Zašto se u javnosti servira priča o propasti najvećeg investicionog projekta: Priča o Bloku 7 priča je o BiH, a ne o Kini!

Piše: Faruk Borić (predsjednik Udruženja prijateljstva Kine i BiH)

Kineski predsjednik Xi Jinping je sa govornice Skupštine Ujedinjenih nacija, koja je održana 22. septembra 2021. godine, poslao poruku da će Kina prestati finansirati projekte koji uključuju ugalj, a sve u sklopu borbe protiv klimatskih promjena.

Ova kineska opredijeljenost ka ekološkom napretku odmah je u bh. medijima, netačno, ali i razumljivo, dobila lokalni kontekst i vezu sa najvećim poslijeratnim investicionim projektom u kojem su kao kreditori i izvođači uključeni Kinezi, dakle Blokom 7 Tuzlanske elektrane (TPP), objekta u vlasništvu Elektroprivrede BiH. Kažemo netačno, jer postojeće (ongoing) projekte niko nije doveo u pitanje, ali i razumljivo jer se postavlja pitanje koje ima smisla: ako idemo u smjeru koji će dovesti do prestanka izgradnje i postojanja termoelektrana, zašto graditi jednu sad? Nastranu što priča o Bloku 7 u postojećem pravnom aranžmanu traje od 2014., a po planovima još od socijalističke Jugoslavije.

Pitanje Bloka 7 je kompleksno i uključuje brojne faktore. Ono, to pitanje, još je jednom i više nego ikada aktualizirano kada je nedavno američki General Electric najavio da se povlači iz projekta u kojem su trebali biti dobavljači dijela opreme, što je izazvalo seriju nebuloznih tumačenja, zluradih komentara te takozvanih medijskih spinova. Zajednička nit koja se provlači kroz takve medijske napise je jedna ksenofobna, sinofobna nit, debela predrasuda prema Kinezima, uglavnom njihovoj „pokvarenoj nakani da ekonomski porobi pa i uništi Federaciju BiH“, ali i „prljavoj tehnologiji“, „nekvalitetnom ugovoru“, „ekološkoj bombi“, dakle u opticaju je jedan cijeli niz stereotipa koji se koristi sa ciljem uništenja projekta, ali i mnogo većim posljedicama.

Blok 7 najmanje je priča o Kini. Blok 7 se može tumačiti jednim manjim dijelom i u kontekstu odnosa dvaju država, Kine i BiH, ali je priča o Bloku 7 najviše priča o nama, o BiH, priča koja će, kao i brojne u BiH, imati nesretan kraj u kojem će se o katastrofalnim posljedicama po državu i njene građane početi razmišljati tek kada bude kasno. Dakle, kad sve propadne.

IZMIŠLJENI PRITISAK

Planovi vezani za izgradnju Bloka 7 dugi su, kako se moglo čuti u javnosti i kako smo već spomenuli, više od pola vijeka, a postojeći aranžman sa kineskim konzorcijem kao podizvođačem započeo je 2014. godine. Naknadno se, kao kreditor, uključuje i Kineska izvozno-uvozna banka (CEXIM). S obzirom na kompleksnost projekta, u proteklim godinama u cijeli proces uključene su bile različite instance, poput Vijeća za državnu pomoć BiH, Ministarstva financija FBiH, Ministarstva energetike, industrije i rudarstva FBiH, Vlade FBiH, naravno Elektroprivrede BiH kao investitora, a u finalnom dijelu i Parlamenta Federacije BiH te Vijeća ministara. Parlament FBiH je u martu i aprilu 2019. godine u oba doma ogromnom većinom glasova dao saglasnost za dokumente koji se tiču kreditnog zaduženja te izdavanje garancije, a u jesen te iste godine, nakon nekoliko mjeseci čekanja, Vijeće ministara BiH usvojilo je neophodno pismo podrške za izgradnju Bloka 7.

