Robert Budimir: Odlaskom poručujem da nisam topovsko meso, valuta za kusuranje i ikebana

Portal Prva smjena donosi intervju sa Robertom Budimirom, bivšim pripadnikom Oružanih snaga BiH koji je, poput mnoštva drugih, napustio svoju domovinu i uputio se u zemlje Zapadne Evrope. O odluci, djetinjstvu i planovima u Njemačkoj govorili smo drugarski.

1. Odrastanje u Sarajevu?

Odrastanje u Sarajevu bila je dobra životna škola koja vjerojatno vrijedi više od nekog europskog fakulteta kojeg bih završio da me roditelji nisu u četvroj godini života preselili iz rodne Njemačke u srcoliku zapadnobalkansku državu – barem se nadam se da će ispostaviti kao vrijednija. Sarajevo u kojem sam odrastao nije bilo kozmopolitsko kao ono u kojem su prije rata rođeni i odrasli moji roditelji, ali je definitivno i dalje bilo heterogenije od velike većine naseljenih mjesta iz ostalih krajeva skoro raspale zajedničke države naših naroda i narodnosti.

Kada bi ušao u detalje toga odrastanja, mogao bih ispisati roman cijeli, tako da ću iznijeti samo ono što je takvo odrastanje u gradu ispod Trebevića na koncu za mene značilo. Odrastajući na ulicama koje su bila slika vremena od osmanskog doba do dana današnjeg, u Sarajevu sam naučio mnogo o identitetskim i kulturološkim različitostima među ljudima i svemu lijepom i ružnom što iz takve različitosti može proizaći. Smatram da iz toga proizilazi velika svjetonazorska prednost koju sam imao priliku iskusiti u odnosu na prijatelje i poznanike iz homogenijih sredina drugih zapadnobalkanskih gradova i gradića.

Iako je tijekom odrastanja bilo prilike da iskusim mnoge tegobe poslijeraća koje je obilježilo život Sarajeva u posljednjih trideset godina, smatram da je upravo radi toga Sarajevo grad u kojem čovjek ima priliku na vrijeme naučiti mnoge životne lekcije.

2. Zašto ideš?

Otići iz grada u kojem sam odrastao i u kojem sam razvio trajna prijateljstva, prošao prve zaljubljenosti, iskusio prve susrete za malim milionom izazova koje život priredi novoj duši koja se rodila, nije bila laka odluka. Međutim, s obzirom da su silom ekonomskih i političkih prilika moji prijatelji masovno počeli napuštati ovaj grad i zemlju, u roku od nekoliko godina ja sam se u vlastitom gradu počeo osjećati kao stranac. Odvratna i mučna emocija koju je u meni izazivao odlazak mojih prijatelja bila je dodatna sila koja je uz postojeće probleme koji opterećuju čovjeka na Balkanu, ostanak na njegovoj zapadnoj obali za mene prestao biti opcija unatoč tomu što sam kao visokoobrazovana osoba našao zaposlenje u državnoj instituciji. Otrovna politička situacija, rastuće siromaštvo, nepostojanje perspektive koja bi ukazivala na dolazak bolje sutrašnjice, urušavanje obitelji, odlazak velikog broja prijatelja i želja za napredovanjem, sve su to razlozi radi kojih sam odlučio otići i sreću potražiti negdje drugo.

3. Zašto ne ostaneš?

Sam sebi nekad kažem da je kukavički otići bez borbe da nešto promjenim, ali možda baš zahvaljujući činjenici da sam odrastao u gradu sa sudbinom koja je obilježila život ljudi u njegovom okrilju, ne padam u zamku zanosa da trenutno mogu mijenjati bilo šta osim onoga što se odnosi na mene samoga. Moj odlazak je moj prosvijed, moj odlazak je moja pobuna i moj glas kojim poručujem da neću biti ničije topovsko meso, ničija valuta za kusuranje, ničija ikebana i ničija ovca. Poučen iskustvom svojih predaka, ne želim ostati i svoje dijete osuditi na društvo u kojem je rat događaj koji već gotovo 1000 godina nije zaobišao nijednu generaciju.

4. Ideš li sam?

Idem sam, ali plan je da za mnom dođe nekoliko mojih prijatelja iz Sarajeva, a možda i sestra koja je već napustila Sarajevo i otišla na istok. Svjestan sam da ću uvijek i svugdje biti stranac kakav sam postao u gradu u kojem sam eto odrastao i da je jedini način da se osjećam svoj i na svom taj da se okružim s ljudima s kojima sam odrastao i koji su programirani na istim freknvencijama na kojima i ja. S obzirom da i oni dijele istu svijest, vjerujem da će operacija našeg spajanja u jednom lijepom Njemačkom gradu biti uspješno realizirana.

5. Podržava li te porodica?

Kako je majci i ocu koji se pozdravljaju s djecom koja trajnu napuštaju domovinu, kako je tetkama i bakama koje ispraćaju svoje sestriće i unuke, to samo znaju oni koji su bili u njihovoj poziciji. Ja znam koja je odvratna i mučna emocija meni obilježila rastanak od njih, ali nitko nije rekao ni riječ protiv već su na sve načine podržali moj odlazak bez obzira što su svakim potezom pomoći stavljali sol na svoju ranu.

6. Zašto Njemačka?

Vjerojatno zbog toga što su mi je kozmopolitski tim doktora u jednoj njemačkoj bolnici spasio život prilikom rođenja, oduvijek osjećam sklonost prema toj državi. Kada toj subjektivnoj sklonosti dodam objektivne socio-ekonomske faktore koji karakteriziraju njemačko društvo onda nije teško donijeti odluku da tamo odem, pogotovo kad uzmem u obzir koliko je ustvari blizu ove uboge domovine iz koje potičem.

7. Čemu se nadaš u inostranstvu?

Nadam se da ću uspjeti sebi organizirati što kvalitetniji i ispunjeniji život, da ću moći normalno živjeti od svoga rada, da ću dobiti priliku profesionalno se ostvariti i osnovati obitelj okružen ljudima koje volim. U suštini isto ono čemu sam se nadao ovdje, ali ovog puta vjerujem s većim izgledima da sve to i ostvarim.

8. Poruka mladima u BiH?

Mladima u BiH bih poručio da se obrazuju i otvore svoje umove, da ne dozvole sebi da im veleizdajnici naših naroda i narodnosti oduzmu potencijal i slobodu, već da ulažu vrijeme i trud u vlastito usavršavanje. Ostati ili otići, to treba biti samostalna odluka svakog pojedinca koji će se s tom odlukom nositi.