Suad Beganović: Zablude jednog liberala

U kroki publicističkom westernu pod nazivom „Antiamerikanizam“, istaknuti liberalni intelektualac Tarik Haverić hrabro brani Ameriku od nezaslužene kritike. Iako Haverićeva ideja neodoljivo podsjeća na Beichmanovu knjigu „Antiamerički mitovi“, autor svoju tezu vidi kao okosnicu svjetske misli, zbog čega minimalno zaslužuje osvrt.

Haverić prilog otvara podsjećanjem na ulogu sovjetske tajne službe u podsticanju protesta za pacifizam na Zapadu. Stoga, autor uvodi naziv za simpatizere protesta, ne negirajući im želju za mirom, korisni idioti, što je boljševička urota koje ni sami nisu svjesni. Ne želeći da duguje čitaocu dokaz, prilaže publikaciju Mone Charen o cijeloj biblioteci korisnih idiota tokom Hladnog rata. Autor, vjerovatno nehotično, zaboravlja spomenuti da je Charen bila autorica govora Nancy Regan, žene dobro poznatog predsjednika SAD Ronalda Regana, sudionika Hladnog rata. Kako bi čitaoca pripremio na kritiku pacifizma, kao alata kojim se slabe liberalne demokratije, Haverić ga provodi kroz uzani emotivni tunel prepun slika iz prošlog rata uz jasan zaključak da je vojna intervencija Sjedinjenih Američkih Država, a ne pacifizam, spasila BiH.

Iako će fokus staviti na, prema njemu, neravnopravni tretman Amerike u javnom mijenju spram ostalih država, dugi tekst počinje imenovanjem novih korisnih idiota.

„U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike.“ navodi Haverić.

Možemo pretpostaviti da autor u rukavu drži izjavu Chomskog, kao i Stoneov intervju s Putinom, ali u svom tekstu ne elaborira sličnosti i razlike navedenih lica. Također, ostaje nejasno kako je Varufakis korisni idiot i odakle Haveriću potvrda da Varufakis sarađuje s bilo kim. Antagonizam prema Varufakisu se proteže kroz seriju tekstova, ali bez valjane argumentacije kako je kritika imperijalizma istovremeno mržnja. Na koncu, nije jasno ni zašto bi mržnja prema desnici, kapitalizmu ili imperijalizmu bila problem, posebno za ljude koji su puki objekt politike, prisilno anestezirani od odlučivanja o vlastitoj sudbini, u imperijalnog igri. Slijedi podsjećanje, kao simbol protuteže, na sva Putinova zlodjela i saveznike poput Hizbolaha ili iranske fanatike i u zabrinutoj srdžbi poručuje čitatelju kako Amerika „u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.“ No, Haverić ni ovaj put ne navodi gdje su gore spomenuti autori rekli da bi svijet bio idealan bez Amerike, te ponovo nehotično zaboravlja američke saveznike Talibane, umjerenu Al Nusru i niz desničarskih frakcija po Latinskoj Americi. Opravdano se postavlja pitanje da li autor griješi u zaključivanju, reductio ad absurdum, gdje drugim osobama dopisuje izjave koje ih čine glupim i apsurdnim, kako bi njegove tvrdnje djelovale tačnije.

 „Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude. Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam…“

Nakon zaključka kako je središnja tema antiamerikanizam, nastavak teksta predstavlja putanju po neuralgičnim tačkama antiamerikanizma, obećava Haverić, potkazujući stereotipe i predrasude. U toj nakani autor brzopotezno otkriva duh epohe, temeljen na neracionalnoj mržnji mnogih pojedinaca, naroda i sistema, prema SAD. U narednom dijelu daje kraću genezu antiamerikanizma, a na četvrtoj stranici priznaje da postoji i opravdana kritika USA, koju razlikuje od antiamerikanizma, koji je „sistematski negativan, podozriv ili neprijateljski stav prema vanjskoj i unutrašnjoj politici SAD, ali i prema američkom društvu, povijesti, kulturi i narodu.“

Haverić ne razlaže elemente po kojima bi mogli raspoznati kritiku od mržnje, nego dodatno stvara konfuziju navodeći kako se u antiamerikanizam često stapa antiimperijalizam, antiglobalizam i antizapadnjaštvo, ozbiljno ugrožavajući integritet vlastite teze, koju će do kraja teksta biti nemoguće adekvatno odvojiti i prepoznati. U tu zamku će naposlijetku pasti i sam govoreći o američkim imperijalnim politikama.

