Sedin Spahić: Promjene ili ne?

Već prvi dan nakon izbora smo vidjeli spektakularne naslove o radikalnim promjenama u Bosni i Hercegovini nakon izbora. Krenulo se od priča da je nacionalizam poražen, pa sve do priča o izdisaju pojedinih stranaka, a što je daleko od istine. Oni koji su ušli u te priče ušli su u zamku vladajućih pričom o bilo kakvom nacionalizmu, pa makar i tom poraženom, jer lokalni izbori nemaju apsolutno nikakav značaj za rast ili pad stepena nacionalizma osim u onom segmentu kad ga vladajući zloupotrebljavaju. Jedini značaj nacionalizam može imati u etnički podijeljenim općinama, gdje se zaista dešavaju slučajevi da se manje zastupljena etnička grupa diskriminira u smislu dobijanja posla u javnim institucijama, ali ne zbog nekog nacionalizma, nego jednostavno iz razloga jer u nekim od tih općina ne postoji koalicija između 2 glavne nacionalne stranke, a opće je poznato da samo uhljebi iz vladajuće koalicije mogu dobiti posao. Riječ je o nekoliko općina u SBK, HNK i Srebrenici, ali ono što je činjenica da niti u jednoj od tih općina nacionalizam nije poražen i vjerovatno u skorije vrijeme neće biti. Sve i kad bi ljudi gledali generalne politike stranke na višim nivoima, a ne ljude koji su bili kandidati na lokalnom nivou, dovoljan argument protiv padanja nacionalizma bi bio da politike nekih stranaka koje su zamijenile postojeće u pojedinim općinama se ne razlikuju u nacionalnom smislu ni najmanje.

Ono što se pokazalo kao bitno u kontekstu promjena je to da niko ne može biti neporažen, što je svakako dobro u smislu kakvog – takvog demokratskog privida, ali što ne znači automatski bilo kakve suštinske promjene. Kao neko ko je učestvovao na izborima, ali i kao neko ko je pratio situaciju širom zemlje, mogu reći da metode osvajanja ili zadržavanja vlasti, a pogotovo u manjim i ruralnijim sredinama, nisu nimalo demokratske bez obzira o kojoj stranci bila riječ. Zloupotreba općinskih resursa u predizbornom periodu od onih koji zadržavaju vlast je, bilo na ovaj ili onaj način, svagdje zastupljena. Najefikasniji način za zloupotrebu su javni radovi u predizbornom periodu, a koji su bili širom države u enormnom porastu. S obzirom da je teško javnim radovima pokriti svaki pedalj općine, tu su i alternative u smislu jednokratnih finansijskih pomoći, te prehrambenih paketa, a koji se daju iz općinskih budžeta socijalno ugroženim kategorijama, a uglavnom bez bilo kakvih posebnih kriterija ko to treba dobiti. Također su zastupljena i enormna izdvajanja sredstava viših nivoa vlasti u onim općinama gdje stranka koja sa viših nivoa izdvaja nema vlast u toj općini. Sve ovo je ono što se naziva otprilike „legalnom kupovinom glasova“.

Osim resursa općine u svakom sazivu općinskih i gradskih vijeća imamo i imućne pojedince koji se demokratiji izruguju iskorištavanjem teške materijalne situacije pojedinaca, a koju koriste za kupovinu glasova. Izrugivanje demokratiji, a posebno kod velikih stranaka, je i izražavanje preferencija prilikom glasanja za kandidate unutar jedne liste za OV/GV. Tu se dešava da nekoliko kandidata pravi međusobne dogovore  da će raditi jedni za druge kako bi uvećali šanse da i jedan i drugi prođu, a kao rezultat toga dobijamo da se u vijećima nalaze osobe koje su se sa najviše osoba dogovorile o pomaganju ili češće oni koje je manje osoba prevarilo da će ih pomagati i tako na kraju te osobe dobiju po 300% / 400% glasova više nego što bi dobile samo svojim zalaganjem, a nerijetko oni koji bi svojim zalaganjem prošli ostanu van vijeća. Ono o čemu se treba razmišljati u narednom periodu je to da se u izbornom zakonodavstvu ova mogućnost uskrati, te da se preferencije mogu izraziti samo prema jednom kandidatu, a što bi omogućilo da u vijeću vidimo samo osobe koje zaista zaslužuju da se tamo nađu.

