Esmir Hajdarpašić: Povećanje izbornog praga i pravo glasa starijih maloljetnika
Nastavno na tekst od 6. novembra ove godine, u kojem je analizirana potreba uvođenja drugog kruga glasanja prilikom izbora (grado)načelnika, sada ćemo se osvrnuti na druge potencijalne izmjene postojećeg izbornog zakona i procesa. Te izmjene, kako je u prvom tekstu i naglašeno, prevashodno za cilj imaju „uozbiljavanje“ cjelokupnog izbornog procesa, s jedne strane, te jačanje utjecaja i učešća mladih unutar procesa, s druge strane. U tom smislu, narednom problematikom kojom se želimo baviti u ovoj analizi jeste (pre)veliki broj političkih stranaka koje ostvare izborni rezultat koji im omogućava učešće u postizbornom procesu obnašanja vlasti, a to podrazumijeva povećanje izbornog praga. Nakon toga ćemo razmatrati korekcije starosne dobi lica koje ima pravo glasa na način da se dob za sticanje aktivnog biračkog prava smanji sa 18 na 16 godina. Kao dodatak analizi u tom dijelu, osvrnut ćemo se nakratko i na princip zakonom propisanog obaveznog izlaska na izbore.
U kontekstu izbornog praga, prema važećim zakonskim propisima, isti je u Bosni i Hercegovini određen na 3%. Drugim riječima, stranka ili pojedinac koji na izborima ostvare 3% glasova od ukupnog broja izašlih glasača, stječu pravo na najmanje 1 osvojen mandat u zakonodavnom tijelu za koje se izbori organizuju. Ovo je samo pojednostavljeno iskazano, jer u praksi nije nužno da prelazak izbornog praga garantuje osvojeni mandat. Naročito je to slučaj na višim nivoima (entitetskim i državnom), ali na nižim nivoima, na kojima je naglasak u ovim analizama, gotovo da uvijek jeste pravilo koje se i praktično ostvari. Poredeći taj procenat sa procentima u europskim zemljama uočava se da spada među najniže. Uobičajeni europski standard je da je izborni prag određen na 5%, dok neke zemlje imaju utvrđene i značajno više procente. Tako je, primjerice, izborni prag u Lihtenštajnu 8%, Turskoj 10%, dok je u Švedskoj čak 12% (na lokalnom nivou).[1] Također je praksa u pojedinim zemljama, a što nije slučaj u BiH, da je za koalicije odnosno saveze više stranaka koje zajednički nastupaju na izborima, izborni prag postavljen dodatno višim.
Problematika niskog izbornog praga ogleda se u tome što isti omogućava da znatan broj političkih subjekata koji izađu na izbore u konačnici i osvoje mandat(e). Ovo za posljedicu ima otežano formiranje vijećničkih, skupštinskih i parlamentarnih većina nakon izbora. Veliki broj “pregovarača” na različitim nivoima vlasti i na različitim teritorijama, dovodi do nečega što bi se moglo nazvati „matematičkim koalicijama“, odnosno dovodi do koalicija zasnovanih na zajedničkom interesu obnašanja vlasti, a ne koalicija zasnovanih na zajedničkim ideološkim, programskim i drugim načelima. Tako nije rijetka pojava, naročito u bh. političkoj praksi, da su na općinskom nivou u koaliciji stranke koje su potom na višim nivoima jedna drugoj opozicija. Šta više, često manje stranke koje osvoje 1 do 2 mandata služe za političko „potkupljivanje“ od strane većih, a nerijetko i one same nastupaju ucjenjivački, jer u njihovim „rukama“ leži formiranje većine. Obzirom da su u našoj zemlji često vidljive neprincipijelne koalicije, krize u formiranju vlasti, tzv. „mijenjanje političkih dresova“ odnosno prelazak izabranih zastupnika iz jedne u drugu stranku, pa čak i kupovina zastupnika, stava smo da je u BiH prijeko potrebno podizanje izbornog praga na 5%.
Da nije riječ tek o matematičkim korekcijama i da gornji tekst ne bi bio samo teorijska analiza nus posljedica nisko određenog izbornog praga, iskoristit ćemo nekoliko primjera sa lokalnih izbora održanih 2016. godine kojima želimo ukazati na političke apsurdnosti kao direktne posljedice prenisko postavljenog izbornog praga.
