Goran Behmen: Humanizam protiv totalitarnog primitivizma

U pomen na Tomáša Garrigue Masaryka (1850. – 1937.)

„Za stotinu ljeta djeca naše djece 

će svojoj djeci sjetno pripovijedati

o sivom jutru četrnaestog rujna

označenog u kalendaru na vjeke vjekova.“

Jaroslav Seifert,

To kalné ráno 

​Oproštaj i izdaja

Sedam dana poslije, zvona sa praške katedrale svetog Víta su najavila početak sprovoda državnika i filozofa, prvog predsjednika Čehoslovačke Republike Tomáša Garrigue Masaryka. Govor nad kovčegom časnog starine je održao tadašnji predsjednik Čehoslovačke i najbliži Masarykov saradnik dr. Edvard Beneš, a tužnu povorku je predvodio markantni konjanik sa crnim povezom preko oka – legendarni general Jan Syrový.  Niko neće moći sa sigurnošću reći koliko je ljudi tada izašlo na praške ulice da se oprosti od svog predsjednika oslobodioca, tatice, kako su ga od milja zvali. Neki će reći da ih je bilo skoro milion, drugi će procijeniti da ih je bilo dva miliona, ali to nije ni bitno. Činjenica je da je Prag tog dana bio centalno mjesto opštenarodnog tugovanja. Pitanje je da li je iko od prisutnih shvatao da Masarykov pogreb nije predstavljao samo oproštaj od jednog čovjeka, već ispraćaj epohe humanizma i demokratije, simboličan početak kraja „Prve Republike“, koja će uskoro postati žrtva nacističke nemani. Čehoslovačka je, tridesetih godina prošlog stoljeća bila jedina demokratska država u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Okružena diktaturama nacističkih i fašističkih vođa, bahatih kraljeva, maršala, admirala i staljinističkog Sovjetskog Saveza, Masarykova domovina je njegovala parlamentarizam, suživot svih etničkih zajednica, slobodu političkog djelovanja i štampe, podsticala razvoj nauke i umjetničku kreativnost. Razumljivo je da je takva država smetala velikim i manjim diktatorima u svom okruženju, ali do danas se vode rasprave zbog čega su je godinu dana nakon Masarykovog odlaska u vječnost njeni saveznici kojima je beskrajno vjerovao, isporučili kao žrtvu Führeru iz Berchtesgadena. Državnik – filozof, je, vjerovatno, u posljednji trenutak napustio ovaj svijet, jer iako je kao iskusan političar već bio svjestan zla koje raste u susjedstvu, vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti izdaju onih za koje je mislio da su prijatelji i možda je i bolje da je nije ni doživio.  

​Društvo po mjeri čovjeka

Njegova ideologija je bila humanizam, smatrao je da moralne vrijednosti treba njegovati i u politici i privredi kao i u privatnom životu, te je njegova imperativna poruka: „ne pravimo razliku između politike i morala“. Osuđivao je laž u politici kao i lukavu i licemjernu diplomatiju, one antivrijednosti kojima ništa nije sveto, a koje su se u cijeloj svojoj destruktivnosti manifestirale u kasnijim minhenskim postupcima Chamberlaina i Daladiera. Gnušao se nacionalističke ograničenosti i kvazipatriotskog busanja u prsa. Odbijao je dogmatsko shvatanje religije, njen hijerarhijski centralizam i zloupotrebu. Kako je govorio: „Ja nisam protiv religije, već protiv izopačene religije, koja treba političare da bi je branili“. Za njega je religija bila skup moralnih vrijednosti, poruka ljubavi i čovjekoljublja. To humanističko poimanje religije mu je omogućilo da se, ne osjećajući vezanost za čvrstu strukturu Katoličke crkve, pridruži Češkobratskoj evangelističkoj crkvi, iako je veoma rijetko posjećivao i njena bogosluženja.

