Tarik Haverić: Viđenje i vađenje (II): Poznaje se ko je šovinista – vedra čela, a obraza čista!

19 May 2018
Tarik Haverić
Vrijeme čitanja: 10 min

Novinari Stava nikada neće izići iz intelektualnog obdaništa

I Filip Mursel Begović i njegovi saradnici propustili su još jednu odličnu priliku da ništa ne kažu.

Dilema je ozbiljna, i nije od jučer: je li bolje da, kao urednik ili novinar Stava, u raspravi o nekoj važnoj društvenoj temi naprosto šutiš, pa da ljudi vjeruju da si glup, ili da ipak kažeš šta misliš, pa da se ljudi uvjere da si glup? Ne čekajući najavljeni drugi nastavak teksta “Viđenje i vađenje”, Begović i saradnici poletili su kô pile u halu da na svojim (web) stranicama ospore neke stavove pisca ovih redova, ali su samo uspjeli, još jedanput, da potvrde njihovu osnovanost.

O čemu govorimo kada  ništa ne govorimo

Najprije je, u tekstu “Kad govori o šovinizmu, Haverić bi najprije trebao pogledati u ogledalo”, osoba za koju je izvjesno da se preziva Drnišlić ali sasvim neizvjesno da li se zove Mustafa, Mustajbeg ili Mustaj-beg (što svjedoči o dubokoj krizi identiteta), potvrdila moju postavku o kriminalnoj površnosti s kojom se – na svoju štetu – bosanski muslimanski subjekt upušta u raspravljanje važnih pitanja. Naime, u cijelom autorskom dijelu teksta “Viđenje i vađenje (I)”, u šta se čitalac lako može uvjeriti, niti jednom ne spominjem šovinizam. Ta riječ, kao pridjev (“u šovinističkom duhu”), nalazi se u aktu OZNA-e čije dijelove u svom tekstu prenosim, a preuzeti su upravo iz Stava (br. 158, s. 26).

Haverić, dakle, ne govori o šovinizmu, ali to prostačko podmetanje koje je Mustafi ili Mustajbegu ili Mustaj-begu Drnišliću toliko važno da ga je izvukao u naslov bilo je potrebno da bi Mustafa ili Mustajbeg ili Mustaj-beg Drnišlić plasirao svoju glavnu tezu, naime da se “iz svakog Haverićevog teksta kotrlja lavina najcrnjeg (auto)šovinizma”.

Suprotno onome što bi se moglo pomisliti, autošovinist nije osoba koja mrzi sve strane aute i voli samo domaće, već osoba koja gaji “izrazito negativne predrasude, mržnju, prezir, netoleranciju i agresivnost prema sopstvenoj naciji”. Nazivajući pisca ovih redova (auto)šovinistom i stavljajući prvi dio složenice u zagrade, Drnišlić mu je, nesiguran u njegovu etničku samoidentifikaciju, plemenito ostavio mogućnost da bira: ako je Haverić Hrvat, Srbin ili Ostali, onda je samo šovinist, a ako je Bošnjak (jezik bosanski, vjera islam…), onda je samošovinist. U svakom slučaju, rasprava se pomjera sa Stavovog vulgarnog žurnalizma, koji je tema moga teksta, na moju “nacionalnost”. Drnišlić pripada školi mišljenja za koju je, u svakoj argumentaciji, najvažnija pripadnost učesnika u polemici, pa iako se na drugom mjestu svojski potrudio da opovrgne glavne postavke autorove Kritike bosanskog uma, Drnišlić ih ovim svojim tekstom zapravo potvrđuje, iskazujući se kao nosilac mentaliteta kojem kao “mjerilo akata služi primordijalna kulturno-biološka pripadnost aktera, tj. odgovor na eliminatorno pitanje ’jesu li naši ili njihovi?’” (KBU, s. 193).

S druge strane, naziv “autošovinist” je u našem okruženju u širu upotrebu ušao prije dvije godine, kada je u jednom tekstu u beogradskoj Politici Zoran Ćirjaković doveo u pitanje skoro pa kultni status koji u srpskim intelektualnim krugovima uživa Konstantinovićeva Filosofija palanke: zato što neumorno potkazuju srpski palanački duh, Konstantinović i njegovi sljedbenici su autošovinisti, Srbi koji mrze i preziru svoj narod!

“Poklonjenom konju ne gledaju se zubi”, pa čak i ako me Drnišlić stavlja uz bok Konstantinoviću samo zato da bi me ocrnio, ja se zbog tog nezasluženog izjednačavanja neću buniti. No budući da je svoj pokušaj osporavanja Kritike bosanskog uma svojevremeno započeo konstatacijom da je ta knjiga “za vrlo kratko vrijeme stekla status nekih Andrićevih ili Selimovićevih djela”, moram se zapitati o elementarnim rasudnim sposobnostima čovjeka koji intelektualnu beznačajnost pisca ovih redova nastoji dokazati smještajući ga u društvo Ive Andrića, Meše Selimovića ili Radomira Konstantinovića, bez obzira na kontekst. Meni to više liči na idolatriju nego na osporavanje. Danke, Drnischlitch!

