Crkva se ne želi odrediti kao antifašistička

Hrvatski historičar, publicista i kolumnista Dragan Markovina u intervjuu za Novinsku agenciju Patria govori o najavljenoj misi u Katedrali Srca Isusova za žrtve Blajburga, revizionizmu koji je na sceni, ali i o jakom antifašizmu u Sarajevu. Kaže da se Katolička crkva nikada nije jasno odredila kao antifašistička i umjesto toga rehabilituje ustaški režim.

Kako vi komentirate najavljeno održavanje mise u Katedrali Srca Isusova, antifašisti najavljuju i proteste, kakva se poruka šalje?

Markovina: Žalosna je činjenica da se Katolička crkva u cjelini, jednako u Hrvatskoj, kao i u BiH, nikada nije jasno odredila prema nasljeđu ustaške države i vlastitom djelovanju u periodu Drugog svjetskog rata. Čak i kada se ta šansa ukazala, prvi i jedini put kad je kardinal Bozanić došao u Jasenovac, ona je propuštena, jer je Bozanić ustuknuo, nije otišao do kripte, niti je išta na tom mjestu rekao. Kad tu činjenicu stavimo u kontekst odnosa prema svećenicima koji su bili aktivni u antifašističkom pokretu, poput Svetozara Rittiga, koji je posve prešućen, ali i u kontekst inzistiranja da je riječ o Stepinčevoj crkvi, stvari su posve jasne. Crkva se jednostavno ne želi odrediti kao antifašistička, a ne smije javno izreći ono što faktično radi, a to je rehabilitacija ustaškog režima.

Mišljenja su podijeljena od revizionizma do odavanje počasti nevino stradalim žrtvama, šta nam možete reći o toj 1945. Ima li istine o tome?

Markovina: Nema nikakve sumnje da se na kraju rata dogodio masovni zločin prema kolaboracionističkim snagama koje su se povlačile prema Bleiburgu. Pri čemu je bilo riječ jednako o ustaškim i četničkim snagama, koje su se uz pomoć oružja i praćeni brojnim civilima pokušale dokopati Austrije. Civili su pušteni, a značajni dio uhapšenih je strijeljan bez suđenja. Međutim, rat nije počeo 1945. i postoji neki razlog zašto se ti ljudi nalaze tada tamo. Također, ova činjenica ne može ni na koji način utjecati na ispravnost moralnog i ljudskog izbora da se bude na strani antifašizma. Na koncu, puno su veće zločine protiv čovječnosti u to isto doba napravili zapadni saveznici bombardirajući Dresden i bacajući atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki, pa nikome zbog toga ne pada na pamet dovoditi antifašističko nasljeđe u pitanje.

Austrija je faktički zabranila mise jer su se počeli na te obrede donositi fašistički simboli koji su u ovoj zemlji strogo zabranjeni. Postoji li mogućnost da takve scene vidimo i u Sarajevu?

Markovina: Austrija je konačno ispravno procijenila da je komemoracija isključivo pokriće za iskazivanja žala zbog propasti zločinačke ustaške države. Što se pak tiče Bosne i Hercegovine, ono što svi znamo jeste to da je revizionizam postao skoro pa službena politika svih nacionalnih stranaka, jednako kao što je istina da u Sarajevu i dalje postoji snažna antifašistička javnost koju ovo iritira. Međutim, logički je neodrživo s jedne strane dopuštati i tolerirati odavanje javne počasti suradnicima ustaškog režima, poput Mustafe Busuladžića, a s druge zgražati se nad misom za te iste ljude.

Zašto je baš odlučeno da misa bude Sarajevu kakva je i ima li tu simbolike?

Markovina: Mislim da je Katolička crkva na čelu s kardinalom Puljićem procijenila da takvo nešto može proći nezapaženo u Sarajevu i da će svi odmahnuti rukom na desetljećima raširenu praksu te institucije. Međutim, zaboravio je da u Sarajevu još uvijek postoji snažna antifašistička javnost, da je Maks Luburić u tom gradu ostavio posebno krvav trag i da čak i u Hrvatskoj kardinalu Bozaniću nije padalo na pamet da takvo što radi u zagrebačkoj katedrali.

nap.ba