Analiza predizborne kampanje u Hrvatskoj

Nedjeljko Babić – Hrvatska stranka svih čakavaca, kajkavaca i štokavaca

Ovaj čovjek se pojavio kao potpuni anonimus i za ovu stranku nije znala šira javnost u Hrvatskoj, a kamoli regionu. Među prvima je skupio potpise i kako je rekao da se nekoliko godina pripremao za ove izbore. Bez ulaženja u ideološku pozadinu ovaj kandidat se pokazao vjerovatno kao najnespremniji kandidat za ove izbore. Predstavio je svoj apsolutno nerealan program koji podrazumijeva 400 milijardi donacija velikih zemalja u Hrvatsku (mada nije pojasnio kojim povodom), povratak 400 000 ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ van države i 400 000 radnih mjesta (nije ni to pojasnio na koji način). Na debati na HRT-u nakon predstavljanja ovog programa na vrlo oskudnom nivou počeo je priču kako je debata dokaz zašto ljudi odlaze, mada ni to nije pojasnio, niti je replike na debati iskoristio na način da kritizira ostale kandidate, nego ih je uglavnom koristio da završi svoju misao, ali ni nakon tih replika „sam sebi“ nije uspio da na najbolji način sroči neku smislenu misao koja bi pokazala da je on pravi kandidat za tu funkciju.

Anto Đapić – DESNO

Kada bi se trebala kampanja ovog kandidata sumirati u jednoj rečenici to je: Rat je još u toku i on je domobran koji će jedini spasiti Hrvatsku. Ovo je definitivno najradikalniji kanditat po svojim stavovima. Neki od tih stavova su:

1. Antifašizam je ideja Velike Srbije.
2. NDH je bila volja naroda Hrvatske u tom trenutku, te stoga je podržava bez obzira što je fašistička.
3. Srpska manjina upravlja Hrvatskom.
4. Pozitivnu diskriminaciju prema manjinama treba ukinuti i svi trebaju imati jednak tretman.

Kao i većina ekstremnih desničara, Anto Đapić ne nudi nikakvu ekonomsku strategiju, nego nudi jedino reviziju prošlosti i još veću diskriminaciju prema manjinama, ako je to uopšte moguće na ovim prostorima. Ankete mu predviđaju uz Babića najlošije rezultate.

Kolinda Grabar Kitarović – Hrvatska demokratska zajednica

Aktuelna predsjednica u suštini nije ponudila ništa novo sa ovom kampanjom, nego je nastavila sa već postojećim praksama „folklora“. S obzirom da njenu karijeru obilježava mnoštvo gafova shvatila je da se treba predstaviti kao osoba iz naroda, koja voli zapjevati, tako da ova kampanja je u suštini bila i ono što je predstavljala cijeli mandat, a to je da se pojavljuje na manifestacijama sa mnoštvom ljudi i to je sve. Ako je to neki uspjeh, valja naglasiti da na debati nije imala nekih gafova, iako prema komentarima mnoštva ljudi vlada mišljenje da je unaprijed bila upoznata sa pitanjima debate, a što ne treba uopšte odbaciti s obzirom da je ranije odbijala debate na NOVA TV i RTL-u, a i za debatu na HRT-u se predomislila jedan dan prije debate. Prema anketama trebala bi se naći u drugom krugu, a svakako bi tome mogla doprinijeti podrška HDZ-a u BiH i tradicionalna nastrojenost dijaspore po cijelom svijetu prema HDZ-u, mada je pitanje koliko će tih glasova „oteti“ Miroslav Škoro.

Dario Juričanin – Nezavisni kandidat

Riječ je o filmskom režiseru za kojeg je javnost u Hrvatskoj čula nakon njegovog dokumentarnog filma o Ivici Todoriću – tadašnjem vlasniku Agrokora, a koji je snimljen prije kraha Ivice Todorića. Njegova kampanja je vjerovatno i najautentičnija, jer se priključio novom valu nekonvencionalnih ljudi u politici, koji kroz satiru pokušavaju bez (jake) stranačke baze se pronaći na „političkom nebu“. On „zagovara“ nastavak korupcijske politike Franje Tuđmana i „idola“ vidi u Milanu Bandiću, čije je i ime uzeo, ali nakon nekog vremena mu je oduzeto, ali kako kaže snima i film o Milanu Bandiću, gdje će pokazati sve njegove korupcijske afere. Kako kaže za njeg će glasati običan korumpirani čovjek, ali objektivno gledajući biračko tjelo može tražiti u omladini, koju konvencionalna politika ne zanima i u onom razočaranom biračkom tijelu, koje vjerovatno ne bi uopšte izašlo na izbore.

Mislav Kolakušić – Nezavisni kandidat

Ovo je kandidat koji je najbolje iskoristio blagodati 21. stoljeća, to jeste dostupnost novih tehnologija. Prije nekoliko mjeseci je postao zastupnik u parlamentu EU, a prije svega na osnovu društvenih mreža. To je čovjek iz sudstva, koji je nakon napuštanja istog počeo sa kritikama istog na društvenim mrežama i tako mu je popularnost rasla. Valja naglasiti da ni u ovoj predizbornoj kampanji nije mijenjao već uspješan koncept i prema anketama se uspio profilirati kao 4. kandidat po popularnosti, a što itekako otvara prostor da uz formiranje neke stranke u budućnosti postane bitan faktor na parlamentarnim izborima. Činjenica je da nema neku posebnu ekonomsku strategiju i da je njegova politika, slično onom što je promovirao Živi zid, zasnovana više na kritici postojećeg, nego na načinu kako to promijeniti. Činjenica je da za razliku od Živog zida izgleda mnogo ozbiljnije i nije sklon ispadima. Biračko tijelo mu mogu biti oni koji su razočarani u trenutni sistem i nekadašnji glasači Živog zida, ali problem mu može predstavljati to što je sve vrijeme ciljano izbjegavao da govori o svojoj ideološkoj poziciji.

Dejan Kovač – HSLS

Kada bi se neko trebao nazvati štreberskim političarem to je definitivno Dejan Kovač, ali ne zbog njegovog obrazovanja na Princetonu, nego kao prepisanih iz udžbenika politika desnog centra i politike demohrišćana u zemljama na Zapadu. Slično kao i Angela Merkel promovira dosta liberalne vrijednosti i nema problema sa neoliberalnom politikom, ali kroz sve to provlači i vrijednosti porodice, a kao lokalnu primjesu dodaje i to da je iz Vinkovaca i da je rat dosta uticao na njega. Ono što mu može predstavljati problem je to da HSLS je stranka sa vrlo niskom popularnošću, a i to da HSLS je dio grupacije stranaka ALDE (liberala), a ne EPP-a (demohrišćana), tako da je teško da može očekivati bilo kakav ozbiljan rezultat.

Zoran Milanović – SDP

U predizbornoj kampanji se pokazao kao čovjek sa najvećim iskustvom u politici i kao neko ko zna kakva priča običnom čovjeku odgovara, a o čemu rast popularnosti u anketama govori, a naročito nakon debate. Kao predstavnik buržujske kvazi – ljevice je uspio izvući SDP iz ponora, s obzirom da SDP nije imao ozbiljnog kandidata za predsjednika izuzev njega. Kao neko ko ima veze sa moćnim ljudima, a prije svega tu mislim na Emila Tedeschog, uspio je dići SDP iz lošeg stanja, a u koji je istina zapao nakon njegovog izlaska. Zašto kažem kvazi – ljevice? Milanović se u ovoj kampanji nije libio ući u desničarski diskurs, pa i kritizirati petokraku na nekadašnjem grbu Hajduka, nije se libio niti hvaliti svoje odavanje počasti Franji Tuđmanu, a niti hvaliti sa djedom ustašom, a sve u namjeri da pokuša oduzeti nešto glasova sa dobro popunjenog desnog spektra. Mislim da time nije uspio uzeti glasove sa desnog spektra, ali očigledno jeste od neopredjeljenih birača. Također se nije libio ući ni u tipični diskurs neoliberala o tome da su svi u javnom sektoru „uhljebi“, a to sve u namjeri da pokuša diskreditirati Katarinu Peović, koja se pokazala na debati kao neko ko bi mogao uzeti određeni broj glasova sa lijevog spektra. Tako da možemo reći da je SDP dobio ozbiljnog predsjedničkog kandidata, koji prema anketama bi se mogao naći u drugom krugu, ali je u potpunosti izgubio svoj lijevi identitet (ako je od njega i nešto ostalo u prethodnom periodu).