Elektroprivreda je tek nakon okončanja ovog dugog procesa krenula u pripremu gradilišta, a ubrzo je došla i epidemija korone koja je poremetila sve, uključujući i planove velikih kompanija uključenih u projekat. General Electric je zbog haosa koji je nastao na tržištu ubrzao svoju odluku o izlasku iz posla s ugljenom, tačnije iz izgradnje novih termoelektrana. Njihova odluka nema veze sa nekakvim izmišljenim evropskim pritiskom na američkog energetskog giganta da se povuče iz ovog posla. (Uostalom, da li iko može ozbiljno tvrditi da se američka kompanija povukla pred silom kakva je Energetska zajednica, nakon što su SAD prekinuli sporazum o nuklearnim podmornicama između Australije i Francuske?) Riječ je o generalnoj poslovnoj odluci, i BiH jedino može žaliti što nije ranije, tokom 2018. naprimjer, završila procedure u Parlamentu FBiH i Vijeću ministara BiH, pa bi i američki i kineski partner ostali raditi na zajedničkom projektu.

Dakle, povlačenje GE iz projekta nije krivica kineske strane, kako se to javnosti pokušalo predstaviti iz određenih centara zainteresiranih za propast projekta, i zaista uveseljava lepršavost argumentacija kako će BiH poduzeti pravne mjere kako bi zaštitili interese BiH protiv kineske strane na sudu u Beču jer se podizvođač povukao iz dogovora i faktički prestao postojati. Ne treba iznenaditi da te argumente plasiraju osobe koje po obrazovanju nisu pravnici.

Bilo kako bilo, GE neće više učestvovati u radovima na termoelektranama, baš kao što je i kineski predsjednik najavio da će Kina prestati finansirati projekte zasnovane na uglju. Riječ je o bliskoj budućnosti. Inače, najava kineskog predsjednika indirektni je, ali i najveći demanti onim teoretičarima koji su u određenim kineskim diplomatskim potezima vidjeli nekakvu osvetničku reakciju na zastoje u vezi s izgradnjom Bloka 7. To je površno posmatranje stvari koje uključuje određenu bosnocentričnost, naivno vjerovanje da se svijet vrti oko BiH i da sve što se dešava u svjetskim centrima moći ima nekakve veze sa našom periferijom. Ta bosnocentričnost nekako ide podruku s amaterizmom u vanjskoj politici, gdje najviši dužnosnici države BiH, oni koji se kunu u njen razvoj, opstojnost, nezavisnost, od gotovine prave veresiju, od prijatelja neprijatelje, od strateških prednosti u dva poteza dolaze do taktičke pat-pozicije, itd, itsl. Odnosi BiH i Kine ne mogu se svesti na jedan, ma koliko vrijedan projekat. Uostalom, taj projekat mnogo više vrijedi za BiH nego za Kinu i to je ono što treba imati na umu.

Prije nego što se dotaknemo suštine projekta i kakve posljedice on nosi sa sobom, autor ovog teksta dužan je naglasiti jednu ličnu notu. Kao predsjednik Udruženja prijateljstva BiH i Kine, potpisnik ovih redova sklon je zajedničkim projektima BiH i Kine koji saradnju dvije države dižu na viši nivo. Stoga motivi nisu lišeni ličnog osjećaja i simpatije. Naprosto, mala država BiH treba projekte sa velesilom kakva je Kina, projekte od zajedničkog interesa. Potpisnik ovih redova nije ni inženjer niti energetski ekspert (doduše, nisu ni mnogi drugi koje nedostatak ekspertske izobrazbe nije spriječilo da iznose svoja smatranja i javnost smaraju svojom galamom), ali iskustvo u novinarskoj branši i istraživanje energetskog sektora navelo me je da, u skladu sa starim novinarskim pravilom, znam ko zna. Ovaj tekst baziran je na razgovorima sa stručnjacima, ali i ponukan potrebom da se situacija koliko-toliko razjasni, jer od silne buke stvorene u javnom prostoru zamagljene su osnovne činjenice.

