Sead Porobić: Uzdaj se u se i u svoj imuni sistem

Korona virus se već mjesecima širi i ubija širem svijeta, a izgleda i kao da se malo više namjerio na razvijeniji dio svijeta. Tako da kad čovjek pogleda brojeve zaraze kao da gleda neku statistiku sa G9 samita. Ali, ne lezi vraže, i u takvoj statistici stradaju najslabiji.

Pandemija je dovela do opšteg kolapsa, socijalnog, ekonomskog, političkog.

A pandemija virusa korone nam je na žalostan način pokazala i to da se demokratski sistemi lošije nose sa krizama kakva je ova pandemija nego što to čine autoritarni režimi poput kineskog, jer oni u svakom momentu mogu da uvedu totalni karanten i da zatvore 60 miliona ljudi, ili koliko je već potrebno, i da tako ukrote virus. Naravno, ako je vjerovati podacima iz Kine. U jednom dokumentarcu o Putu svile kojega je u jesen 2019 napravio njemački ZDF govori jedan kineski državni službenik o tome da je zapadni demokratski politički sistem ranjiv jer  u velikoj mjeri zavisi o „dobroj volji“ njegovih građana. I to se u ovoj pandemiji na žalost pokazuje kao tačno. Ljudi se kreću i sastaju kao ludi, uprkos zabranama i nezaustavljivo šire virus dalje.

Socijalna distanca je izgleda, u vrijeme dok nema lijeka ni vakcine protiv virusa, jedina protumjera koja daje neke efekte, iako je pogubna  za sve ostalo, socijalni život, ekonomiju, politiku, etiku. Svijet je tako na momenat stao zbog virusa, ali se baš zbog toga možda upravo stubukom mijenja.  Ostaje da se vidi kako će se svijet organizirati poslije ove pandemije  i da li je ovo kraj globalizacije kakvu smo znali zadnjih desetljeća. Hoće li nam poslije svega od globalizacije ostati samo internet, tek da možemo u svakom momentu da vidimo da ništa ne funkcionira?  Hoće li se svijet poslije ovoga vratiti u normalnu kolotečinu, ili će se vrijeme mjeriti od korone? Ostaje i pitanje da li će Kina odmijeniti Ameriku i iz pandemije izaći kao nova supersila. Da li će EU preživjeti pandemiju? Da li će izbiti socijalni neredi, diljem svijeta? Da li ćemo uopšte uskoro imati vakcinu protiv virusa? Da li će svaka zemlja poslije pandemije imati sopstvene zalihe i proizvođače strateških proizvoda poput maski i respiratora? I da li će onda svjetsko tržište ostati poslije svega isto? Da li će Mesi i Ronaldo i dalje zarađivati stotinu puta  više od onih koji treba da pronađu vakcinu za virus? Mnogo pitanja, a za sada imamo samo pandemiju, bez lijeka.

Pandemija je otkrila i svu sebičnost i orijentiranost na sebe. Svih. Tako je EU skoro prestala da postoji, svaka zemlja donosi vlastite odluke o zatvaranju granica, donose se odluke o zabrani izvoza medicinske opreme čak i u zemlje članice EU-a. Solidarnost izostaje sistematski i vrlo sporo se pokušava pokrenuti. Svako se o sebi zabavio.

Ali ova pandemija, iako ili možda baš zbog toga što joj još nema lijeka, nepogrešivo otkriva i sve slabosti svake države i organizacije ponaosob, kao i državnih i medicinskih sistema uopšte. Tako isplivavaju konačno politički foleri diljem svijeta koji se profiliraju kao spasioci nacija kao i kvazi stručnjaci na površinu i pokazuju, i ne htijući, sav svoj diletantizam i nedoraslost situaciji kao i totalni raspad sistema kojima su oni već godinama jedini garant.

A u različitim državama imamo različite strategije sa različitim uspjehom.

Ni nauka nije složna oko toga šta je ispravna strategija: jedni kažu treba nositi maske, drugi kažu ne treba. Jedni kažu nemojte testirati i korona će odmah prestati. Drugi kažu treba masovno testirati. Jedni uvode potpuni karanten za cijele države, a drugi poput Švedske se ponašaju kao da nema epidemije. Jedni kažu potreban nam je imunitet krda, a drugi kažu da će nas onda, makar statistički, pomrijeti na milione. Jedni kažu ne treba uzimati ibuprofen, drugi kažu slobodno ga uzimajte. Elem medicina se “razvija” iz sata u sat, a ni lijeka ni vakcine još ni na pomolu.

Ekonomske štete su basnoslovne i mjere se milijardama i neizvjesno je kako će se sve poslije pandemije iznova pokrenuti. Čak i u dobro organizovanoj Njemačkoj propadaju masovno male firme, ali ni veliki igrači nisu više sigurni.

Čovjek čita vijesti i iz „regiona“ i ne može da vjeruje onome što čita: Hitne službe iz straha ne odgovaraju na pozive (nego pozive, za koje su po opisu radnog mjesta nadležni i za šta primaju plate, kao vruć krompir upućuju na druge), hitna služba ne odlazi kod pacijenata, ljudi se ne zbrinjavaju u bolnicama i ne dobivaju neophodnu medicinsku pomoć nego umiru kod svojih kuća, ili u najboljem slučaju u kolima hitne pomoći ili u čekaonicama, čak ni prominentni ljudi, nisu sigurni da će biti na vrijeme pregledani i zbrinuti i konačno preživjeti;  ne vrše se obdukcije (razumljivo opet iz straha); a istovremeno se vrlo rigorozno sankcioniraju starosne grupe -18 i +65, a oni između ta dva broja ne drže socijalnu distancu i šire li šire virus sve dalje i dalje, pa su sve te mjere uz gornje kukavičko ponašanje zaista izlišne a uz to i problematično nehumane.

I na kraju krajeva opet stradaju najslabiji, a čovjeku od svih državnih i medicinskih sistema ostaje jedino da se uzda u se i u svoj imuni sistem.

Sead Porobić