Ljevičari, šta nam je činiti?

“Hegel primećuje negde da se sve velike svetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta. On je zaboravio da doda: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa. Kosidijer umesto Dantona, Luj Blan umesto Robespjera, Montanja od 1848. do 1851. umesto Montanje od 1793. do 1795, sinovac umesto strica. I ista karikatura u okolnostima pod kojima se pojavljuje drugo izdanje Osamnaestog brimera! Ljudi prave svoju sopstvenu historiju, ali oni je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svetskoistorijski prizor…”

Citirani pasus iz Marksovog svevremenskog uvoda u esej/knjigu “Osamnaesti brimer Luja Bonaparte” je savršena osnova za početak bilo kakve rasprave o sadašnjem povijesnom kontekstu i historijskim zakonitostima koje ga pokreću, te o metodi koja mora biti primjenjena kako bi se ovakav povijesni kontekst zamijenio boljim, naprednijim, savršenijim koji bolje odgovara na izazove, potrebe, htjenja, ciljeve, odgovornosti i dužnosti čovječanstva i općenito civilizacijskog razvoja.

Moderni povijesni kontekst jasno oslikava razvaline, pepeo i ništavilo koje je za sobom ostavio neoliberalni “novi svjetski poredak”. Njegova destruktivna snaga i esencija su takve naravi da su morale doživjeti i neku svoju, postmodernu neoimperijalističku fazu, što se na kraju razvilo u posvemašnju samodestrukciju ne samo poretka koji se nastojao izgraditi, nego i kapitalizma kao takvoga. Posljedica ovakve sadašnjice je nastajanje sasvim novih političkih ideologija.  Na desnici se tako razvio AltRight, na centru se razvila Woke kultura sa multikulturnim individualističkim liberalizmom, na ljevici Komunalizam sa svojom inačicom Demokratskog konfederalizma, a sve to praćeno sa razvojem multipolarnih postmodernih imperijalističkih carstava kao što su na globalnoj sceni Anglofonija, Kina i Rusija, na regionalnom Euro-Njemačka, Turko-neosmanska, Iran, Indija, Brazil ili čak i na mikro nivou kao nastojanje izgradnje Vučićevog “carstva” na Balkanu. Ono što je bitno za sve ove nove tendencije jeste napuštanje, relativiziranje ili bar formaliziranje koncepta nacije-države i kapitalističke formacije nacije. Zanimljivo je da su i AltRight, i Komunalizam i Woke nastali u USA, i odatle se raširili po cijelom svijetu. Inicijator Komunalizma je čuveni američki filozof Murray Bookchin, nastao simbiozom evoluiranog posttrockizma, anarhizma i libertijanskog socijalizma sa ekološkim i gender politikama. Pod utjecajem turskih i kurdskih teoretičara ljevice razvila se inačica Demokratski konfederalizam koja je pokazala uspješnost i funkcionalnost na primjeru sjeverne i istočne Sirije, te u drugim dijelovima svijeta.

Bosna i Hercegovina, kao i ostale iliroslavenske zemlje, su u značajnoj mjeri zaostale u odnosu na trenutne historijske procese. Kako bi se ova zaostalost prema povijesti i njenim zahtjevima i potrebama bar unekoliko smanjila, potrebni su brzi, učinkoviti, djelotvorni i kirurški precizni rezovi i postupci.

I u ovakvim uvjetima šta je činiti i bosanskohercegovačkoj, i općenito onoj iliroslavenskoj, ljevici, i onoj umjerenoj, “parlamentarnoj” i onoj revolucionarnoj. Sljedeća su načela metodologije djelovanja u novim povijesnim okolnostima :

Ljevica mora jasno naglasiti javnosti da je bogata politička kasta ona koja izaziva i održava krizu u Bosni i Hercegovini, dok je osiromašena masa ona koja trpi sve posljedice ove krize. Po tome ova kriza nije produkt “nacionalnog” ili “religijskog” nego je nastavak hibridnog klasnog rata protiv bosanskohercegovačkih masa….

