ANTIRADNIČKA KAMPANJA: Čavalić bi da radnici više rade, a plate da ostanu iste

Omiljena perverzija ekonomskih analitičara je predstavljanje neoliberalne kapitalističke ideologije naukom. Koristeći se složenim jezikom izrabljivačku djelatnost predstavljaju kao nužnost, logičnost sistema i nešto neizbježno, redovno izostavljajući da ta “nužnost” nije ništa drugo do sila kapitala. Dakle, politička odluka uvezanog kapitala da sprovodi svoje namjere kroz svoj sistem po vlastitim pravilima, a na štetu radnika. Opasnost socijalizma, te riječi kojom i danas plaše, jeste što je pokazala da takav sistem nije nužnost ni pravilo. Od tada do danas traje satanizacija bila kakve socijalističke ideje.

Neoliberalnih kapitalističkih propagandista koji se izdaju za ekonomske analitičare ne manjka ni u Bosni i Hercegovini. Jedan od njih je svakako Admir Čavalić, koji je odmah po zahtjevima sindikata o minimalnoj plati od 1000 KM javno nastupio dajući izjavu za Anadoliju, zloupotrebljavajući akademski kapital, da stručno i srdačno kaže kako su u pravu kapitalisti, a nipošto ne sindikati i radnici. Ništa novo, rekli bismo.

Govoreći o ideji povećanja plata Čavalić odgovara: “Nije realno u smislu ekonomske, političke, pravne i bilo koje druge izvodljivosti. Jasno je da je riječ o neozbiljnom prijedlogu od strane predstavnika sindikata.”

Politika je dogovor, dakle, izvodljivo je baš kako se dogovori mogu mijenjati. Iz toga proizilazi da se može mijenjati i pravni okvir, odnosno, zakoni. Ekonomija je ideologija uz to što je statistika, a također je i politika. Drugim riječima, ekonomija je, pokazali su marksisti, sredstvo manipulacije u rukama kapitalista, razrađen sistem za izrabljivanje. No, kada bi Čavalić zaključio da je realno mijenjati postojeći sistem tada ne bi mogao dodati da je prijedlog neozbiljan. Za neoliberalne kapitalističke propagandiste uvijek je neozbiljno povećati platu radniku, jer za to uvijek postoji niz prepreka, a najveća prepreka je basnoslovno bogati kapitalista.

“Povećanje minimalne nadnice na 1.000 KM bi drastično povećalo broj nezaposlenih u Bosni i Hercegovini, te stvorilo dugoročne inicijative za dalja otpuštanja i veću automatizaciju odnosno uvođenje mašina. Zbog toga bi BiH postala nekonkurentna u odnosu na region i što je možda najveći paradoks datog prijedloga, to bi prouzrokovalo još veći val odlaska niskokvalifikovane radne snage”

Broj nezaposlenih je već drastičan, a jedan od razloga zašto ljudi odlaze jeste što je plata ispod 1000 KM, a često i manja za radnike  zanatlije, dok je potrošačka korpa dva puta veća. Doda li se tome da svaki pojedinac troši još na lijekove, kućne popravke i slične neplanirane troškove nemoguće je živjeti od te plate. Pravo pitanje jeste zašto bi se otpuštali radnici, kako to kapitalisti ne mogu povećati plate i šta učiniti da ipak povećaju.  Svi navodi o “uvođenju mašina” nisu analiza ni konstatacija nego vlažni san i velika želja svakog kapitaliste – umjesto radnika uposliti mašine. Čavalić ne analizira, on navija! O konkurentnosti ne vrijedi trošiti riječi, jer stanje u državi je u toj mjeri loše da poređenje sa jednako lošim regionom nema osnovu osim u još jednoj kapitalističkoj mantri o uvezanosti tržišta. Primjerice, uvezanost tržišta jeste povećanje cijene nafte svaki put kad je kriza u svijetu i poskupljenje barela nafte, ali nikad i smanjenje te cijene kad barel nafte pojeftini. U tome se sastoje plastični primjeri laži kapitalizma.

Sumirano, dva citata jesu prevara – korištenje “neutralnog” jezika struke da bi se njihovi zahtjevi proglasili nerealnim i smiješnim, a mišljenje kapitalističkog apologete prikazalo kao egzaktan uvid u stanje.

Svoju poziciju apologete kapitalizma Čavalić otkriva komentarišući navode da su pojedini kapitalisti ipak podigli plate na 1000 KM (ipak je moguće).

“To je izraz korporativne društvene odgovornosti, odnosno brige za radnike i toga svakako nedostaje u našoj zemlji.”

U kapitalizmu ne postoji društvena odgovornost. Zapravo, cjelokupni kapitalizam je satkan na suprotnosti tome i jedini cilj mu je konstantno uvećanje kapitala. Drugim riječima, kapitalisti slabo mare za društvo sve dok mogu profitirati, a za posljedicu imamo da su svjetske korporacije uništile klimu planete, lokalni kapitalisti zagadili rijeke, otrovali zrak i ojadili radnike. Drugim riječima, ne može se očekivati briga za radnike od neprijatelja radnika, što kapitalizam strukturalno jeste. To nije pitanje osjećaja niti dobročudstva kapitaliste, sistem kojim se služi je kreiran kao antiradnički, što je flagrantno dokazano u analizi kapitalizma.

Posljednji pasus je suma svih neoliberalnih kapitalističkih mantri.

“Kada je riječ o tržištu rada, vjerovatno, u narednom periodu ćemo svjedočiti sljedećim promjenama: liberalizacija zakona, odnosno iznajmljivanje radnika što se već opravdano lobira, olakšavanje uvjeta za dobivanje radnih dozvola strancima koji će biti spremni raditi određene poslove, za niže nadnice u odnosu na domaće stanovništvo – i ovo se diskretno lobira, veća kapitalna ulaganja u mašine, robote koji će zamijeniti radnike gdje mogu te postepeno povećanje nadnica, ali samo uz rast produktivnosti radnika”, istakao je Čavalić.

Liberalizacija zakona je drugi vlažni san kapitalista. Odnosno, isključiti državu i zakone iz procesa, tako da bi kapitalisti lakše i neometano izrabljivali radnike. Liberalizacija zakona o radu je svugdje u svijetu išla na štetu radnika, o čemu postoje biblioteke primjera i dokaza. Uprkos tome, analitičari i mediji i dalje uporno ponavljaju teze o liberalizaciji zakona. Razlog: medije i analitičare plaćaju kapitalisti.

Iznajmljivanje radnika jednako je odvratno kako i zvuči. Iznajmljivanje živih bića, ljudi, kao da se radi o stvarima jest spomenuti jezik ideologije kapitalizma. U tom ruhu “opravdano” lobiranje može biti stav samo nehumanog pogleda na ljude kakav kapitalizam i gaji. Odnosno, umjesto da povećaju plate kapitalisti će uvijek prije uvesti radnu snagu iz još siromašnije zemlje ili prebaciti svoja postrojenja u siromašnije zemlju. Na takav način danas tekstilna i modna industrija proizvodi krpice u Bangladešu u neljudskim uvjetima, gdje radnici masovno umiru, a zgrade u kojim rade im se ponekad sruše na glavu uzrokujući masovnu smrt. Kada Čavalić objašnjava poteze on zaboravlja pomenuti sve posljedice takvih poteza.

Na kraju, istaknuti i ponoviti: “…ali samo uz rast produktivnosti radnika.”

Da, samo uz još veće izrabljvanje radnika, jer raditi po deset sati nije dovoljno. Aferim!