Smatrao je za svoju dužnost stajati na strani slabih i obespravljenih i dokazivati besmislenost predrasuda, pa je još u vrijeme Austro – Ugarske Monarhije sa strašću branio sirotog Jevreja Hilsnera, optuženog za ubistvo djevojke – katolkinje u jeku antijevrejske histerije, kada su besmislice o jevrejskim ritualnim ubistvima epidemijski širene po kršćanskoj Evropi. U vrijeme kada je čak i Francuska, osim lepršave elegancije Belle Époque, sa svim ljepotama secesije, kabarea i kafea imala i svog krivooptuženog mučenika Dreyfusa, kada je malo ko imao kuraža da se odupre već raširenom antijevrejskom talasu, Masaryk je krenuo u demontiranje opasnih predrasuda i zaustavljanje lova na vještice.  

Mračna strana historije

Principi kojima se rukovodio u politici, kao i teme kojima se kao naučnik bavio (poput one o fenomenu samoubistva) nisu ostali zatočeni u prošlosti, već su i danas i atraktivni i potrebni. Zbog svega toga se nije čuditi što su totalitarni režimi raznih formi i imena u Masaryku i njegovom djelu vidjeli ozbiljnu prijetnju. Naprosto, oni su bili sušta suprotnost njegove duhovne i političke baštine i zato su proganjali i uništavali svaku uspomenu na ovog humanistu među političarima. Nacistički režim koji je progutao njegovu domovinu, kao jednu od svojih prvih žrtava još dok su gospoda iz Pariza i Londona u Hitleru vidjeli partnera i boljševički režim staljinističkog tipa uspostavljen u Čehoslovačkoj nakon 1948. godine su prognali Masaryka iz gradova, ulica, škola i institucionalne memorije. Čak su svi oni koji su njegujući uspomenu na Masaryka posjećivali skromnu grobnicu  u kojoj je zajedno sa porodicom sahranjen na seoskom groblju u Lanyma bili praćeni od strane Državne bezbjednosti i anatemisani kao sumnjivi i opasni elementi. Za to vrijeme Masarykovo ime je nastavilo živjeti van domovine; između ostalih gradova i u Sarajevu, gdje je jedna od ulica u strogom centru grada dugo nosila njegov naziv. Česi su čuvanje uspomene na svog velikana znali cijeniti, u toj sarajevskoj ulici su našli komadić vlastite lijepe prošlosti, koja im je u njihovoj državi silom uskraćena. Masaryk se u Prag, Brno, Bratislavu i druge čehoslovačke gradove vratio tek padom totalitarnog režima 1989. godine. Dok se demokratija u Čehoslovačku vratila upravo na krilima Masarykovih poruka, u Sarajevu su primitivci koji se nešto pitaju, a pitaju se jer su vlast, izbrisali njegovo ime iz naziva ulice, pa Masaryk više ne stanuje u Sarajevu. Uzalud što su se upravo za njegovog vremena brojni studenti iz Bosne i Hercegovine kao stipendisti školovali u Pragu i što su ti, praški studenti bili lučonoše razvitka bosanskohercegovačkog društva, kulture i privrede. Sjetimo se samo velikog Emerika Bluma, Oskara Danona ili Fazlije Alikalfića. Uzalud, jer primitivizam ne priznaje uspjeh dobra, ne voli svjetlo, prezire kreativnost i osipa se na pomen napretka. Nedavno su njihove kolege po mračnjaštvu u susjednoj Hrvatskoj  pokrenuli ideju da se ukine Masarykova ulica u Zagrebu. 

Utjeha je što ni svi pokušaji brisanja uspomene na Tomáša Garrigue Masaryka, „najvećeg filozofa demokratije“ kako ga je nazvao Karl Popper, neće umanjiti ni njegovo djelo ni planetarni značaj njegove civilizacijske misije. Zato Masaryku pripada vječna slava a mračnjacima svih boja koji ga pokušavaju i mrtvog eliminirati pripada samo vječna sramota. I ništa više od toga..

Doc.dr. Goran Behmen