SDA u praksi: Srebrenica je Sarajevu važna u julu i pred izbore

Uspavani grad, obasjan ljetnim suncem i ugodno ušuškan među brda obrasla gustom zelenom šumom, ulični pas ispružen u dubokom snu ispred lokalne robne kuće, nesvjestan mačaka koje se ganjaju u parku nekoliko metara dalje, tek poneki prolaznik i rijetko vozilo na ulici oslikavaju tipični gradić u istočnoj Bosni. Neupućenom putniku, radi se o jednom od niza idiličnih gradova širom Bosne i Hercegovine.

Ipak, Srebrenica nije grad kao neki drugi. Ne samo u BiH, već i u cijelom svijetu. Grad koji ovog jula obilježava 25. godišnjicu od najvećeg zločina na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata polako nestaje, a pitanje je da li će u narednim decenijama biti ikoga ko će se prisjetiti žrtava Genocida, govore povratnici.

Zalaskom dublje u gradić, brojne zatvorene prodavnice i poslovni prostori, napuštene kuće i malobrojni ljudi na ulicama i bez takvih izjava lako je shvatiti s kakvom sudbinom se Srebrenica suočava.

Vratiti se na mjesto zločina, odakle je krenuo genocid u kojem je pobijeno više od 8.300 djece, staraca, žena i muškaraca samo zato što su Bošnjaci, nije bila laka odluka, a posebna je bila briga pitanje sigurnosti.

Dvadeset i pet godina od najstrašnijih dana, povratnici se osjećaju sigurnim, kaže Ahmed Hrustanović. Kao lokalni imam, dobro je upoznat sa problemima s kojim se suočava njegova zajednica, zna šta ih brine, šta ih tišti i šta ih raduje.

Pitanje sigurnosti

Srećom, konkretnih sigurnosnih problema povratnici nemaju, ističe on.

“Život je miran, fin, sa lokalnim Srbima nema problema. Pozdravimo se, upitamo se, ispričamo se. Živimo ljudski, koliko je to moguće”, kaže on.

Ono što problem pravi jeste politički sistem, a lokalno stanovništvo se osjeća izdano i od vladajućih bošnjačkih i vladajućih srpskih stranaka, odnosno smatraju da ni Sarajevo ni Banja Luka ne rade na tome da ljudima srebreničkog kraja konkretno poboljšaju život, dodaje.

Iako im životi nisu ugroženi, povratnici imaju probleme u školovanju, gdje djeca ne mogu da uče bosanski jezik, a Bošnjake neće da zaposle u školama, gotovo je nemoguće dobiti posao u javim, državnim institucijama, navode sagovornici Al Jazeere.

Iako je za takvo stanje uglavnom zaslužna Banja Luka, ističe se da velika odgovornost leži i na političkom Sarajevu, koje, kako se čini, Srebrenicu koristi samo za prikupljanje političkih poena i za ostvarivanje svojih interesa uoči izbora, dodaju.

To se najbolje može primijetiti prilikom pokušaja razgovora sa lokalnim stanovništvom. Iako navikli na brojne goste tokom perioda Marša mira i komemoracije u Potočarima, nije čest slučaj da “stranci” dolaze u grad “tek tako”.

Stoga mnogi ne žele da razgovaraju, a i ono malo što kažu, uglavnom je obojeno ljutnjom.

“Šta ja imam pričati, pričamo već 20 godina. Svašta se pred kamerama kaže, nama opet isto bude. Mi smo samo simbol, nešto što se može iskoristiti, a nikom nije zaista stalo do toga kako nam je”, govori Ibrahim, povratnik srednjih godina koji ne želi reći prezime, dok mu se na licu može vidjeti razočarenje, izraz koji nije rijedak u ovom kraju.

Pametovanje iz daljine

Ono što povratnicima smeta jeste što ljudi koji ne žive tu često znaju prigovarati što nešto nije urađeno na drugačiji način, što se nisu provokatorima suprotstavili i slično, kaže Salihović.

“Mene pitaju što niste skinuli plakate, što niste zaustavili postrojavanja i slično. Ja sam se naplaćao i naplaćao kazni koliko hoćete. Skinem plakat, policija me kazni. U jednom mjesecu sam platio pet kazni. Lako je iz Sarajeva, Beča, Minhena… pametovati. Što ne dođu ljudi, da vide kako je nama ovdje, pa nešto ne urade. Imam i ja djecu koju trebam hraniti. Ne mogu sav novac na kazne dati”.