Globalizacija

„Mit o tome da u procesu globalizacije nekolicina bogatih zemalja postaju bogatije dok ostatak svijeta tone u siromaštvo razbili su ekonomisti David Dollar i Aart Kraay u jednom istraživanju za Svjetsku banku objavljenom 2002. godine: kada prosječan dohodak per capita poraste 1 % na planeti, isto toliko poraste i u najsiromašnijim zemljama (tu pojavu Dollar i Kraay zovu odnosom “one-to-one”).“

Haverić svoju argumentaciju gradi na uvjerenju da je čitatelj intelektualno inferioran, pa tako za argument nudi simplificiran podatak u procentima, generalni presjek o dohotku po glavi, po kojem je rast jednak svugdje. Za Haverića, to je dokaz da je globalizacija dobra. Navedeni podatak star je 19 godina, ali je manipulativan dokaz uzimanje procenta za mjerilo. Drugim riječima, radilo se o per capita ili bilo kojem drugom mjerilu, procenat neće dati odgovor da je svijet prosperirao, jer prosjek mogu pokriti i samo jedna velika kompanija ili nekoliko bogataša. Primjerice, u Meksiku jedan milijarder ima novca kao 17 miliona stanovnika. Jaz između bogatih i siromašnih je povećan, zahvaljujući globalizaciji, što je daleko bitniji podatak od ponuđenog. Kada bi se dati podatak i kontekstualizirao u pojedinačni standard svake od zemalja došlo bi se do ključne ljevičarske teme nejednakosti, što autor ne ispituje.

S obzirom da Haverić poseže čak u 2002 godine, samo da bi odbranio svoj stav, nužno je podsjetiti da je iste godine 2,7 milijardi ljudi živjelo s manje od 2 dolara na dan po podacima pomenute Svjetske banke. Već naredne godine, ako bi prihvatili Haverićev globalistički i kapitalistički progres, mogli su biti bogatiji i za 1% mjesećnog dohotka. U knjizi „Kratka historija neoliberalizma“ David Harvey pokazuje zašto se besmisleno pozivati na podatak Svjetske banke navodeći primjer granice siromaštva, jer kriteriji po kojoj banka određuje granicu siromaštva su besmisleni, pa tako pomjerajuci granicu za svega nekoliko centi ispod milioni ljudi preko noći izađu iz siromaštva, dok se suštinski ništa ne mijenja u njihovim životima. I argument kako stvari treba posmatrati kao napredak nacionalne ekonomije je ništavan, upravo poništen transnacionalnim kompanijama u globalizmu, kao i činjenicom da i unutar države profit akumulira elita.

„A kada je riječ o koristi koju iz globalizacije navodno izvlače SAD – zar nije upravo Donald Trump više puta najavio uvođenje carina na strane proizvode i reviziju sporazuma NAFTA, povlačeći se iz Transpacifičkog partnerstva (TPP) i potkazujući globalizaciju i slobodno tržište kao job-killers koji Americi nanose očiglednu štetu…“

Bez želje za dubljom ekonomskom polemikom, Haverić bi osnovne postulate globalizma, najavljenog još kod Marksa, morao poznavati kroz entitete outsourcinga, eksteritorijalnog američkog kapitala u Bangladešu, gdje kroz transnacionalne kompanije se dešava brutalno izrabljivanje, koje potom može poslužiti kao odlična procentualna argumentacija o rastu privrede Bangladeša.

Zakoni mučenja

U nastavku možemo svjedočiti pokušaju da se kroz primjer mučenja Iračana, u poznatoj aferi Abou Ghraib, i poređenju sa ostalim državama dođe do zaključka kako USA sankcioniše počinitelje.

