapitalizma su očigledni od početka pandemije. Da li će to dovesti do transformacije istog ili uvođenja nekog novog sistema? Teško je odgovoriti na to, ali u svakom slučaju u skorijoj budućnosti neće. Zašto? Zato što svi ekonomisti i političari u svojim izjavama govore o vraćanju na staro nakon ovog u ekonomskom smislu. Tako da dok se ne ponudi adekvatna opšteprihvaćena alternativa bićemo prisiljeni da svjedočimo kapitalizmu i to vrlo vjerovatno u ekstremnijem obliku, to jeste u svom izvornom obliku „bez maske“ društveno – odgovornih preduzeća, a sve pod izgovorom saniranja globalne ekonomske krize, a u takvim okolnostima društvo i empatija izumiru i svako se brine samo za sebe i vlastitu egzistenciju.