Nerzuk Ćurak: Glupost je postala snažni kriterij moći

Profesore Ćurak, usložnjeni su i kompleksni politički odnosi u Bosni i Hercegovini. Stvari nisu crno-bijele ni na ideološkom, a ni na realpolitičkom nivou. Je li ovakva Bosna i Hercegovina dugoročno održiva? To pitanje postavljam bez imalo cinizma i ono je, premda zvuči dijagnostički postavljeno, više vapaj za optimizmom da je drugačija BiH, unatoč svemu, ipak moguća.

Pitanje je malo apokaliptično i želio bih izaći iz takvog diskursa, jer BiH svojom dugotrajnom historijom svjedoči da je održiva i kada mnogobrojni parametri navodno upućuju da je neodrživa. Evo, dvadeset i četiri godine egzistencije BiH u okviru jednog šizofrenog dejtonskog poretka, dovoljna je poruka da je zemlja održiva, čak i kada je iznutra suštinski razorena. To je moćna poruka dezintegrativnim nacionalističkim politikama da se okanu rada na nestanku BiH, ali, nisam naivan, i golim okom je vidljivo da će se nastaviti politike sistemskog ubijanja i gađenja zajedničke države. To je tragedija naroda uvučenog u spiralu straha i nepovjerenja koji se pojavljuju kao najsnažniji resursi nacionalističke mobilizacije iz godine u godinu. Budućnost BiH je zagarantovana: to je dugotrajna budućnost nacionalističke opresije u kojoj nijedna divlja politika ne može da se u potpunosti realizira, pa će dogovorena politika neprijateljstva trajati još neko vrijeme. Današnju BiH ne trebamo tretirati kao vječnu kategoriju, kao jedinu mogućnost, već samo kao aktualnu dejtonsku instalaciju, kao trenutni politički poredak na našoj zajedničkoj zemlji. Taj će poredak kad tad doživjeti svoje transformacije. Veće su šanse, kako sada stvari stoje, da će BiH postati uređena zajednica, nego da će nestati. Naravno, na površinskoj ravni ovaj iskaz doima se kao jeftina, navijačka nada, kao negacija prisustva izrazito prisutnih rušilačkih namjera spram Bosne, pa ovaj sud izlažem argumentiranoj kritici drugačijih viđenja, naročito onih koji bi mogli smatrati da podcjenjujem snagu antibosanskih politika krvi i tla. Ipak, napominjem da je BiH međunarodno priznata država, što je strateška prednost za građane BiH u odnosu na politike negacije. To je važan prethodni plus koji može otići u minus samo i samo u slučaju velike radikalne geopolitičke promjene u svijetu u pravcu ozbiljnog trijumfa regresivnih, nazadnjačkih ideologija. To je u mome uvidu jedini momentum koji daljnju političku egzistenciju Bosne i Hercegovine podiže na nivo povijesne brige. Već će nam rezultati izbora za Evropski parlament u maju ove godine biti indikacija kuda plovi ovaj svijet. Uzdam se da neodesničarska bagra neće postati najjača grupacija u Evropskom parlamentu; čak sam uvjeren da se to neće desiti i da će balkanski le peni, orbani, wildersovci, afdovci, štraheovci i slični njima, ostati bez ključne podrške za razvaljivanje Balkana, prije svega Bosne i Kosova.

Zadržimo se na ovoj sintagmi drugačije Bosne i Hercegovine. Međuetnički antagonizmi su politička stvarnost, oni doprinose na izvijestan način “trajnom statusu quo”, kako je ovdašnje stanje ocijenio u jednom svom tekstu povjesničar Dragan Markovina. Polemike o tome traju od rata na ovamo i često se nameće zaključak da drugačija BiH nije moguća jer tri kolektiviteta imaju različite želje, a pitanje traume koja kontinuirano proizvodi antagonizme nije riješeno. Prihvataju li BiH sva tri kolektiviteta, kako gledati uopšte na tkz pravo naroda? Kako graditi zemlju u kojoj će se pomiriti više nacija?

