Serija „Game of Thrones“ i njena podsvjesna politička poruka

Iako sam osobno ljubitelj filmova fantazije, avanture i naučne fantazije, nakon niza neuspješnih i negledljivih nastavaka nekada vrlo uspješnih i kvalitetnih projekata kao što su bili  „Star Wars“ i „Lord of Rings“, nisam se odvažio da gledam ni jednu jedini epizodu „„Game of Thrones“ sve do nedavno. Smatrao sam da je riječ o još jednom uratku kao što su sve one epizode „Star Wars“ urađene poslije 2005. god. i „Hobita“ u kojem se nekvalitetnost, površnost, jednostavnost likova, neorginalnost i ponavljajući segmenti te dosadna oduživost priče pokušavaju zaogrnuti masivnim fascinacijama specijalnih efekata, patetikom, fantaziranjem bez smisla i masovnim scenama dugotrajnih bitaka, a sve samo u cilju brze i velike zarade. Ipak čovjek se uvijek zna prevariti, a i to se meni desilo u slučaju serije „Game of Thrones“, čijih sam osam sezona ipak uspio u jednom kratkom vremenu većim dijelom pregledati. Ispostavilo se da je riječ o zanimljivoj priči, koja nije dosadna, da likovima koji su slojeviti, sa procesualnim dešavanjima i da nije te postmoderne zapadnjačke „zombi“ opsesije moglo bi se reći da je riječ o jednoj od najboljih serija iz prve dvije decenije XXI. st.

Ali, serija ima i jedno dubinsko, clandestine značenje koje još više dobiva na težini ako se ima u vidu njena megapopularnost i gledanost širom svijeta. Ona u tome skrivenom značenju, kada se iz nje skinu sve oblande fantazije, mitološkog i korištenja stvarnih historijskih fenomena, epoha, procesa u oblikovanju toga svijeta „Game of Thrones“, ustvari nudi ogledalo postmoderne politike ovoga našeg svijeta. Ali, serija nije samo ogledalo te politike, nego ona na kraju „nudi“ i zadovoljavajuće rješenje za ovaj svijet koji se nalazi u krizi neoliberalizma, onakvo kakvo misle stvaraoci serije (producenti, pisci, režiseri) da je adekvatno. To se konačno i najbolje vidi i diferencira u posljednjoj epizodi osme sezone. Jasno je da su stvaraoci serije u onima koji kroz cijelo vrijeme serijala drže glavnu kraljevsku vlast Sedam kraljevstava, oličenim u dinastiji Lanistera i klerikalizmu i religijskom fanatizmu glavnog grada, vide ustvari narastajući desni populizam, Alt-Right, trampizam, orbanizam, fundamentalizam i nacionalizam na Zapadu.

Nasuprot njima se nalaze tradicionalne, „dobre“ aristokrate Starkovi, kao neki idealistički poredak koji se zalaže i bori za one dobre stare vrijednosti (valjda one od prije financijske krize 2007/2008. god.) u kojem tradicionalno, ono „dobro“ plemstvo štiti svoje podanike i opčenito državu od ludih kraljeva, zlih aristokrata, tiranina. Nasuprot lanisterskoj hegemoniji nad Sedam kraljevstava stoji i kraljica – pretendentica Deneris, koja iako predstavnik drevne kraljevske dinastije, počinje sa samoga dna i uzdiže se do revolucionarnog vođe koji i vjeruje, i zalaže i provodi svoju viziju „novog, boljeg svijeta“ sa radikalnim i suštinskim promjenama i koji se neće ograničavati samo na Zaljev robovlasnika ili Sedam kraljevstava, nego će se širiti da obuhvati sve. Deneris, iako saveznik starkovske frakcije u konačnom obračunu sa Lanisterima, ipak je zastrašujuća za stvaraoce serijala koji se užasavaju revolucije i nove isto tako narastujuće postmoderne ljevice koja odbacuje šminku Third way „socijaldemokratije“ i udvorništvo prema kapitalizmu.

Tako je i Deneris na kraju predstavljena kao što je inače sva reakcionarna i liberalna historiografija, publicistika i propaganda predstavljala revolucionarnu ljevicu, kao eto ona je na početku vođena nekim općehumanističkim i pravednim motivima, ali ipak sa utopističkim i nerealnim ciljevima, pa sve njihove akcije na kraju kao moraju završiti u krvoproliču, razaranju, pogubljenjima i tiraniji. Takva legenda o „crvenoj zvijeri“ koja se propagandno i uspješno koristila još od vremena kada su optimati napadali braću Grakhe i njihove reforme, je tako našla svoje mjesto i u „Game of Thrones“, odnosno kraljici – pretendentici Deneris, njenim zmajevima, oslobođenim robovima, vojsci Neukaljanih pa i divljačkim Dorkalima. Uništenje glavnog grada Sedam kraljevstava je pripisano ludilu ove revolucionarne i „pretjerano“ progresivne kraljice, što će biti vrlo vješto iskorišteno od „saveznika“ kako bi je se otarasili jer im više ne treba. Tako je ona odmah po pobjedi od strane savjetnika „mudrog patuljka“ Tiriona Lanistera proglašena za tiranina i zločinca, što postaje opravdanje da je na pretvorni i izdajnički način ubije Jon Snow, taj po tvorcima serijala idealni „vitez slobode“, inače ustvari jedini površni lik serijala sa uvijek patetičnim izrazom lica. Zatim slijedi vijeće pobjedničkih oligarha u kojem dominiraju Starkovi, i koje odlučuje kojim putem treba krenuti. Nakon što je sa prezirom odbačena i ismijana ideja o izvornoj demokratiji, opet na prijedlog „mudrog patuljka“ prihvaća se ideja da se ustvari prihvati modificiranija verzija ranijeg uređenja. Znači nema suštinskih političkih niti ikakvih društvenih, socijalnih, ekonomski ni općekulturnih promjena, jedino se od tada kralj bira od predstavnika najvišeg nobiliteta, kako bi se spriječilo da se „novi kralj rađa“, i time bi se  u rukama onoga starog, „dobrog“ nobiliteta imala sva vlast i spriječile buduće avanture bilo nekih novih Lanistera bilo neke nove kraljice Deneris.

Na taj način su kreatori serijala „Game of Thrones“ poslali jednu podsvjesnu poruku javnosti da je najbolja, jedina ispravna i realna politika ona centristička, oličena u postmoderni u vidu tzv. lijevih i tzv. desnih centara, i ujedno ponudili način na koji se treba obračunati sa svim onim koji ugrožavaju njihov liberalni poredak. Ovaj „modus operandi“ je uspješno bio primijenjen na Berniju Sandersu i njegovim sljedbenicima te Antifi u USA koji su dali značajan doprinos borbi protiv Trumpa pa su onda vrlo brzo i odbačeni i optuženi za radikalizam, i naravno na brutalniji način i nad Dzeremijem Korbinom koji je maltene optužen za antisemitizam. Slična igranka se trenutno odvija i u Hrvatskoj, gdje „mudri patuljak“ (oličen u mainstream medijima, NGO, publicistima, analitičarima) savjetuje Jon Snowa (oličenom u pokretu Možemo! i Tomislavu Tomaševiću) da odbaci „svoju Deneris“ (oličenu u Radničkoj Fronti i Katarini Peović, njenom kandidatu za gradonačelničku poziciju u Rijeci), a sve kako bi vijeće HDZ i SDP oligarha, tih tradicionalnih, dobrih političkih aristokrata moglo nastaviti vladati bez „talasanja“.

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović