Sedin Spahić: Izrabljena klasa

03 May 2020
Vrijeme čitanja: 2 min

„Teret krize trebaju jednako da snose i poslodavci i radnici i država.“ je rečenica koju smo najviše puta čuli od strane političara i poslodavaca, i ujedno jedna od onih iz kategorije najglupljih rečenica. U nekim idealnim uvjetima bi se ona i mogla tolerirati, te zaista pokušati pronaći neki balans između ove tri kategorije, ali s obzirom na tretman radnika prije krize radniku se nema više šta oduzeti. U zemlji gdje je prosječna plata radnika oko 950 KM, realna prosječna plata, kada bi izbacili iz ove računice po 10% radnika sa najnižim i najvećim platama, vjerovatno oko 550/600 KM, a potrošačka korpa preko 2000 KM, pitanje je šta će radniku ostati nakon te plate. Osim toga, kao odgovor na citiranu rečenicu se može postaviti jedno kontrapitanje „Da li za vrijeme rasta prihoda firme se poslodavci solidarišu sa radnicima i povećavaju platu?“. Odgovor je vrlo kratak i jasan: Ne. Plate se povećavaju samo kada se povećava zakonski minimalac ili kada se dešava smanjenje broja radne snage na tržištu rada, pa stoga je bitno povećanjem plate omogućiti da radnici dođu baš vama, a ne konkurenciji.

Još jedna vrlo poznata rečenica iz izjava visokih funkcionera je „Želimo da spasimo radna mjesta.“. Radnik od „zvanja“ radnik apsolutno nema ništa ukoliko tim „zvanjem“ ne može bar da obezbijedi vlastitu i eventualnu porodičnu egzistenciju. Izmjena Zakona o radu (o kojoj ću nešto kasnije) pokazuje da Vladi FBiH nije uopšte stalo do egzistencije radnika, nego je zaista jedini cilj kao što i kažu spašavanje radnih mjesta, jer veliki broj otkaza znači i velik broj ljudi koji će se morati finansirati preko Biro-a za zapošljavanje. Na to i poslodavci kažu „Nama je na zadnjem mjestu da radniku dajemo otkaz.“. No, to je istina u većini slučajeva ukoliko od radnika mogu ostvariti direktnu materijalnu korist, a po mogućnosti za što manje troškova. U ovom konkretnom slučaju kada se ostvaruje pad prihoda ono što „čuva“ radnike kod poslodavaca su potencijalne subvencije od države. Ne bi bilo ni u tome zaista ništa sporno da ne svjedočimo u medijima sve više slučajeva toga da radnici nakon uplaćene plate na račun moraju istu vratiti u ruke svom poslodavcu ili da se uslovljavaju novim ugovorima na rad za minimalac, a u suprotnom su sami odbili da rade, te stoga poslodavci ne snose krivicu i samim tim će moći ući u kategoriju za dobijanje subvencija.

Prema prijedlogu izmjena Zakona o radu u FBiH se vraća na mala vrata ono što je vjerovatno do prije koju godinu pravilo od Bosne i Hercegovine unikatan slučaj u svijetu, a to je postojanje tzv. „čekanja“. Za čekanje se može odlučiti poslodavac jednostrano i za to vrijeme čekanja od maksimalno 3 mjeseca radnik dobija samo minimalac, a ako nakon trajanja čekanja poslodavac procijeni da mu radnik nije više potreban može se izvršiti jednostrani prekid ugovora. Ukratko, raj za poslodavce koji se žele riješiti radnika koji rade za stalno. Osim toga, ukoliko se usvoje ove izmjene poslodavac će imati pravo jednostrano da šalje radnike na ostatak godišnjeg iz prethodne, te i na godišnji iz tekuće godine, a ima pravo i jednostrano slati radnike na neplaćene dopuste i kao što sam već navodio na početku teksta poslodavac ima pravo na smanjenje plate. S obzirom da na ovakve prijedloge Vlade FBiH poslodavci sasvim razumljivo nisu imali ništa protiv, onda je vrlo opravdana sumnja da su oni zajedno sa vladom bili kreatori ovih prijedloga, a na totalnu štetu radnika.

Ovo je već dobro oprobani koncept da se pišu grozni zakoni na štetu određene grupacije uz naravno popratne izjave „Zakon nije savršen, ali bolje bilo kakav nego nikakav.“ i onda ukoliko dođe do medijske pažnje i kritika da bi vlast ispala herojska ona dopusti neke mrvice i oštećenoj strani, ali da suština ostane na tome da je jedna strana oštećena. Prije svega, postavlja se pitanje da ukoliko neko ima moć da piše „savršene“ zakone zašto onda ne pravi takve, nego pravi one koji po njihovim riječima nisu savršeni? I poslije svega toga ista ta vlada poziva poslodavce i sindikate za isti stol da se dogovore o nekom kompromisu. Ukratko, kao da je kralj pozvao kmetove da predlože feudalcima kako da održe feudalni sistem. Ono što želim reći je to da nakon ovakvog tretmana kompromisa nema i ne može biti. Sindikat treba jasno naglasiti šta su njihovi stavovi ispod kojih neće ići, a onda neka se poslodavci i vlada prilagođavaju skupini koja je mnogo brojnija od njihovih, a osim toga i poslodavci direktno ostvaruju dobit od radnika, a i vlada živi od radnika kao potrošača, te stoga se ne mogu tretirati kao marginalna grupa.

VEZANI ČLANCI