Nisam sklon da zastupam bilo koji kolektivitet, a još manje sam sklon da znam šta koji kolektivitet misli. Davati odgovor o pretpostavljenom umu nekog kolektiviteta je ustvari presuđivanje prividu. Nisam političar i poput njih ne zastupam “Mi”. Ne stanujem u „mi“ i ne mogu na toj ravni da interpretiram procese u BiH. Mogu da razumijevam da svaka država ima svoje povijesne transformacije koje zavise od mnogo faktora i u tom kontekstu konstitutivnost naroda tretiram kao pozitivno političko naslijeđe s tendencijom da se to naslijeđe transformira u uzornu građansku političku zajednicu.

Obično se o konstitutivnosti govori s dozom negativiteta, pripisujući to komunističkom naslijeđu. Termin dolazi iz SSSR-a, kao dodatni argument kritičarima, ali je tačno da je SSSR s više etnija htio dati neke antiasimilacijske garancije određenim narodima. Shodno povijesti i prilikama kod nas, ipak se desio neki progres. Šta danas raditi s tim terminom?

Konstitutivnost naroda pozitivno je naslijeđe autentične bosanskohercegovačke socijalističke revolucije. To znači  da je političko naslijeđe prvog ZAVNOBiH-a integrativna i istovremena konstitutivnost sva tri naroda u BiH. A političko naslijeđe drugog ZAVNOBiH-a transformacija je tog kolektivističkog pozitivnog političkog naslijeđa u građansku političku zajednicu. Trebamo praviti link između ta dva ZAVNOBiH-a i da današnju BiH gradimo na toj, metaforički kazano, mažino liniji za Bosnu. Dakle, ne negacija prilično jasnog etnokolektivističkog nasiljeđa, nego mudro, kreativno i inkluzivno povezivanje konstitutivnosti naroda sa građanskim principom političke organizacije. U mome uvidu, radikalno sijecanje poveznice na princip ili etnoteritorijalna konstitutivnost ili princip apstraktnog građanstva, ne vodi ničemu, umanjuje mogućnost konsenzusa i afirmira logike neprijateljstva. Pri tome mi je savršeno jasno da su se, nakon divljačkih udara na BiH i kontinuiranog zahtjeva susjednih i unutarnjih nacionalizama da BiH može biti priznata od tih nacionalizama samo ako se uvaže svi nacionalistički zahtjevi, dakle da Bosna može biti priznata samo ako je nepriznata, morale pojaviti nove ideologije i nove politike koje bi kao sjekirom odvojili konstitutivnost naroda od građanskog koncepta, tako što bi kolektivistički etnički princip naprosto poslali na đubrište povijesti. Nažalost, život nadilazi teoriju, pa i moje teorijske preferencije. Smatram da je pragmatično i politički ispravno u ovim vremenima razvijati princip po kojem su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, vlasnici države BiH na svakom dijelu teritorija i istovremeno i da to načelo treba tretirati kao pozitivno naslijeđe koje će voditi konstituciji demokratske građanske političke zajednice. Vjerujem da je to izvjesnije uz ovaj predloženi pristup, nego kroz rat dvije ideologije. Nije se dobro odricati naslijeđa koje može izdržati teret historije i koje se pokazuje kao bolje rješenje od svega što su napravile nacionalističke stranke od samog čina svog nastanka do danas. Kada sadržaj pojma konstitutivnost u svoje ruke uzmu nacionalisti, to postaje negativno naslijeđe za Bosnu i Hercegovinu, sila protiv a ne sila za. Kada sadržaj tog pojma u političkoj sferi materijaliziraju ideologije univerzalističke a ne partikularne svijesti, građanska politička zajednica dobija bar mogućnost nade. Veliko je zlo učinjeno Bosni formiranjem nacionalnih stranaka.

Kao opozicija nacionalnom u BiH se razvio i poseban državotvorni diskurs, koji slavi državu, ali bez preciziranja o njenom sadržaju. Državotvorni diskurs s nacionalističkim prizvukom nije stran ni ovdašnjim akademskim i političkim akterima, koji ne bi voljeli da ih se svrstava u ova tri kolektivna misaona ustrojstva. Ipak, razlike na retoričkoj razini su, govoreći sa aspekta dojma, minimalne. Gotovo da ne postoje. Je li patriotizam postao svojevrsna legitimacija i na desnici i na ljevici?