„Po zakonu velikih brojeva, među nekoliko stotina hiljada pripadnika američkih oružanih snaga mora biti barem nekoliko hiljada neuravnoteženih ili problematičnih tipova koji su pristupili vojsci da ne bi završili u zatvoru, i koji su kao i svi drugi vojnici podložni pranju mozga i demonizaciji neprijatelja“… „Ne moramo se obazirati na apologije njihovih zvaničnih i nezvaničnih propagandista, koji američko djelovanje u svijetu uvijek predstavljaju kao nezainteresirano slijeđenje plemenitih ciljeva. Kod slučajeva kakav je afera Abou Ghraib, ne smijemo se prevariti oko predmeta analize.“… „S tog aspekta, SAD se ukazuju kao državnopravni poredak u kojem su, kao i u svim drugima, moguće zloupotrebe državne moći na unutrašnjem i vanjskom planu. No kada se jednom te zloupotrebe dokumentiraju (unutrašnjim mehanizmima kontrole ili posredstvom civilnog društva i kritičke javnosti), sâm sistem sankcionira individualne i kolektivne aktere i ispravlja strukturne nedostatke, potvrđujući se kao nesavršen ali usavršiv.“

S autorom se moramo složiti da pozivanje na apologetske izvore poput Charen ne treba raditi, nego pristupiti predmetu. Predmet je bez sumnje invazija na Irak, što Haverić treći put nehotično propušta. Logika i kontekst nepobitno nalažu da mučenja ne bi bilo da nije bilo invazije. Jedna invazija je sitnica, ukoliko invaziju pokažemo kao procent od ukupnog broja američkih ratova. Autor priznaje da Amerika u vojsku prima ljude koji bježe od zatvora, pa je opravdano misliti kako vojska itekako računa na devijaciju, zapravo, posmatra je kao uračunljivu opasnost, što je institucionalizirana praksa. Zapravo, američka vojska po istom principu može da računa i na pokoju sankciju kako bi napravila razliku u svom postupanju od postupanja Muritanije. Mauritanija, pak, kao ključnu razliku može dodati činjenicu da uopšte nema svoj zatvor u Iraku. Bitno je zapaziti kako Haverić negira institucionalnu odgovornost, navodeći da ovo djelo pojedinca ili manjeg kolektiva po dokumentovanju biva sankcionirano od strukture. No, autor već ozbiljno pati od selektivnog prisjećanja, pa ne navodi kako će tragom ovih mučenja ponovo biti otvorena tema Guantanama, koji nije incident, nego proizvod institucija. Njegovim rječnikom, zatvor Guantanamo u kojem su se najstrašnije mučili ljudi stoprocentno je dio vanjskih institucija USA. O unutrašnjem institucionaliziranom nasilju govorit ćemo pri narednom autorovom zaboravljanju pojedinih činjenica.

Autor navodi kako se poneko sjeti kritikovati Pakistan i Mijanmar u slučaju kršenja prava“…ali ne postoji sistematski “antipakistanizam” ili “antimijanmarizam”.

Da je na početku razjasnio razliku antiamerikanizma i anitiimperijalizma adekvatno bi prepoznao da Mijanmar nije zasuo pola svijeta Tomahawk raketama, niti je poticao obojene revolucije, arapska proljeća i sve to medijski opravdavao kao borbu za slobodu i demokratiju, te tako nije dao materijal većini svijeta da se bavi Mijanmarom i prepoznaje licemjernost između riječi i djela. U nastavku saznajemo kako antiamerikanizam pripada i određenim evropskim elitama dok kritikuju američko postupanje.

„Primjeri postupanja koji se među tim elitama najčešće navode kao materijalni izvor antiameričkog stava činjenično su tačni. Njihova je slabost u nedostatku povijesne perspektive: antiamerikanizam posmatra (i ocjenjuje) američko djelovanje kao skup stanja, a ne kao proces…“

Iako se citat čini kao dostatno razumljiv, vrijedi ponoviti autorov stav. Činjenice jesu činjenice i neosporno su tačne, ali su slabe jer ne tretiraju proces.

„Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd.“

Činjenice ni ovaj put neće pobjeći iskusnom Haveriću, pa tako obeshrabrujuću sliku i institucionaliziranu diskriminaciju vješto pretvara u sada već fetiš procentualne komparacije.