(Primjera radi, jedan žestoki protivnik projekta izgradnje Bloka 7 uporedio je kinesku opremu sa fićom, a američku sa mercedesom. Ovakve nestručne nebuloze mogu doći iz usta samo nekog ko Kinu nije vidio ni na globusu svijeta, a kamoli da je upoznat sa tehnološkom revolucijom koja se desila u Kini prethodnih godina i decenija. Uostalom, neki dan je poslala tročlanu posadu svemirskog broda Shenzhou 13, koja će graditi svemirsku stanicu i voditi nekoliko naučnih istraživanja tokom narednih šest mjeseci. Je li to tehnologija zemlje koja proizvodi fiće? Inače, o argumentima za i protiv projekta su na ispitu pali i brojni mediji i vajni eksperti, ali to je već tema za jednu drugu opservaciju.)

KO ĆE OBJASNITI LJUDIMA

Bilo kako bilo, osnovno pitanje koje se postavlja je sljedeće: Treba li BiH projekat izgradnje Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli i, dodatno, ako je BiH potreban projekat, treba li ga nastaviti u postojećem aranžmanu, sa kineskom stranom?

Odmah da odgovorimo: Blok 7 Termoelektrane u Tuzli je neophodan, i da bi posljedice neizgradnje po BiH bile, riječju, katastrofalne. Također, s obzirom na brojne faktore, uključujući krajnje neizvjestan pravni epilog raskida postojećeg aranžmana sa Kinezima, kao i protok vremena do eventualno novog tendera, aranžman sa kineskim partnerima nema alternativu.

O projektu izgradnje Bloka 7 može se prići i promišljati iz mnogo važnih uglova. Jedan je ekonomski, drugi je izvozni, treći je finansijski, četvrti je socijalni, peti je politički, šesti je ekološki, a sedmi ugao je, uvjetno rečeno, geoekonomski. O svakom od ovih uglova treba voditi računa prije nego što odgovorna osoba, bilo da je javni djelatnik, narodni poslanik, nezavisni analitičar ili novinar, formira svoj sud.

Ekonomski promišljati Blok 7 znači postaviti opet neka pitanja. Je li bolje imati svoju vodu ili uvoziti iz inostranstva? Je li bolje imati svoj proizvod ili se osloniti na tuđi? Neki najširu javnost pokušavaju ubijediti da je bolje prepustiti se u ruke drugim državama nego se osloniti na vlastite resurse, vlastite prednosti. Tako su nas ubjeđivali i da je budućnost u malim i srednjim preduzećima, a ne u velikim industrijskim koncernima. Da nisu potrebne bh. banke. Da džabe poklonimo dozvolu za telekomunikacionog operatora. Bilo je još mnoštvo tih ubjeđenja u kratkoj historiji BiH kao nezavisne države.

Šta izgradnja Bloka 7 znači za bruto društveni proizvod? Izgradnja ovakvog postrojenja u državi od tri miliona stanovnika znači barem rast od jedan posto BDP-a. Neke procjene govore i više. Izgradnja postrojenja za sebe vuče druge proizvodne i industrijske grane. Što bi se reklo, bit će posla za sve. To je taj razvojni zamah koji se može očekivati.

K tome još, ako BiH ima u planu razvoj koji će donijeti otvaranje različitih fabričkih postrojenja, onda je neophodno da ima vlastitu i jeftinu struju. Jeftina struja može sutra, npr., podići Aluminij i učiniti ga konkurentnim ili ga baciti na koljena. Da ne govorimo o raznim firmama u tuzlanskom bazenu, industrijskom centru BiH, kojima bi bez vlastite struje bila potkresana krila.