Ono što bih izdvojio kao pozitivno je da se prvi put u nekim općinama prilikom pravljenja predizbornih koalicija počelo pričati o pravljenju koalicionih programa, a ne samo o podjeli fotelja, a nadam se da će se ta praksa nastaviti i u drugim općinama prilikom pravljenja postizbornih koalicija.

Glavni uzrok zašto su pojedinci drugačije glasali ne kriju se najčešće u sposobnostima ljudi na listama, niti nezadovoljstvom u infrastrukturi, niti ekološkim i socijalnim politikama, a najmanje niti u nacionalizmu, nego se glavni uzroci kriju u bahatosti i korupcijskim aferama ljudi koji su na vrhu stranaka ili ljudi bliskih njima, a pogotovo u periodu vanrednog stanja. Tako da promjena za prosječnog birača će se ogledati u tome da novoizabrani ne nastave sa korupcijom, talovima i nepotizmom, a za takvo nešto će nam trebati vrijeme da bi mogli procijeniti. Iz mog aspekta je svakako tužno da ljudi tako minimalistički pristupaju promjenama i da programi uopće nisu toliko ni bitni. Kao rezultat nedostatka pažnje birača prema programima nerijetko se dešava da pojedine stranke ulaze u kampanju bez ikakvog programa ili sa programom koji ne odgovara nadležnostima onog nivoa za koji se kandiduju i pritom te stranke se često nazivaju alternativom postojećem stanju.

Tako da u ovom trenutku, zbog navedenih razloga, vidimo samo promjenu ljudi, koji se istim (nedemokratskim) metodama bore za vlast, a da li će do istinskih promjena doći tek nam ostaje da vidimo.

CIK

Promjena sastava Centralne izborne komisije je najavljivana kao revolucija koja će dovesti do regularnih izbora. Ipak, tu je imenovano samo nekoliko novih članova koji su samo bliski drugim stranakama i zadržalo se od ranije nekoliko članova koji su također bliski strankama. Neki kvazinovinari i kvazianalitičari su toliko ismijavali zakon svojim izjavama da je ovaj saziv CIK-a dobar, jer je iz svake stranke samo po jedan predstavnik, pa samim tim niko nema većinu. Ismijavanje se ogleda u tome da zakon predviđa da u CIK-u ne smiju biti stranački ljudi, nego nezavisni stručnjaci.

Najveći poraz CIK-a je opravdana sumnja da se svi glasovi iz dijaspore, a koji su se poslali poštom, neće računati u izborni rezultat. Ako uzmemo samo primjer Brčko distrikta vidjet ćemo da se za glasanje poštom prijavilo 5180 ljudi, a prema podacima na stranici CIK-a uračunato je 2038 glasova ili 39%. Da li je racionalno smatrati da je od trenutka prijave za glasanje nekoliko mjeseci pred izbore, pa do dana izbora preko 60% ljudi se predomislilo i odustalo od glasanja? Ne bih rekao. U Gornjem Vakufu / Uskoplju smo čak vidjeli i proteste, jer se smatra da svi glasovi nisu ili neće biti izbrojani.

Tako da ni u ovom segmentu nema značajnih promjena, te regularnost izbora je krajnje kompromitovana, a u narednom periodu treba očekivati spavanje CIK-a po ustaljenoj proceduri, pa onda nekoliko mjeseci pred sljedeće izbore, a po pravilu kad već bude kasno, da očekujemo obraćanje javnosti CIK-a u kojem govore da su radili neke projekte i ponovo došli do zaključka da treba uvesti elektronsko glasanje.