Konstatirajući da moj tekst “Viđenje i vađenje (I)” naprosto “pršti od zamjena teza, dvostrukih standarda, podvala, krivog citiranja i navođenja i, što je najgore od svega, najbezočnijeg pokušaja da se legitimizira i amnestira fizička likvidacija političkih neistomišljenika”, Mustafa ili Mustajbeg ili Mustaj-beg Drnišlić, čovjek koji je netom izmislio da “Haverić govori o šovinizmu”, ne navodi niti jedan primjer zamjene, podvale ili krivog citiranja. Ali zato rječito pokazuje zašto novinari Stava nikada neće izići iz intelektualnog obdaništa. Cijela je njegova rečenica, naime, temeljena na neformalnoj logičkoj pogreški petitio principii, kada se u raspravi o istinitosti neke tvrdnje navode argumenti koji tu istinitost pretpostavljaju. Drnišlić uzima za dokazano upravo ono što je sporno; za njega, Mustafa Busuladžić je likvidiran kao “politički neistomišljenik”, iako je suđen i osuđen kao saradnik okupatora i domaćih izdajnika. Haverić, dakle, ne opravdava fizičke likvidacije političkih neistomišljenika, već podsjeća da su 1944. i 1945. širom Evrope kolaboracionisti ubijani bez suđenja ili nakon kratkog sudskog postupka (mnogo kraćeg od mjesec dana, koliko je trajala istraga nad Busuladžićem), i da to nije specifičnost ni komunista ni Titovih partizana. Naš današnji senzibilitet izvjesno odbacuje sve vidove takvih “narodnih suđenja”, no to ne znači da Mustafa Busuladžić nije bio aktivan saradnik nacizma, ili da današnji naraštaji treba da slave njegovu uspomenu. (Zauzvrat, u naše vrijeme političke neistomišljenike progoni, pred očima cijelog svijeta, Erdoğanov režim kome služe Begović, Drnišlić i butum novinari Stava.)

Sljedeća Drnišlićeva podvala, izvedena prilično diletantski, jest tvrdnja da Haverić “bošnjačke političke predstavnike naziva ’balijskim političkim šljamom’, a novinare Stava ’balijskim medijskim šljamom’”. Tekst “Viđenje i vađenje (I)” počinje rečenicom “Kada se nedavno našao – opet! – na meti napadâ balijskog političkog šljama, predsjednik Naše stranke Predrag Kojović morao je da sa skupštinske govornice objašnjava široj javnosti da on, suprotno onome što tvrde poštovaoci jednog ustaškog ideologa, nije četnik”, i znači samo da autor osobe koje su Kojovića napale naziva “balijskim političkim šljamom”. Čak i prosječnom čitaocu Stava, od kojeg se per definitionem ne očekuje bogznakakva inteligencija, jasno je da se ta kvalifikacija odnosi na dvojicu poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo. U svom pokušaju vađenja, međutim, Drnišlić sugerira da svi bošnjački politički predstavnici koliko ih ima stoje iza napada na Kojovića i solidariziraju se sa Safetom Mešanovićem i Rasimom Smajićem – jer samo tada bila bi istinita tvrdnja da Haverić “bošnjačke političke predstavnike naziva ’balijskim političkim šljamom’”. Je li Drnišlić siguran da bošnjački politički predstavnici žele takvu pomoć s njegove strane?

Međutim, u potpunosti stojim iza druge tvrdnje koja Drnišliću smeta: “U predvidivoj sinergiji, u ove napade uključio se i balijski medijski šljam”. No dramaturgija ovog nastavka zahtijeva, prije nego što obrazložim zašto Stav smatram “balijskim medijskim šljamom”, da se osvrnem na Drnišlićevu usputnu ocjenu da “dublja analiza i dekonstrukcija ovog problematičnog Haverićevog teksta zaslužuje zaseban članak”, ali da će se on zasad zadovoljiti samo time da skrene pažnju “na najsramotnije njegove dijelove”.

Istina o jednom nedogađaju

Mustaj-beg ili Mustajbeg ili Mustafa Drnišlić je za dekonstrukciju možda čuo, ali on ne zna šta je to, i ne bi je prepoznao ni da se s njome sudari na ulici. Nijedan tekst koji su objavili on i njegove kolege iz uredništva Stava ne sadrži ni čestitu analizu, o dekonstrukciji da i ne govorimo! Pomoći ću mu tako što ću, u pedagoško-didaktičke svrhe i kao potkrepu tvrdnje o “balijskom medijskom šljamu”, dekonstruirati Stavov “dosje Busuladžić” i njegovu i Begovićevu reakciju na prvi nastavak “Viđenja i vađenja”. Očigledna nastava je zakon! Njegovo je samo da gleda i uči…