Kada govorimo o finansijskim aspektima projekta, čuju se glasovi koji dovode u sumnju kvalitet projekta koje su pripremali stručnjaci iz Elektroprivrede BiH i Ministarstva finansija FBiH, ali i jednu generalnu bojazan zbog „dužničkog ropstva“ koje se potencira kroz kineske projekte u Šri Lanci, Crnoj Gori i dalje. Imamo, dakle, sa jedne strane potpuno nepovjerenje u državu i domaće institucije, u dogovoreni projekat koji je prošao mnoštvo instanci, a sa druge strane opet se isijava gomila stereotipija vezanih za projekte koji imaju, da tako kažem, kineski predznak. Istina je da neki od projekata koje su finansirali kineske državne institucije nisu uspjeli, ali šta znači da nijedan ne valja? Uostalom, većina projekata koji su završeni nigdje se ne pominju. Jedan od poznatijih i definitivno ozbiljnijih bosanskohercegovačkih političkih analitičara Osman Softić je pisao o tome kako je priča o dužničkom ropstvu netačna i pogrešna, pozivajući se na izvještaje nikog drugog do eminentnog Chattam House, iz Velike Britanije: „Ovaj izvještaj, čiji je naslov Debunking the Myth of ‘Debt-trap Diplomacy’ (Opovrgavanje mita o diplomaciji dužničke zamke)… demonstrira da za takve optužbe na račun Kine ne postoje valjani dokazi ili su prilično ograničeni i nedovoljno uvjerljivi. Autori izvještaja obaraju tvrdnje kritičara BRI inicijative (Belt and Road Initiative – Put svile) na račun Pekinga da putem zaduživanja podjarmljuje siromašnije zemlje kako bi ostvario utjecaj u tim zemljama i geografskim lokacijama na nelegitiman način. Naučnici i autori ovog izvještaja tvrde da se Kina prvenstveno rukovodi ekonomskim interesima. Oni također tvrde da je sistem finansiranja projekata koje provodi Kina isuviše fragmentiran i nedovoljno centralno koordiniran da bi se Peking moglo optuživati za detaljno osmišljen i razrađen strateški plan. Osim toga, zemlje domaćini i učesnici u projektima koji se izvode u partnerstvu sa Kinom na njihovoj teritoriji same odlučuju o prirodi i opsegu projekata, rukovođene vlastitim političkim i ekonomskim interesima.“ Tako piše Softić, prenoseći nalaze eminentnih Britanaca. Ali teško je čitati, lakše je galamiti.

Ako posmatramo iz socijalnog ugla, riječ je o projektu koji donosi ili odnosi egzistenciju petocifrenom broju rudara i njihovih porodica. Da li više vrijede maglovite obaveze spram evropske birokratije od egzistencije vlastitih sugrađana? Da li treba biti veći katolik od pape pa ispuniti nekakve obaveze za članice Evropske unije prije nego što su ih i one same ispunile, a pritom jedan cijeli kraj, tuzlanski, učiniti invalidom, korisnikom socijalne pomoći? O kakvoj dilemi mi uopće govorimo?

MINIMUM LIDERSTVA I SVIJESTI

Istina, rudarski esnaf je na koljenima. Budućnost rudnika je neizvjesna, rudnici su preopterećeni, efikasnost je upitna. Za 30 godina pitanje je šta će biti sa svi tim rudnicima. Ali za 30 godina. Ne nužno danas. Je li neko želi više od 15 hiljada radnika i barem trostruko više članova njihovih porodica ostaviti bez osnovne egzistencije? Oni ne mogu otići u Njemačku. Oni će ostati tu, po rudarskim naseljima oko Tuzle da primaju crkavicu od države ili da rade na crno. Ili da ne rade ništa. To je realnost. Ko će tim ljudima objasniti da nismo željeli izgraditi Blok 7 jer on „zagađuje Evropu“? Jer je „kineska oprema“, reklo nam, „slaba i nikakva“, baš kao što je slab Huawei, Hisense, Xiaomi i druge kompanije nastale na talasu kineskog razvoja u prethodnih četrdeset godina, razvoja o kojem mnoge zemlje mogu samo sanjati?

Istina, paralelno s izgradnjom Bloka 7 potrebno je odmah početi praviti strategiju tranzicije. O toj tranziciji s iste one govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija sa koje se obraćao predsjednik Xi govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić. Ta tranzicija ka zelenoj energiji je neophodna, ali to je proces, i to proces tokom kojeg će se otvoriti brojna pitanja, i na kojem će se naići na brojne probleme. Ovih dana evropski mediji pišu o talasu poskupljenja struje, u Njemačkoj preko 20%, u Nizozemskoj preko 40%. Hoće li evropske zemlje bezstrujnoj BiH imati struje da prodaju? I po kojoj cijeni? Pitaju li se to oni koji fatalistički, fundamentalistički slijepo doživljavaju interesom protkane savjete spram BiH koji dolaze od evropskih birokrata iz drugog i trećeg ešalona, ili kojekakvih ideologa iz civilnog sektora, onih koji bi sutra zabranili i bijelo brašno jer „dokazano ubija ljude“?!