Cilj ljevice nije održavanje klasnog poretka, nego nastojanje, rad, zalaganje i borba za socijalistički poredak sa ultimativnim dostizanjem komunizma nekada u budučnosti. Naravno, načini kako da se dođe do toga su različiti.

Liberalna demokratija se pokazala kao nefunkcionalna utopija. Liberali nisu ljevica. Liberalna ljevica je konstrukcija koja neutralizira, pacifizira, relativizira i na kraju onesposobljuje stvarne ljevičarske ideje i misli.

Kriza kapitalizma dovodi do krize njegove najbitnije institucije : nacije i nacionalne države. Zbog toga ljevice ne može biti nosilac niti zastupnik prevaziđenih i iz XIX. i XX. nasljeđenih kapitalističkih šovinističkih i nacionalističkih koncepata. Ljevica se zalaže za integrativne, a ne secesionističke procese. Ali ljevica nije niti apatridska, i poštuje institucionalnu državotvornost u smislu izgradnje republikanskih, demokratskih, socijalističkih struktura koje služe sve dok se stvore povijesne okolnosti koje omogučavaju postupno odumiranje države u smislu sustava aparata fizičke prinude.

Ljevica poštuje pravo na izbor i izražaj bilo kojeg identiteta, ukoliko je on u skladu sa zdravim razumom i ukoliko se taj izbor ne zloupotrebljava.

Ljevica se mora modernizirati u smislu izgradnje ideja i njihovih realizacija koje su u skladu sa povijesnim kontekstom i njegovim potrebama. Ljevica mora stalno evoluirati i prilagođavati se vremenu, prostoru i okolnostima. Ali ljevica ne smije ni pod koju cijenu odbaciti niti zanemariti historiju, tradiciju, nasljeđe i pogotovu iskustva svih ranijih socijalnih, demokratskih, progresivnih i ljevičarskih poduhvata, ideja, ideologija, pokreta, revolucija, partija.

Ljevica ne smije biti ni pod koju cijenu pomoćni kotač liberalnih i nacionalnih ideja, projekata, poduhvata. Jedino je moguće stvaranje zajedničnog antifašističkog, antinacističkog, antišovinističkog, antiimperijalističkog, antiagresorskog i antifundamentalističkog fronta ali na ravnopravnim osnovama sa ostalim članicama Fronta u kojem ne smije biti bilo kakvih članica koje inkliniraju fašizmu, šovinizmu, fundamentalizmu, imperijalizmu.

Ljevica u Bosni i Hercegovini bi se trebala transformirati u nadnacionalni pokret zasnovan na načelima komunalizma i demokratskog konfederalizma koji podrzaumijeva ponovno podizanje institucija “odozdo”, grassroots akcijama. Dobro iskustvo bi mogli nuditi Fočanski propisi i onoga što je sve proizašlo iz njih u vidu oblasnih, regionalnih, zemaljskih vijeća.

Ljevica se mora zalagati za izgradnju socijalne, demokratske, progresivne, educirane i odgovorne baze na najnižim, komunalnim nivoima koji bi bili ključ nove Bosne i Hercegovine.

Ljevica se zalaže za brzi revolucionarni preobražaj Bosne i Hercegovine u reindustrijalizirano društvo educiranih masa zasnovano na održivom razvoju, progresu, radu, slobodi savjesti, slobodi spoznaje, slobodi  kreacije, slobodi znanstvenog, kulturnog i svakog drugog uzdizanja, slobodi izbora u bilo kojem identitetskom smislu i posebno na odgovornosti i uzajamnoj ravnoteži prava i obavezi.

Kao što je Marks naveo u citiranom pasusu na početku ovog članka, trebamo tražiti i stvarati nešto novo, nešto čega nije bilo i to nadasve u vremenima krize koja može rezultirati progresivnim revolucionarnim prevratom jer svaka kriza stvara dobre prilike. Ali moramo se boriti i protiv onih koji bi to spriječili tako što bi prizivali u svoju službu “duhove prošlosti” kako bi nekadašnju tragediju sada preobrazili u farsu.

“Moj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo”

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović