Suad Beganović: Milorada Dodika treba pobijediti na proizvodnoj traci

Kriminalci pljačkaju, ubice ubijaju, golferi igraju golfa. Neke su istine banalne. Svi rade u okviru svog izbora i još se niko nije začudio nad tom dosadnom rutinom. U pravnoj državi potom istražni organi hapse, sudovi procesuiraju i nekakav smisao se zaokružuje ako je balans iole postignut. U BiH policajci prodaju drogu, pljačkaju i dijele profit sa drugim kontrolnim elementima istitucija sigurnosti. Kada se izigra sistem jednom, oblično slijedi novi krimen i za deset godina će se na istom mjestu bez sankcija ubijati. Tu historija nije zakazala.

Milorad Dodik igra svoju verziju golfa, u kojoj neprestano čereči Bosnu i Hercegovinu. Još jedna banalna istina koju niko ne spori. No, histerija u Sarajevu koju proizvede svaka Dodikova izjava postaje naporna, jer je beskorisna, a opsjeda uho riječima poput rat. Ne zato što Dodikove izjave nisu opasne, nego što se poslovična saopštenja i prijave pišu samo da bi se pisalo i opravdalo političko egzistiranje. Postaje sve jasnije i jasnije da nam patriotizam prodaju bespomoćni i impotentni politički drekavci. No, šta ako je Dodika trebalo zaustaviti prije deceniju i kusur, a sada to nije moguće? Mučna spoznaja? Zar je iko mislio da će potezi od prije deset, petnaest ili dvadeset godina proći nekažnjeno?

Prebacimo se na period prije terorističkog napada u New Yorku. Fokus Sjedinjenih Američkih Država i njihovih bombardera je još uvijek bio na Balkanu. Bili su sveprisuti, od vojnika do supervizora, preko medijskih finansijera. Iako će taj fokus slabiti premještanjem snaga prema istoku nakon 9/11, Raffi Gregorijan će još nekoliko godina prepravljati policiju. Uspostavljene su SIPA, OSA i Oružane snage. Visoki predstavnik će smjenjivati i po šezdesetak političara u RS-u, a strani medijatori će pokušavati sa Aprilskim paketom. Poznato je kako je završio taj pokušaj, potpunom pobjedom Bosne i Hercegovine. Tako je govorio Haris Silajdžić, a imao podršku Ive Komšića i još nekoliko patriotskih tribuna.

Dakle, tadašnje separatističke politike su bile u teškoj defanzivi, kako u RS-u, tako i na jugu zemlje gdje su zapadni tenkovi dali značajan doprinos debati o Herceg-Bosni. Ubjedljivo najbolju poziciju za pregovaranje i u BiH i svijetu imala je bošnjačka strana i vječiti participator svih priča, najbolji učenik, Zlatko Lagumdžija. Od te prilike da se izgrade institucije, koje bi danas radile i hapsile, izgradi diplomatska mreža koja bi jačala položaj države BiH, smanji kriminal i korupcija, ekonomski ojača barem Federacija BiH nije iskorištena nijedna. Pad SDS-a Zlatko Lagumdžija nije ni pokušao iskoristiti da se proširi u RS i jednom stvarnom socijaldemokratskom politikom da temelja SDP-u i privuče glasače. Kao i danas, to je uvijek bio i ostao sarajevski igrač. Kako ljevice kod njega nije ni bilo, tako nije imao šta ni ponuditi glasačima. Umjesto toga, Amerikanci su investirali u drugog socijaldemokratu, veliku nadu zvanu Milorad Dodik. Posljedice su vidljive danas.