Blok 7 je i političko pitanje, ali ne onako kako se obično to pitanje politizira, kao BiH u središtu nekakvog sukoba EU i Kine. Blok 7 je političko pitanje prije svega jer se radi o projektu koji je biti ili ne biti za vitalnost jednog dijela BiH, Federacije, a ponajprije Tuzlanskog kantona. Biti političar znači uzeti u obzir sve narečeno i donijeti teške odluke, odluke koji se tiču ne jednog, nego desetina i stotina hiljada. Ne može me niko ubijediti da neki evropski birokrata može više voljeti i brinuti za BiH od profesora sa fakulteta, energetskih i ekonomskih eksperata, koji ovih dana govore o prednostima izgradnje projekta izgradnje Bloka 7. Nije odgovorna politika savijanje kičme pred sumanutim kvaziargumentima kojima ne odgovara da BiH crpi svoje komparativne prednosti makar u jednom kraćem periodu.

S ekološke strane dosta se govorilo o projektu i ono što je istina je da će izgradnja umnogome poboljšati trenutnu situaciju. Kineska tehnologija je na mnogo višem stupnju nego što je bilo koje od postojećih evropskih postrojenja izgrađenih u BiH. Uostalom, nisu ni Stanari daleko, gdje je izgrađena termoelektrana sa kineskom tehnologijom.

Obaveze koje se tiču dekarbonizacije vežu se za 2050. godinu. Ima vremena da Blok 7 bude isplativ, pa makar i uz uvođenje taksi koje se sve češće spominje kao kalkulacija na koju moramo računati i koja priču o Bloku 7 vodi u priču o gubicima ili jednostavno neprofitabilnom projektu. Trenutno BiH izvozi oko pola milijarde maraka struje u druge države. Ukoliko priča o taksama bude vrijedila kada se izgradi Blok 7, BiH se može okrenuti korištenju struje za vlastite potrebe. Ko kaže da je moramo izvoziti? Jačajmo vlastite kapacitete, neka jeftina struja bude naša komparativna prednost kao što su niski porezi ili povoljno poslovno okruženje u nekim drugim državama.

Geoekonomski govoreći, ovdje ćemo postaviti jedno strateško, ali i retoričko pitanje: Da li imati svoju struju ili vjerovati da će tuđa biti jeftinija, pristupačnija i bolja?

Konačnu odluku opet će donijeti poslanici u Parlamentu Federacije BiH, njegova oba doma. Mediji su pisali kako u Parlamentu FBiH postoje dvije strane, jedna za projekat, druga koja je protiv. Dosad javno i zvanično niko nije rekao da projekat treba prekinuti, iako iz određenih krugova donositelja političkih odluka slijepo inzistiraju na dobavljaču opreme koji je odustao. Ipak, ohrabruje da iz većine političkih partija, uključujući i one opozicione, dolaze zrela rasuđivanja koja u obzir uzimaju upravo ovdje izrečene argumente, ali i neke druge.

Parlament FBiH, ali i druge instance uključene u ovaj projekat, prije svih Elektroprivreda BiH te Vlada FBiH i naročito nadležno ministarstvo, pred odlukom su koja, zapravo, nije teška kao što se nekome čini. Ona samo zahtijeva minimum liderstva, svijest o potrebi da se sagledavaju vlastiti, istinski vitalni nacionalni interesi. U realizaciji ovog projekta imamo velikog, pouzdanog i prijateljskog partnera, državu koja će obilježiti i već obilježava XXI stoljeće. Propustiti zadnju priliku da se nametnemo kao subjekt vlastite budućnosti bio bi istinski zločin prema generacijama koje dolaze, zločin ravan veleizdaji. Nadam se da ovaj put greške nećemo biti svjesni tek kada je počinimo.