To je dobro pitanje jer je teror historije, toliko intenzivno prisutan u svakodnevnom političkom životu, značajno utjecao na to da mi nemamo autentične političke debate koje bi trebale da posluže razvoju političkog sistema, razvoju jedne demokratske kulture i stvaranju uvjeta za izgradnju pravednijeg društva. Svepokrivajući teror historije snažno je zarazio intelektualne, političke i akademske krugove idejom patriotizma. Nakon dvije i po decenije građenja države bilo bi logično da diskurs patriotizma pripada sekundarnoj sferi, a ne primarnoj; nažalost, on je i dalje fundamentalno, određujuće pitanje svake debate. To je krajnje pogrešno jer u takvoj debati desnica uvijek pobjeđuje. Ljevica, pristajući da njen ključni narativ bude patriotski, samu sebe atribuira kao nacionalističku. Uvjetno rečeno, ljevica ne primjećuje ili ne želi primjetiti da je unutar nacionalističkog obrasca. Stranke koje sebe smatraju lijevim trebale bi napustiti tu vrste političke argumentacije i agitacije, izvršiti depatriotizaciju ideologijskih narativa i nastupiti sa moćne pozicije autentičnog vrijednosnog opredjeljenja zasnovanog na poštenju, zastupanju radnika i prekarijata, jednakosti, slobodi, pravdi i drugim vrijednosnim vrelima. To je način na koji odgovorna lijeva, socijaldemokratska politika gradi državu. To je patriotizam s onu stranu nacionalističkog kiča. Da se imalo hrabrosti graditi takav patriotizam još prije petnaestak godina, danas bi i u dijelovima  Bosne i Hercegovine gdje vlada  nacionalističko totalitarno jednoumlje, SDP BiH imao sigurno više glasova i više članova. Taj neisforsirani patriotizam u velikoj mjeri nedostaje SDP-u, a u određujućoj mjeri DF-u, koji je državotvorna stranka par exellence, bez razumijevanja da to DF vodi u smjeru narodnjačke partije, što je OK, samo to treba onda i programski ovjeriti. U RS-u, SNSD je na fonu koketiranja s najprimitivnijim patriotizmom u potpunosti napustio ideju socijaldemokratije i postao stranka orbanovsko-štraheovskog tipa. Koketiranje s takvim idejama vodi do toga da se jednog dana probudite u potpuno drugoj političkoj asocijaciji, od one kojoj generički pripadate.

Za BiH je krajnje vrijeme da se ti patriotski narativi, uslovno kazano, jer pitanje je šta je to patriotski narativ, napuste i da se gradi bolje društvo izvan apokaliptične sfere Mi i ONI, izvan najava o odlučujućim i odsudnim bitkama.  Ako nam je dvije i po decenije nakon Daytona glavna debata za i protiv BiH, a jeste, u toj debati mislim da više profitiraju oni koji su protiv BiH. Razumijem strahove od agresivne i nipodaštavajuće nacionalističke politike naših susjeda, čija je, na tragu recentne globalne islamofobije i transgeneracijske kulture nasilja, sržna osa dehumanizacija Bošnjaka kao muslimana, njihovo svođenje na naplavinu historije. No, nisam siguran da je trajno ostajanje na premisama politike nedovršenog rata dobro za Bosnu. Protubosanske politike žele baš to, stalno bildanje ratnoće i ubijanje mirnoće.

Možda je vrijeme da iz dominirajuće politics zone ( fundamentalistička borba za vlast i političku moć) pređemo u policy i polity područje (racionalno rješavanje problema izborom između alternativa te institucionalnu gradnju političke zajednice).

Krajnje je deprimirajuće trajno biti u politics zoni koja najviše odgovara politikama koje ne žele razum u politici, koji ne žele institucionalizaciju, normativizaciju, procedure i transparentne javne politike jer to gradi državu. Mislim da u BiH danas taj politički pristup u kome politics dominira, najviše odgovara srpskoj nacionalističkoj agendi i nju Dodik svojom liderokracijom stalno pothranjuje spriječavajući da se iz gole borbe za moć pređe na institucionalnu izgradnju države.

Tamo gdje se govori o patriotizmu obično se govori i o izdajnicima. Sjajni i inspirativni Viktor Ivančić jedan je svoj tekst naslovio “Dajmo vlast izdajnicima”, kao odgovor na trajnu propagandu o tkz izdajnicima koji nisu dovoljno narodnjački nastrojeni. Šta bi, profesore Ćurak, razlikovalo izdajnika od onog koji to nije u BiH – po Vašem mišljenju?

To su opet kategorije kojima nisam sklon, jer nas ponovo uvlači u debatu za i protiv BiH. Kada nacionalistički mediji postavljaju pitanja patriotizma i izdaje, oni su već u prednosti. Pokazali su na metu. Nedavno je u intervjuu Bakir Izetbegović bezočno nacrtao metu na čelu Peđi Kojoviću. Svaku takvu debatu uokviruje nacionalizam. Kada govorimo o odnosu patriotizma i izdajništva, to je dakle debata koju uokviruje nacionalizam. Najopasniji ljudi su oni koji sebe apriori smatraju vlasnicima patriotizma. Raspoređeni su svugdje, u akademiji, kulturi i politici i u toj mjeri su monofazni da ne vide ništa sporno u tome da oni određuju ko je primjerice dobar Bošnjak, a ako kažete nešto što im ne odgovara onda ste izdajnik. To su samoproglašeni učitelji patriotizma i najjači ljudi unutar nacionalističkih elita. Zahvaljujući resursima moći isposlovali su sebi pravo da su oni taj kriterij koji određuje šta je patriotizam i šta je izdaja. Ne pristajem na takav diskurs, nego samo da postoje ljudi koji različito misle o nekom problemu. Jedina izdaja o kojoj možemo govoriti je izdaja razuma i potpuni trijumf gluposti. Glupost je postala snažni kriterij moći, pa ljudi bez ikakvog znanja vladaju ovom zemljom. I određuju stepen patriotizma i izdaje. Tako dolazimo do poente: ako bi već govorili u kategorijama patriotizma i izdaje, onda se kao ključni izdajnici pojavljuju oni koji trube o patriotizmu.

Mladi odlaze iz zemlje. Razlozi su brojni, prevashodno ekonomske prirode, ali jedan argument iz ankete među mladim ljudima je bio posebno intrigantan. „Mir je postao neizdrživ“. Teško je reći da iko priželjkuje rat, ali očito da ovakav mir nije zadovoljio građane. Da li su političke elite dovele stanje do neke psihopolitičke granice da pojedini mladi ljudi priželjkuju neku vrstu loma, konačnog pokreta?

Rekao bih da nije mir postao neizdrživ, nego ga mi još nismo ni osvojili. Ovo što živimo od Daytona do danas ne mogu imenovati mirom, nego tretiram to kao ne-rat. Još uvijek, zahvaljujući rušilačkim ideologijama agresivnih susjeda i njihovih epigona u BiH, te zahvaljujući iracionalnoj i neshvatljivoj ambiciji SDA da proizvede dugotrajni bošnjački nacionalizam, živimo ne-rat, odnosno, imamo prisustvo rata kroz njegovo odsustvo. Mir nije samo odsustvo nasilja. Mir podrazumijeva slobodu i pravdu. Stanje je postalo neizdrživo jer nema slobode i pravde, jer zapravo nema mira. To je jedan od bitnih agenasa odlaska mladih ljudi. Ovaj politički igrokaz od strane etnonacionalističkih elita se pretvara u dugotrajnu proceduru ničega i zbog toga proradi frustracija jer ljudi više ne mogu da podnesu to vidljivo nasilje nad tijelom i nevidljivo nasilje nad umom i dušom koje dugotrajno onemogućuje da se kao ljudi emancipiramo. Recimo, ova strahota s novim komisijama o Srebrenici, ova strahota od članka u beogradskim Večernjim novostima o Tuzlanskoj kapiji, ova bjesomučna proizvodnja unutrašnjih neprijatelja od strane SDA medijskih megafona, ovo ludilo postaje naš način života a psihopatologija postaje normalnost. Mi živimo nenormalnost kao normalnost. Ljudima je to dojadilo, kao i rad na crno ili da ne radi nikako ili da uzima u 35. godini džeparac od roditelja.