SDA je već tada sprovodila svoju minder politiku. Tako je cijela decenija do Aprilskog paketa protekla u pravljenju stranačke infrastrukture, koja je parazitirala na društvenoj privatizirajući sve fabričke gigante i praveći novu bošnjačku elitu. Istom logikom je stvoren i Avaz, jer SDA nije voljela komunistički Sivi dom. Ne treba zaboraviti, patriotizam je bio ubitačna batina u medijima. Nepovjerenje u državne institucije iz tog vremena znače da danas tim institucijama vlada slab kadar, podložan nacionalizmu koji može biti separatistički. Ukoliko je pak unitaristički, stvara otpor u drugim narodima. Jedino je izostao državotvoran pristup i inkluzivno bosanstvo. Nadasve, separatističke politike su uvijek imale svoje snove o odijeljenim institucijama, ali nisu uvijek imale istu snagu. Prepuštajući sve slučaju, SDA je pokazala svoj nacionalizam i želju da se bavi svojim torom, samo što za razliku od onih koji su htjeli da institucije podijele, SDA nije htjela da ih ojača, nego je pravila stranačku jednonacionalnu i klerikalnu državu u državi. Posljedice se plaćaju i dan danas. Neuporedivo teže bi Dodiku bilo rušiti jake institucije nego slabe institucije, a možda bi bio i uhapšen. Takve su pretpostavke nezahvalne i naknadna pamet, ali su nužne za razumijevanje gdje je krenulo sve naopako.

U poratnoj državi jačaju politička i ekonomska moć. O vezi ekonomije i ideologije barem ljevici ne bi trebalo ništa objašnjavati. Ova potonja ima veliki potencijal da se širi u svim pravcima. Uprkos razaranjima, zbog jake uloge stranaca i velikih donacija mogla se oporavljati privreda u Federaciji BiH, a potom širiti prema RS-u u kojem tada cvjeta šverc. Danas Bakir Izetbegović voli da se naslađuje konstatacijom da Kanton Sarajevo bolje stoji ekonomski od cijele RS. Čime se tačno naslađuje Izetbegović? Činjenicom da su građani u RS-u siromašni, uključujući bošnjačke povratnike? Do 2006. godine, pa i koju godinu poslije, bilo je prostora da se pokuša ekonomska ekspanzija po cijeloj teritoriji BiH, koja bi stavila ekonomiju kao konektivni faktor na prvo mjesto. To bi i ekonomski ojačalo BiH i smanjilo prostor za desni populizam. Umjesto toga, navodni probosanski patriotski faktor je pljačkao preostale državne firme, zataškavao ratno beščašće i štitio državu riječima. Za ambasadore su išli podobni kadrovi, punice, zaove, rodice, ljubavnice i drugari iz kafane. Čudno, uprkos takvoj neviđenoj političkoj pameti, danas BiH loše kotira u bilo kojoj zemlji.

Dajmo samo jedan primjer, bolje rečeno, ilustraciju ekonomskog širenja. ArcelorMittal prodat je političkom pameću Harisa Silajdžića za veličanstvenu jednu marku. Nešto poslije, Mittal kupuje rudnik u Omarskoj kod Prijedora. Zašto taj kombinat nije oživljen i ostavljen u državno vlasništvo, pa kao takav samostalno kupio rudnik u Prijedoru? Da li bi tada mogao pomoći povratnicima, iskoristiti ekonomsku moć konvertujući je u političku da poznatija i tragična Omarska bude dostojno obilježena u tom gradu? Takvih primjera postoji još. Međutim, umjesto da svi dodici u BiH budu poraženi na proizvodnoj traci, Haris Silajdžić zadovoljio se galamom prema Dodiku i Radmanoviću, kao i kolega iz Predsjedništva Željko Komšić i još niz drugih političara. Više od deceniju poslije Željko Komšić i dalje galami bez vidljivog uspjeha. Od ekonomije nema ništa. Dakle, od države nema ništa.

Poenta je da se doista nije moglo od takve garniture ništa očekivati. Naime, ništa u SDA i njenoj ideologiji, kao ni Harisu Silajdžiću koji je iz nje nikao, nikad i ne bi moglo polučiti takvu politiku. Modusi koje ovaj tekst navodi morali bi uvažiti da nacionalizam ide u drugi plan zajedno sa klerikalizmom, progres u prvi plan, jer nema ekonomskog širenja iz uskih perspektiva. Ekonomija, promet roba i ljudi bogati društvo i kulturološki i nije u skladu sa zatvorenim skupinama. Dodik i svi slični bi morali biti nadvladani, tako da se bitka nikad ne otvara, nego samo ambis pred svakim ko krene u separaciju. Otvorena ekonomija nosi i otvoreno društvo, podrazumijeva da se ide po znanje i da se znanje uvozi. Za to je potrebno i vrijeme, ono vrijeme koje su oni trošili na zatvaranje u sebe, pravljenje stranačke države i veliku bojazan da im imaginarni komunisti ne uzmu teško stećeni ZDK, USK ili KS. Jedini pravac koji to može uraditi jest lijevi, u našem slučaju, socijaldemokratija, kao ideologija koja ne bi ekonomsko širenje koristila za nacionalno paradiranje erdoganovskog tipa. Teško je odrediti položaj Lagumdžijnog SDP-a do 2006. godine. Narod je glasao emocijom za merhametli Aliju godinama nakon njegove smrti, pa SDP nije činio izbornog pobjednika osim kratko u alijansi.

S druge strane, Lagumdžija je uvijek bio uz vlast, daleko od socijaldemokratije, a nije ni pokušao širiti partiju po cijeloj BiH. Danas se čini da nije ni želio nikad među Srbe i Hrvate. Jer ako nije iskoristio američku nadmoć da kao svedržavna multietnička bosanska stranka uđe u RS nakon pada SDS-a, sigurno je mogao puno bolje reagovati od 2010. do 2014. godine, kada je počinio identične greške sa drugom Željkom Komšićem sada prema hrvatskom secesionizmu. Za sve ove godine samo potezi tadašnjeg premijera Nermina Nikšića prema HT Eronetu i Elektroprivredi HZHB stvarni su koraci u ekonomskom suzbijanju nacionalizma. Tada te firme sponzoriraju reprezentacije BiH, kao najslikovitiji dokaz tvrdnji. Niz koraka tadašnjeg SDP-a kao u prethodnom slučaju SDA i SBiH sa RS-om omogućio je da Dragan Čović postane vladar hrvatstva. Ekser u lijes je zakucao Željko Komšić dajući 2014. godine sve financijske poluge u ruke HDZ-u. Ovdje u potpunosti vidimo da je ekonomija ključan faktor za slamanje nacionalizma i secesionizma.

Jasno je zbog čega toliko današnje isticanje uloge Zagreba i Beograda da bi se sakrile sve domaće greške. Nesumnjivo, ti zločudni utjecaji postoje. Pitanje je sljedeće. Da li su Zagreb i Beograd bili jači od Engleza (sjetimo se Ashdowna) ili Amerikanaca? Da li je Stipe Mesić bio rušitelj ili se tada moglo nešto uraditi? Đinđić nije Vučić, dok Tadić igra na granici, ali se može reći da je bolji od Vučića. Nije li Haris Silajdžić i strancima pokazao da ne vrijedi više raditi na BiH, jer tek što su srezali krila SDS-u blokadu je napravila bošnjačka strana. Stranci su dobro znali da iza Silajdžića stoji i IZ, što je sigurno nosilo svoj rizik. Poslije toga kreće ofanziva Dodikove politike. Međutim, Dodik osim izjava zaista i radi na svojim planovima. O posljednjim njegovim bravurama ingeniozan komentar dao je Andrej Nikolaidis tvrdnjom da Dodiku uopšte ne treba rat da mu uzdrma već sigurnu političku dominaciju, kada njegova politika sasvim uspijeva u miru. Za mnogo toga je kriv, ali to što nema dostojnog protivnika nije njegova krivica.

Mučno je danas gledati šta rade Dodik i Čović, dok je svjetska politika daleko manje naklonjena BiH, ali je dobra pouka kako se plaća i na mostu i ćupriji za propuštene šanse. Da li ostaviti nadu da će konačno pored sterilne vojne i političke moći spram separatizma ojačati onu ekonomsku po modelu Zapadne Njemačke? Bolje ne, puno je pametnije otići u tu Njemačku. Mladi čovjek nema nikakvu patriotsku obavezu da ispravlja greške iz 1996, 2006, ili 2014. godine. Patriotizam je prodat za jednu marku u Zenici, tamo odakle je trebao krenuti ekonomski napredak ovjenčan novom državnom politikom.