Dalija Orešković – Nezavisna kandidatkinja

Ova kandidatkinja je popularnost stekla kroz Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Njena politička karijera, iako je počela tek početkom ove godine, već je doživjela popriličan fijasko. Formirala je političku stranku početkom ove godine, ali je na izborima za EU parlament ostvarila mizerne rezultate, nakon čega se stranka i raspala. Njena stajališta su krajnje liberalna, a politički sistem Hrvatske smatra dobrim, ali da je jedini problem korupcija. Ono što ona zagovara to su kozmetičke promjene u vidu postojanja pravne države,  ali svakako joj problem predstavlja što je jedan od protukandidata Mislav Kolakušić, koji se fokusira na istu tematiku, ali mnogo energičnije i koji prema svim anketama mnogo bolje kotira od nje.

Katarina Peović – Radnička fronta

Izuzev Juričanina, riječ je o osobi koja je vjerovatno jedina donijela nešto novo u politici. Juričanin naravno komedijaškim pristupom, dok je Katarina Peović neko ko je zaista donio nove politike u Hrvatsku. Na valu nove ljevice koja se pojavila u Evropi nakon razočarenja socijaldemokratskim strankama, koje su odlutale totalno u desno i koje kao glavnog partnera u Evropi vide demohrišćane, javlja se u Hrvatskoj Radnička fronta, koja je uspjela na lokalnom nivou da ostvari već neke rezultate. Iako se pokušava diskreditirati kao neko ko zagovara revolucionarni socijalizam, njene su politike u potpunosti u skladu sa demokratskim načelima i poštivanjem ustava, a to su naprimjer revizija kriminalne privatizacije, nacionalizacija ključnih preduzeća i što veći stepen direktne demokratije. Ona se može smatrati najvećim pobjednikom ovih izbora s obzirom da je njen cilj kandidature bio dodatna profilacija stranke i njenih politika, a u čemu je definitivno uspjela, a što se najbolje moglo vidjeti kroz debatu gdje je vrlo hrabro se suprostavila najvećim favoritima na ovim izborima i gdje je pokazala da se zanima za ono što su brige običnih građana, a to svakako nisu nikakvi folklori, niti revizije prošlosti, nego pitanja radnika propalih preduzeća. O njenom uspjehu svakako najbolje govori strah Zorana Milanovića od potencijalnog „uzimanja“ njegovih glasova, a nakon čega je pokušao diskreditirati.

Ivan Pernar – Stranka Ivana Pernara

Ivan Pernar je kandidat koji bi pričao istu priču i da su izbori za vijeće mjesne zajednice i za predsjednika države. Promoviranje iste antisistemske priče godinama je krajnje licemjerno, pogotovo sa aspekta kritiziranja Evropske unije, s obzirom da je bio dugogodišnji predsjednik Živog zida, a ta ista stranka je uživala u čarima birokratije Brisela. Ivan Pernar godinama upućuje kritike trenutnom sistemu oko monetarne politike, EU i NATO-a, a ne nudi nikakve konkretne mjere na koji način da se to mijenja. Nakon „raskida“ sa Živim zidom i rasta popularnosti Mislava Kolakušića realno je očekivati veliki pad Ivana Pernara i bilo kakvi ozbiljni rezultati nisu realni.

Miroslav Škoro – Nezavisni kandidat

Riječ je o bivšem HDZ-ovcu, koji sada kritikuje sistem koji je i on sam kao član HDZ-a kreirao i koji mu je omogućio da se veoma obogati. Njegove politike nisu ništa manje ekstremne od Đapićevih, osim što zbog ozbiljnijih sredstava i pripreme kampanje ih je na malo profinjeniji način prenosio potencijalnim biračima. Valja izdvojiti u kampanji osim promoviranja ustaštva i to da je izjavio da bi pomilovao osobu koja je osuđena za ubistvo preko 40 civila. Njegova glavna tačka predizbornog programa je zagovaranje ovlasti predsjednika koje imaju autoritarni sistemi, a osim toga pitanje mijenjanja ustava vjerovatno niti u jednoj državi na svijetu nije u nadležnosti predsjednika, a tako ni u Hrvatskoj. Iako se većinu kampanje doimalo da je uspio preći iz estradnog svijeta u politički na kraju je to ipak sve palo u vodu sa debatom. Nije se uspio suprostaviti protukandidatima i ponašao se poprilično preplašeno i „trpio je udarce“, a valjda u strahu da će biti poražen u diskusiji. Nakon loše debate ankete mu predviđaju treće mjesto i teško je očekivati da će proći u drugi krug osim ukoliko određeni broj članstva HDZ-a se odluči predomisliti u posljednjem trenutku.