„Slika je nešto drukčija ako analiziramo procese: 55 godina nakon što je Rosa Parks uhapšena zato što u gradskom autobusu u Montgomeryju (Alabama) nije ustupila mjesto bijeloj osobi, SAD su dobile prvog afro-američkog predsjednika, sadašnji postotak visoko obrazovanih Afro-Amerikanaca (13 %) predstavlja ogroman napredak u odnosu na 3 % iz 1960. godine, zakoni “Jim Crow” koji su institucionalizirali rasnu segregaciju u južnim državama ukinuti su Aktom o građanskim pravima 1964. godine, smanjene su razlike u dohotku domaćinstava i nastala je afro-američka srednja klasa, a među najbolje plaćenim sportistima, glumcima i zabavljačima danas se nalaze i mnogi Afro-Amerikanci…“

Proces koji autor najavljuje kroz polovinu teksta svodi se na činjenicu da je Amerika odabrala Obamu što je krunski dokaz dinamike koji treba parirati činjenici o decenijama ropstva, zatvorima i diskriminaciji. Drugim riječima, Haverić iznad priznaje da postoji institucionalno nasilje, odnosno, diskriminacija. Dodamo li ovome pokret Black Lives Matter, nakon predsjednikovanja Obame, očito je da ovi pokušaji djeluju kao najnaivniji pokušaj pravdanja. Kako ni po pitanju Abou Ghraiba autor nije bio u pravu, nedvojben je zaključak da je Amerika i na unutrašnjem i vanjskom planu institucionalizirala nasilje, kao i metod prikrivanja tog nasilja poslovičnim ukorima pojedinaca.

„Ako je strateški cilj američkog angažmana u Indokini bio sprečavanje širenja komunizma (containment), i ako je komunistički projekt dva desetljeća kasnije propao, zašto insistiramo na tome da se radi o izgubljenom ratu, a ne o izgubljenoj bici u jednom ratu koji je na kraju dobiven? S druge strane, ako je svrha svakog političkog poretka (barem po liberalnom shvatanju!) da uvećava materijalno i kulturno blagostanje stanovništva, treba vidjeti koliko se od 1973, kada je rat završen, povećalo ukupno blagostanje stanovništva pobjedničkog Vijetnama, a koliko poražene Amerike…“

Pored rafiniranog slavlja zbog američkog imperijalizma u Aziji, skoro da je neobjašnjivo da Haverić pokušava pravdati američku intervenciju materijalnim stanjem Vijetnamaca, posebno nakon rata koji su im donijeli Amerikanci. Dok u ovom salto mortaleu žrtve postaju krivci na psihopatološki način, jer su komunisti, dotle bi autoru mogli ponuditi ubjedljiviju tezu. Umjesto kondicionalnog zamajavanja o prirodi političkog poretka, daleko bi ozbiljnije izgledala tvrdnja da je američka državna elita uvećavala svoje i bogatstvo Amerikanaca upravo preko leđa Vijetnamaca, Iračana, Afganistanaca, Lationoamerikanaca itd. Haverić, koji je izuzetno osjetljiv na žrtve u SSSR-u, ovdje napreže terminologiju do krajnjih granica kako bi poraz pretvorio u pobjedu, dok ga činjenićnost žrtava ne ometa. Naravno, ukoliko uporedimo blagostanje kapitalističkih država gdje su SAD pobijedile, poput Nikaragve, Hondurasa, Iraka i Afganistana autorova teza će se istopiti kao pahulja.

„Ovo razmišljanje, koje se može učiniti krajnje cinično, nema za cilj da donese historijsku ocjenu američkog angažmana u Indokini: želim da upozorim da se to ocjenjivanje ne može svesti na dekontekstualizirano opisivanje stanjâ, ma koliko bilo vjerno i objektivno, jer je povijest proces koji nadilazi životni vijek posmatrača.“

Ocjena je ipak vrlo eksplicitno donijeta. Autor uporno poziva da se zanemare činjenice, ma koliko vjerne i objektivne bile. U nastavku dobijamo bolji uvid čemu bi trebali vjerovati.

„Proklamirani cilj djelovanja zapadnih demokratija, i SAD kao njihovog predvodnika, bio je – i još uvijek jest – upostavljanje sistema temeljenog na individualnim pravima i slobodama i privatnom vlasništvu, u kojem pojedinci slobodno raspolažu svojim sposobnostima i proizvodima svoga rada koje, bez državnog upletanja i prinude, razmjenjuju s drugim pojedincima kroz niz interpersonalnih ugovora“

Ovom modelu suprotstavlja se socijalistički, navodeći brojne žrtve (osim onih iz Indokine), dajući opravdanje za američke intervencije.

„U godinama nakon Drugog svjetskog rata, glavni napor Amerike i evropskih demokratija bio je da obuzdaju širenje te fatalne društvene iluzije na zemlje Trećeg svijeta, i one su u tome uspjele. Nije svejedno ko je dobio hladni rat, i potpuno je neodgovorno izjednačavati dvije strane zato što su se služile sličnim sredstvima, a ignorirati razlike u ciljevima.“

Haverićev spomenuti Proces doista ima svojih sličnosti sa Kafkinim djelom, jer do kraja nećemo dobiti objašnjenje, nego sada već klišeizirano poznatu parolu o razlozima američkog imperijalizma. Amerika, trebamo vjerovati, spašava svijet od fatalne iluzije. Istovremeno, autor se ne trudi dati neki podrobniji proces o SSSR-u, Kubi, Sjevernoj Koreji, kako čitatelj ne bi pao pod pogubni utjecaj objektivnih činjenica. Iako je ubijeno mnogo ljudi u američkim pohodima, Haverić daje na znanje da liberalna demokratija nije ostvarena, ali da je ostvariva i da treba dati vremena da se proces završi, dok kritiku ustremljuje ka socijalizmu, ali i navodi pojedince iz Amerike koji su doprinijeli svijetu, poput Normana Borlauga i Zelene revolucije.

„Neki od tih koji su ostali u životu zahvaljujući američkoj, zapadnoj i kapitalističkoj nauci su i brkati muškarci koje danas, u različitim prilikama, vidimo na vijestima kako mašu pesnicama i uzvikuju “smrt Americi!”.

Nacionalizacija nauke, osim što se nikad ne bi smjela potkrasti intelektualcu, sadrži i jednu očitu predrasudu, pored moralne ocjene i ucjene. Nije potpuno jasno šta je „kapitalistička nauka“, niti zašto bi Indijci bili zahvalni cijeloj Americi na svemu, jer je jedan čovjek pokrenuo Zelenu revoluciju. Poistovjećivanje država i pojedinca nije prihvatljiv način opservacije društva. Zbog ove predrasude morat ćemo ukoriti Haverića riječima koje je potpisao na početku ovog teksta: „Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.“ Autor ne sluša sebe ni u sljedećem slučaju: „U narednim nastavcima ću još ukazivati na neprimjerenost uspoređivanja ponašanja osoba i ponašanja država, i na kontraproduktivnost ocjenjivanja ovih potonjih u kategorijama ličnog morala.“

Identitarna politika

Ključni Haverićevi nalazi dolaze u poglavlju o ropstvu. On je duhovit već u naslovu „Antiamerikanizam (IV): Robovi predrasuda“, pa tako one koji ne razumiju procese zbog kojih je američko ropstvo manje loše od ostalih naziva robovima predrasuda. Nije poznato da li imaju brkove. S obzirom na strukturu teksta nemoguće je citirati toliko teksta, zbog čega čitatelja upućujemo da pročita navedeno poglavlje. Prije zaključka citirat ćemo jedan dio, vjerujući kako je bitan za otvaranje nove perspektive kritike identitarnih politika. Autor daje dobar uvod, analizirajući arapsko ropstvo, što bi bio odličan i nužno potreban tekst društvu koje smatra da preduslov islama abolira od svake druge odgovornosti. Međutim, kako je svoj tekst posvetio omekšavanju činjenica spram američkog ropstva, kontekst postaje znatno drugačiji. Također, Haverić zaboravlja da Amerikanci prešutno odobravaju sva ponašanja u Saudijskoj Arabiji i zemljama saveznicama.

U nastavku: „Naporedo s time, osjetljivost na robovlasništvo mnogo je manja kada ne postoji razlika u boji kože, tj. kada se robovlasnik ne može identificirati kao zli bijelac. Zato malo ko percipira današnja afrička društva kao historijski robovlasnička, uglavnom zato što su tamo jedni crnci podjarmljivali druge crnce, a to ne privlači pažnju“.

Napomena ide u smjeru kritike identitarnih politka. No, autor i ovaj put ne ide dalje kako ne bi ugrozio liberalnu misao. Upravo je identitarna politika okosnica djelovanja današnje zapadne misli, kojom dominira liberalno poimanje, a često je finansirano u ostatku svijeta posredstvom američkih fondova, gdje se boja kože i podjela po rodu smatraju ključnim pitanjima društva. Haverić, kao pobornik liberalne misli odgovor na pitanje treba potražiti u vlastitoj ideologiji koja je, kako bi ugasila klasno promovirala rasno pitanje.