Ovo je umrtvljeno društvo sa degradacijom proizvodnih snaga društva, sa afirmacijom kulturnih obrazaca u kojima rad nije centralna sržna osa oko koje se sve okuplja. Negacija rada umrtvila je veliki dio ljudi, dok oni koji nisu umrtvljeni su u poziciji poniženog subjekta i traže neku vrstu izlaza. Zov Njemačke kao metafore obećane sreće  je previše zavodljiv i osnažio je kriterij odlaska. Nemam ništa protiv toga da mladi ljudi odlaze ako će se vraćati i praviti nove zone rada, malog biznisa, ako će na bilo koji način nastaviti participirati u snaženju Bosne. Neka idu da vide koliko kasnimo za svijetom. Mnogima od njih će se pojaviti kreativne ideje i mogu uticati na smanjenje kašnjenja. Kada pogledate dokle je stigla primjena robotike u industriji, do kakvih neslućenih visina se razvijaju nove tehnologije, u kakvu je budućnost zakoračilo čovječanstvo zasnovano na inovaciji i inkluziji, shvatite da je u programskom, strateškom smislu, to za nas misaona imenica. Ovdje je nacionalističkim elitama važnije da njihovi glasači nauče mrziti druge nego da nauče robotiku. To su razlozi i odlaska ljudi koji neće da mrze drugog, a politički sistem zahtijeva da mrze drugog. Taj odlazak je, kako je nedavno rekao moj kolega Asim Mujkić, najautentičnija pobuna protiv ovog sistema. Budući da je ovo antibosanski sistem, kada bi ove nacionalističke struje sišle sa vlasti, neke pametnije političke strukture bi morale taj odlazak iskoristiti kao dodanu vrijednost pa da se ti ljudi ponovo uključe u izgradnju Bosne i Hercegovine, ali sada sa inovativnim a ne nacionalističkim umom. Imam puno pravo da interpretiram kako je ovaj egzodus mladih pokazatelj da je ljubav tih ljudi prema BiH toliko velika da ne mogu podnijeti da učestvuju u proizvodnji zla koje vodi njenoj negaciji i negaciji njih samih kao autentičnih ljudskih bića.

Bosanstvo se nekako izgubilo otkako su nacionalističke partikularije spojile teokratsko i nacionalno, pa se čini da u BiH ne može postojati Bošnjak, Srbin ili Hrvat ateista ili sekularista kao jednako vrijedan vjerniku, niti društvo može biti sekularno. Istovremeno, ne postoje napredna teokratska društva, što navodi na pomisao kako za napredak društvo mora biti liberalno i sekularno. U BiH su zagovarači sekularnog etiketirani kao novi komunisti, u boljem slučaju kao marksisti. Liberalno se izbjegava, kao nedovoljno negativno označeno. Postoji li prostor za sekularno i zašto bježimo od kritike dajući etikete kritičarima?

Nivo naše teorijske, intelektualne i političke debate je daleko ispod nivoa u bivšem jednopartijskom sistemu socijalističke Jugoslavije. To znači da je nivo naše debate još niži od mog iskaza, budući sam za mjeru poređenja uzeo jednopartijski sistem. Kada u nominalno demokratskom političkom poretku imate ništavan nivo političke debate o krucijalnim pitanjima koja su važna za konstituciju političkog sistema i zajednice onda to snažno potcrtava moju prethodnu konstataciju o gluposti. Više ne važi da um caruje a snaga klade valja, jer je ovdje um emigrirao, bilo u unutrašnju emigraciju bilo u Njemačku. Javni Um je zamijenjen javnim ne-Umom, a javni ne-Um se prodaje kao javni Um. Ne možete zastupati nijednu poziciju, a da vas ne strpaju u neki koš.