Kao jedan od drastičnijih primjera mogu nam poslužiti izbori za Skupštinu općine Ugljevik. Naime, na lokalnim izborima u Ugljeviku 2016. godine čak 10 stranaka je osvojilo makar 1 mandat. Ukoliko bi se pristupilo detaljnijoj analizi uvidjelo bi se da su preostale stranke, koje nisu osvojile mandate, imale ukupno 248 osvojenih glasova, odnosno manje glasova nego 10. stranka koja je ušla u OV Ugljevik. Drugim riječima, svaka stranka koja je dobila iole ozbiljniji broj glasova je osvojila mandat. S druge strane, da je izborni prag bio 5%, iz Skupštine općine bi „ispale“ čak 4 stranke. Naravno da ne treba posebno naglašavati, iako još uvijek otežano, da je daleko lakše formirati stabilnu većinu kada je u opticaju 6, a ne 10 stranaka. Još radikalniji primjer, kada je u pitanju broj stranaka, jeste Brčko Distrikt. Naime, prema rezultatima lokalnih izbora, u Skupštinu tog distrikta ušlo je čak 12 stranaka. Da se koristio izborni prag od 5%, taj broj bi bio 9. Zanimljivi fenomeni nam dolaze i iz općinskih vijeća Olova i Breze. U te dvije općine sve stranke koje su izašle na izbore osvojile su makar 1 mandat. Dakle, sve stranke koje su učestvovale na izborima su i ušle u općinsko vijeće. Da je prag bio 5%, u Olovu bi umjesto 8, u OV ušlo 6, dok bi u Brezi umjesto 9, mandate osvojilo također 6 stranaka. Ipak, da se povećanjem izbornog praga može „riješiti“ znatno veći broj stranaka, pokazuje primjer Rogatice. Na lokalnim izborima 2016. godine mandate u Skupštini općine Rogatica osvojilo je 7 stranaka. Međutim, da se koristio izborni prag od 5%, otpale bi čak 4 stranke, odnosno otpala bi većina stranaka koje danas imaju svoje zastupnike u skupštini. Nešto slično bi se desilo i u Han Pijesku gdje bi umjesto 10, u Skupštini općine ostalo svega 5 stranaka.
Ipak, nije samo nizak izborni prag uzročnik velikog broja stranaka sa osvojenim mandatima. U BiH se primjenjuje tzv. Sainte-Lague metod raspodjele mandata koji u praksi pogoduje manjim strankama.[2] Pored navedenog, lakoća osnivanja političkih stranaka, mogućnost manipulacije biračkim odborima,[3] te nepostojanje jedinstvenog registra političkih stranaka odnosno zakonska neregulisanost gašenja neaktivnih političkih subjekata, su također razlozi velikog broja stranaka u BiH, po čemu smo europski rekorderi.[4] Međutim, nesporno je da bi podizanje izbornog praga sa 3 na 5% ne samo smanjilo broj stranaka u zakonodavnim tijelima, što bi olakšalo postizborno formiranje vlasti, već bi sasvim sigurno dovelo i do ukrupnjavanja političke scene kao preduslova rješavanja drugih problema samog izbornog procesa i političkog života u našoj zemlji.
U kontekstu drugih problema, ono što često možemo čuti kada je u pitanju izborni proces jeste da u našoj zemlji „mladi ne izlaze na izbore.“[5] Ipak, analize pokazuju da izlaznost mladih, odnosno osoba do 30 godina starosti, u BiH zapravo odgovara ukupnom izlasku svih birača i ne odudara suviše od europskog prosjeka.[6] Međutim, izlazili mladi ili ne na izbore, u određenim europskim zemljama uočava se trend uključivanje mladih (i drugih građana) u izborni proces na dva načina – snižavanje dobi za stjecanje aktivnog biračkog prava i zakonom obavezan izlazak na izbore.
U tom smislu, Austrija je bila prva europska zemlja koja je starosnu dob za glasanje snizila sa 18 na 16 godina za sve izbore na svim nivoima.[7] U Škotskoj je na referendumu za nezavisnost od strane tamošnjeg parlamenta donesena odluka kojom su pravo glasa na referendumu imala lica već od 16 godina starosti.[8] U Njemačkoj se sa 16 godina može glasati na lokalnim izborima u 10ak saveznih zemalja, dok je za opće izbore to isto omogućeno tek u nekoliko saveznih zemalja. Slične inicijative za snižavanje dobi pojavile su se i na Islandu, Malti, u Luksemburgu i Velikoj Britaniji. Zagovornici smanjivanja dobi na 16 godina argumentiraju to činjenicom da u toj dobi lice može dobrovoljno stupiti u radni odnos, pa shodno tome, ako može biti oporezivano od strane države, onda bi trebalo imati i pravo glasa po pitanju politike. Također argument za snižavanje dobi jeste što su mladi u tim godinama vrlo često društveno aktivni, bilo kroz volontiranje, humanitarni rad ili učešće u nevladinim organizacijama. Ukoliko je osoba u mogućnosti pridonositi na proaktivan način svojoj zajednici, onda bi trebala imati i mogućnost učestvovanja u kreiranju političke budućnosti zajednice. Također, određena istraživanja pokazuju da je sličnost u stavovima glasača od 16 i 17 godina bliža stranačkim ideološkim i programskim pozicijama nego je slučaj sa starijim generacijama stanovništva.[9] Drugim riječima, mlađi glasači su upućeniji u ono što određena politička stranka ili pojedinac predstavljaju i za šta se zalažu, nego je to slučaj sa starijim glasačima. S druge strane, kritike snižavanja dobi temelje se na argumentima nezainteresovanosti mladih za politička dešavanja i generalne neuključenosti mladih u društvena dešavanja i kretanja.