Također, netačan je navod kako samo u Americi se smije kritikovati vlastita država. Naime, isto je moguće u EU, u Australiji, ali i na Balkanu.

Kada glorificira liberalne demokratije Zapada, naročito Sjedinjenih Američkih Država, on niti jednim jedinim dijelom ne nastupa kao intelektualac koji širi vidike. Naime, niz je studija, uvida, polemika i ekranizacija urađeno na temu diktature sakrivene u demokratiji. Praveći oštre kontraste između Istoka i Zapada, bez da se i jednom sjetio niza autora koji govore upravo o takvim predodžbama, poput Saida, Haverić pokušava uvjeriti čitelja kako postoji olakšavajuća okolnost za SAD u nizu pitanja, pa i ropskoj prošlosti, jer su oni otvoreno društvo.

Autor, kao da se nikada nije informisao o masovnoj kontroli stanovništva, naročito jasnoj nakon Snowdenovih otkrića, kulturi proizvodnje pristanka, kulturi dozvole i nizom tehnika kojim demokratija postoje izbor bez izbora, a pojedinac bez privatnosti, što liberalizam čini i potpuno urušenim, ne vidi niti na trenutak da proklamirani cilj SAD je najobičnija laž, potpuno cinički ogoljena.

Haverić svoju historijsku genezu i sinusoidno kretanje primjenjuje na zapadna društva, ali istovremeno ne prepoznaje napredak jednog SSSR-a u odnosu na Carsku Rusiju, koji je bio doslovno strelovit do samog svemira. Također, Kuba će od američkog otoka za kocku postati zemlja pismenih i obrazovanih ljudi, napredne medicine, uprkos potpun nezasluženom i krvničkom embargu Amerike, koja proklamuje slobodu. Ništa od toga ne pravda niti gulage, niti je potrebna infantilna argumentacija o Americi kako bi se ukazalo na činjenicu da Arapi nisu nikad doživjeli autorefleksiju vezanu za vlastito ropstvo.

Autor na više mjesta selektivno primjenjuje vlastite postulate kroz tekst, prilagođavajući ih vlastitim ciljevima, zbog čega porozna logika pada na skoro svakom testu, pa u tom slučaju poseže za metodom reductio ad absurdum, tvrdeći, primjerice, da Varufakis tek mrzi Ameriku, da su kritičari Amerike „korisni idioti“ jer umjesto procesa, a koje potpisuje sam Haverić, koriste činjenice koje su odveć zaleđene u vremenu. Na nekoliko mjesta brojeve pretvara u procente, čime se gubi osjećaj o stvarnom broju žrtava, ali ne pretvara žrtve komunističkih režima u procente nestalog ruskog ili kineskog stanovništva.

U analizi se koristi izvorima koji dolaze od propagandista iz same porodice američkog predsjednika, dok u drugom slučaju selektivno primjenjuje citat Rangela pri opisu pokreta u Latinskoj Americi (a da ih nikako i ne spominje) pri čemu odstupa od vlastitog načela da ne koristi stanje nego da prepozna proces.

Potpuno je netačno, s obzirom da jednako tretira i replicira socijalistima i arapskim desničarima, Putinovim nacionalistima, da imaju isti stav. Analogno tome, marksisti pri svojoj kritici itekako prepoznaju i engleski i francuski imperijalizam, ali i današnji dominantni američki, kao i kapitalizam ruskog i kineskog tipa. Također, upravo su marksisti bili ključni kritičari Blerove politike.

Opširno izlaganje, po principu klasične logičke greške relativne uskraćenosti, služi kao nadomjestak nevaljanoj argumentaciji. Iako ne ispušta priliku spomenuti propast komunizma i socijalizma, pri čemu ne uviđa vlastito pisanje kao savršenu potvrdu Eagletoonove tvrdnje kako je cijeli 20. vijek zapravo vijek marksizma, bili za njega ili protiv njega. Opsesivno bavljenje ljevičarima, pri čemu ne pravi nikakve distinkcije, a sve argumente povlači iz prošlog stoljeća čine ga anahronim autorom, potpuno nekompetentnim da daje sud o modernim lijevim teoretičarima. Haverić stoga ne može prepoznati globalni ekocid uzrokovan globalnim zatopljavanjem, nastalim upravo kao posljedica kapitalizma i njegove bjesomučne profit logike čiji bajrak nosi Amerika, nego argumente povlači iz analiza od prije 20 godina.