Dostigli smo takav nivo artificijalne proizvodnje stvarnosti u kojoj se bezočno laže, pa su danas svi vjernici i ako kažete da ste ateista mogu vas gledati kao psihopatu. I sve to u zemlji u kojoj su većina prije 30 godina, prije prvih višestranačkih izbora, javno bili ateisti. Zamislite u kakvom mi preddemokratskom ludilu živimo. Iz ovog očaja želim da proizvedem ideju nužnosti zbiljske debate. Ponavljam, svjestan sam uznemirujuće politike i ideologija koje ne dozvoljavaju da se BiH emancipira.  Stoga postavljam pitanje, hoće li se BiH prije emancipirati u smjeru razložne političke zajednice ako pristaje da stalno bude u odsudnom govoru, u sudbinskom, u fatumskom? Da li toliko ne vjerujemo u sopstvene snage da smo stalno negdje u toj grčevitoj odsudnoj borbi hoće li biti države ili neće. Ako smo u tome stalno, onda je to u stvari pristajanje na konsocijaciju. Jer, onda nam ostaje dogovor samoproklamiranih etnonacionalnih elita koje će odlučiti za sve nas. Ja sam protiv toga i biću sada malo ironičan i ciničan. Zar nam nije Doktor odbijanjem paketa aprilskih ustavnih promjena za sva vremena stvorio pretpostavke da je BiH neupitna? Argumentacija za odbijanje aprilskih ustavnih promjena je bila da bi usvajanje tih promjena značilo i nestanak BiH, da bi mogla biti derogirana, bez Predsjedništva, bez Vlade, bez sebe. Budući da su odbijene promjene koje bi za sva vremena derogirale državu, to sigurno znači da smo osigurani, a kad smo osigurani i država više nije u pitanju vrijeme je da vodimo debatu koja izlazi izvan apokaliptičnog tona. Moramo sada ponuditi nešto novo da izgradimo političku zajednicu. Ako ne ponudimo ništa novo, osuđeni smo na to da budemo samo i samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bosanci za sva vremena bivaju sahranjeni u lagumima bosanske zemlje bez mogućnosti da se emancipiraju kao građanski politički subjekt. Mi smo još uvijek u fazi da nacionalističke ideologije generirane iz Beograda i Zagreba govore da je bosanstvo samo eufemizam za bošnjački nacionalizam. To je degradacija svih građana BiH, redukcija Srba i Hrvata iz BiH na jedan etnički nacionalitet u kojem nema mjesta za drugi apstraktni kolektivitet, tj za bosanstvo. Bosanstvo se supsumira bošnjaštvom, pa SDA kaže da su bošnjaštvo i bosanstvo isto. Nastaje momentum da emancipiramo bosanstvo, da ono izgubi taj osuđujući pritisak da je to SDA bošnjaštvo. Nemamo ništa od toga ako bosanstvo ne postane inkluzivno. Da bi bilo inkluzivno ono se mora razvijati u pravcu koji uključuje sve građane BiH, ali ne kao neki oktroirani model i nametnuta kategorija već kao način života koji dolazi iz budućnosti. Za to moramo ponuditi nove teorijske pristupe. Trebamo se maknuti od deprimirajuće slike u kojoj su samo oni i samo mi. Za razvoj bosanstva važno je da obogatimo naše akademske kurikulume i rasprave, razvijemo drugačije političke organizacije i napunimo javnu debatu novim sadržajima o liberalizmu i emancipacijskim ideologijama i o tome na koji način kolektivističke naracije se mogu transformirati u poželjne ideologije određenih konzervativnih stranaka, a da to ne izaziva nasilje. Pred nama je dug put, jer kao što tehnološki kasnimo, mi i politički kasnimo te smo još uvijek u deprimirajućem deficitu demokratske kulture.