U kontekstu prethodno istaknutog, smatramo da trend u BiH treba biti snižavanje dobi sa 18 na 16 godina. Naša zemlja, nažalost, prolazi demografsku katastrofu čije posljedice tek očekujemo. U tom smislu, političke stranke bi se trebale zalagati da što širi krug građana ima pravo političkog odlučivanja o svojoj sudbini odnosno mogućnost uzimanja učešća u izbornom procesu. Također, ukoliko važeći Zakon o radu omogućava licima od 15 do 18 godina starosti da stupe u radni odnos[10], a taj radni odnos će potom biti oporezivan od strane države, onda nema razloga da se tim licima ne omogući da, makar kroz pravo glasa na izborima, odlučuju o tome ko će i na koji način tim novcem dalje upravljati.
Naposlijetku, ovu dvodjelnu analizu ćemo zaključiti razmatranjem pitanja zakonom utvrđenog obaveznog izlaska na izbore. Argumentirajući da je pravo glasa ne samo pravo već i obaveza svakog građanina u demokratskom društvu, određeno države su svojim zakonodavstvima predvidjele da svaki građanin koji ima pravo glasa na dan izbora mora izaći na izbore. U slučaju Europe, države sa obaveznim izlaskom na izbore su Belgija, Lihtenštajn, Luksemburg i Švicarska (u kantonu Šafhauzen). Za neopravdan neizlazak na izbore predviđene su novčane kazne, ali koje se u praksi rijetko ili vrlo slabo zaista sprovode. Suštinski, predviđene kazne su simbolične. Međutim, istraživanja pokazuju da uprkos tome što prekršajne kazne ostaju simbolične, zakonom obavezno glasanje za posljedicu zaista ima veći procenat izlaznosti.[11],[12] Protivnici zakonskog obavezivanja na izlazak na izbore svoj stav najčešće argumentiraju da je izlazak na izbore pravo građanina koje građanin želi ili ne želi iskoristiti, te da je neizlazak na izbore također politički stav koji treba poštovati. Smatramo da zakonom ne treba obavezivati građane na izlazak na izbore, makar kazne za neizlazak bile simbolične, ali da bi se mogao primijenjiti određeni mješoviti pristup ovom pitanju i to na način da se zakonom predvidi obavezan izlazak na izbore za lica koja prvi put stječu pravo glasa. To bi, dakle, bili oni građani koji su u međuvremenu od prethodnih izbora stekli aktivno biračko pravo.
U konačnici, kakav god stav zauzeli po pitanju uvođenja drugog kruga glasanja, podizanja izbornog praga, snižavanja starosne dobi ili uvođenja obaveznog glasanja, smatramo izuzetno važnim da se o ovim temama više govori u javnom političkom prostoru. To bi omogućilo da gore navedene izmjene eventualno postanu konkretni zahtjevi koje bi zaintersovane stranke zagovarale i, za početak, stavile u svoje programe.
[1] https://www.venice.coe.int/webforms/documents/default.aspx?pdffile=CDL-AD(2008)037-e
[2] Detaljnije na: http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/51-glasova-ne-cini-vecinu-i-drugi-nedostaci-izbornog-zakona-bih-4016
[3] https://zurnal.info/novost/21469/clanstvo-u-birackim-odborima-kao-priprema-za-izbornu-kradu
[4] https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/bih-rekorder-europe-sa-150-politickih-partija-lakse-ih-osnovati-nego-firmu/293734
[5] http://balkans.aljazeera.net/files/zasto-mladi-ne-izlaze-na-izbore
[6] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/mladi-ne-izlaze-na-izbore-da-li-je-bas-tako-398164
[7] https://www.independent.co.uk/news/world/europe/austria-opens-the-polls-to-16-year-olds-943706.html
[8] https://www.independent.co.uk/news/uk/politics/16-and-17-year-olds-given-the-vote-in-scotland-on-the-same-day-they-are-banned-from-voting-in-eu-10330223.html
[9] https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0261379412000212
[10] Član 20. ZAKONA O RADU (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 26/16 i 89/18)
[11] http://eprints.lse.ac.uk/68646/1/Hangartner_Compulsory%20voting_2016.pdf
