Yanis Varoufakis: Liberalni totalitarizam

28 May 2018
Vrijeme čitanja: 2 min

Nekada je osnova liberalizma bila činjenica da se sloboda definira kao neotuđiva samoodrživost. Vi ste bili u samo svom ličnom vlasništvu. Mogli ste iznajmiti svoje usluge poslodavcu na određeni period po određenoj cijeni, no vaše vlasništvo nad samim sobom nije moglo biti kupljeno niti prodano. Tokom prethodna dva stoljeća, ta liberalna individualistička perspektiva legitimirala je kapitalizam kao “prirodni” sistem sastavljen od ‘slobodnih posrednika’.

Sposobnost ograđivanja dijela vlastitog života i ostajanja suverenom osobom unutar tih granica bila je od najveće važnosti za liberalnu koncepciju slobodnog posrednika i njegovog/njenog odnosa s javnošću. Kako bi praktikovali slobodu, individuama je bilo potrebno sigurno utočište unutar kojeg bi se razvili kao ljudi prije nego bi se povezali s drugim ljudima. Jednom formirana, naša ličnost se trebala unapređivati kroz trgovinu i industriju – kroz društvene i poslovne mreže izgrađene kako bismo zadovoljili naše materijalne i duhovne potrebe.

No, linija razdvajanja između osobnosti i vanjskog svijeta na kojoj liberalni individualizam temelji svoje koncepte autonomije i slobode se nije mogla održati. Prva kršenja pojavila su se kada su industrijski proizvodi postali prevaziđeni i kada su ih zamijenili brendovi koji su postali predmet pažnje, divljenja i želje javnosti. Nije prošlo dugo vremena prije nego je proces brendiranja učinio nerazdvojnim objekte i samu osobnost individua.

Jednom kad brandovi postanu prepoznatljivi (odnosno kada povećaju lojalnost kupaca, a samim tim i dobit), individue se osjećaju primoranim da i o sebi razmišljaju kao o brendovima. Posebno danas, kada naše kolege, poslodavci, klijenti i prijatelji stalno promatraju naše živote na društvenim mrežama, osjećamo se pod stalnim pritiskom da se predstavimo kroz brojne aktivnosti i slike koje nas čine atraktivnim brendom koji se može prodati. Lični prostor bitan za samostalni razvoj autentične ličnosti je sada gotovo nestao. Stanište liberalizma nestaje.

Jasno razgraničenje privatnog i javnog dijela života je također razdvajao odmor od posla. Ne treba biti radikalni kritičar kapitalizma da bi se vidjelo kako pravo na vrijeme kada individue nisu na prodaju nestaje također.

Razmislite samo o mladima koji žive u sadašnjem svijetu. Oni kojima roditelji nisu ostavili nasljedstvo ili obezbijedili velikodušni, nezarađeni prihod uglavnom završavaju u jednoj od dvije kategorije. Mnogi su osuđeni na minimalne satnice, te moraju raditi svaki raspoloživi sat kako bi sastavili kraj s krajem i jedva da imaju imalo slobodnog vremena, prostora ili slobode.

Ostalim je rečeno da moraju investirati u svoj vlastiti brend svaki sat svakog dana kako bi izbjegli da postanu dio bezdušnog ‘prekarijata’. Baš kao u zatvoru, ne mogu pobjeći od pažnje onih koji bi im na kraju mogli dati ‘pauzu’. Prije objavljivanja na Twitteru, dijeljenja bilo koje fotografije ili poruke moraju razmišljati o reakciji grupe kojoj mogu odobrovoljiti ili naljutiti.

Kada im se dovoljno posreći da budu pozvani na razgovor za posao ili kada dobiju posao, poslodavac ih odmah podsjeti na njihovu potrošnost i zamjenjivost. “Želimo da budete iskreni prema sebi, da pratite svoje strasti pa čak i ako to znači da vas moramo pustiti!” Zbog toga mladi uduplaju svoje napore kako bi otkrili “strasti” koje će se dopasti budućim poslodavcima i kako bi otkrili svoje “pravo ja” za koje im ljudi na pozicijama govore da se nalazi negdje u njima.

Njihova potraga ne poznaje granice i ne poštuje ograničenja. John Maynard Keynes jednom je slavno iskoristio primjer natjecanja za ljepotu kako bi objasnio nemogućnost poznavanja “istinske” vrijednosti dionica. Sudionike berze ne zanima ko je najljepši natjecatelj. Umjesto toga, njihov izbor temelji se na predviđanju o tome za koga čovjek prosječnog mišljenja misli da je najljepši i šta čovjek prosječnog mišljenja smatra prosječnim mišljenjem – iako sve ovo zvuči kao mačka koja juri svoj vlastiti rep.

Keynesov primjer natjecanja za ljepotu izražava tragediju mnogih mladih ljudi danas. Pokušavaju razlučiti koje se to prosječno mišljenje među kreatorima mišljenja smatra najatraktivnijim i istovremeno pokušavaju ‘tog pravog sebe’ predstaviti u tom svjetlu online i offline; na poslu i kod kuće; svugdje i stalno. Cijele industrije savjetnika i životnih trenera, kao i razni sistemi samopomoći i lijekova, su nastali u pokušaju da ‘pomognu’ mladim ljudima na putu da pronađu ‘istinskog sebe’.

Ironija je da je liberalni individualizam poražen od strane totalitarizma koji nije ni fašistički ni komunistički, već koji je izrastao iz samog uspjeha liberalizma u legitimaciji zadiranja brendiranja u naš privatni prostor i tretiranja ljudi kao robe koja se može kupiti i prodati. Kako bi porazili tu ideju, odnosno sačuvali ideju slobode kao neotuđive samoodrživosti, moramo zahtijevati sveobuhvatnu rekonfiguraciju imovinskih prava nad sve digitaliziranijim instrumentima proizvodnje, distribucije, saradnje i komunikacije.

Ne bi li to bio nevjerovatan paradoks da 200 godina nakon rođenja Karla Marxa odlučimo kako (da bi spasili liberalizam) se moramo vratiti ideji da sloboda zahtjeva kraj nesputane robne razmjene i stavljanje socijalizacije imovinskih prava ispred investicionih dobara?

frontslobode.ba

VEZANI ČLANCI