Osamnaest strana svoga broja 158 posvetio je, dakle, Stav otkrivanju “istine o Busuladžiću”, a kao povod poslužio je jedan događaj. Ali koji? To nam ovi asovi turskog novinarstva ne otkrivaju. Zašto najobimniji autorski tekst u bloku o Busuladžiću nije posvećen samom Busuladžiću već Predragu Kojoviću, poslaniku u Skupštini Kantona Sarajevo (“Kakva je razlika između sarajevskog Peđe i banjalučkog Asima”)? Ako M. Drnišlić želi da minimizira i relativizira uvrede upućene Kojoviću, mora prvo reći šta se dogodilo, pa onda minimizirati i relativizirati do mile volje… Međutim, taj inicijalni događaj ostaje, u interpretaciji Stava, obavijen izmaglicom sumnje i neizvjesnosti, skoro pa nedogađaj. Najviše što možemo saznati jest da je “Kojović prilikom rasprave o povlačenju odluke o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću, navodno, nazvan četnikom od strane nekih zastupnika”. I po tome prepoznajemo šljam-novinarstvo: M. Drnišlić pouzdano zna da je Busuladžić prije više od 70 godina likvidiran kao politički neistomišljenik a ne strijeljan kao saradnik okupatora, ali zato ne zna šta se tačno dogodilo prije dva mjeseca, pred kamerama, u Skupštini Kantona Sarajevo. Mustafa Busuladžić nije navodno strijeljan već je strijeljan, i o tome postoje dokazi; Kojović je, međutim, unatoč dokazima (svjedočenjima, snimcima i izvještajima), navodno nazvan četnikom. Stav nas podsjeća iz broja u broj da su Busuladžiću sudili partizani i komunisti, ali njegovi novinari nisu sigurni ko je napao Kojovića: njega su uvrijedili “neki zastupnici” (možda zastupnik Toyote za Bosnu i Hercegovinu, koji je slučajno navratio na zasjedanje Skupštine KS?).

Tužna istina koja stoji iza ovog ogromnog dezinformativnog poduhvata jest da Stranka demokratske akcije u Kantonu Sarajevo vlada uz pomoć sestrinskih stranaka bez kojih ne bi imala većinu. Takva je stranka i BOSS. Cijena za glasove su neke pozicije s kojih je moguće uzeti masne pare i pozapošljavati pola svoga sela ili familije. U prošlom skupštinskom sazivu, poslanik BOSS-a Esed Radeljaš, pravosnažno osuđen kriminalac, dobio je mjesto predsjednika Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja KS (fond od skromnih 330 miliona KM godišnje!). Ne znam šta je u ovom sazivu dobio poslanik BOSS-a Rasim Smajić. No ono što je zajedničko Smajiću i Radeljašu (koji je u međuvremenu i vlastitu stranku zavrnuo za 114.000 KM) jest što su obojica, u razmaku od nekoliko godina, nazvala četnikom Predraga Kojovića. I što niko ne dovodi u pitanje njihov patriotizam, na što je Kojović aludirao u svome emotivnom istupu!

O svemu tome u Stavu nećemo pročitati ni riječi, jer bi ti podaci još više ogolili mehanizme institucionalizirane pljačke koje je uspostavila stranka kojoj Stav služi. Ti mehanizmi uspješno se prikrivaju talambasanjem o svebošnjaštvu, i dizanjem dreke o identitarnim temama. Kada Drnišlić prigovara da su, za pripadnike građanskih stranaka, “najveći heroji rata … ili nebošnjaci ili Bošnjaci koji su poginuli a da nisu nigdje javno artikulirali ili manifestirali svoj stav prema nacionalnome”, on potvrđuje da, za njega, cilj političkog djelovanja nije uvećanje kulturnog i materijalnog dobra članova neke političke zajednice, već jasno manifestiranje nacionalne pripadnosti (usput: kako je za nekoga ko je u ratu dao život moguće tvrditi da je nebošnjak ili Bošnjak, ako on nigdje nije javno artikulirao ili manifestirao svoj stav prema nacionalnome?). Drnišlićev prigovor dokazuje jednu od teza iz Kritike bosanskog uma (koju je autor preuzeo od Istvána Bibóa): “Od falsifikata do ubistva, sve je postalo sveto i nepovredivo, ako je učinjeno ‘u ime nacije’ ili ‘u interesu nacije’” (KBU, s. 143). Zato radeljaši i smajići ne moraju da brinu: uživat će, u svojim mutnim radnjama, zaštitu Stava dok god budu veličali bošnjaštvo, i tu i tamo upirali prstom u ponekog “četnika”. Ta aktivna zaštita ovdje se ogleda u činjenici da se ni u jednom od tri autorska teksta u “dosjeu Busuladžić” (Begović, Ratkušić, Drnišlić) ne spominju imenom ni Rasim Smajić ni Safet Mešanović! Ali se zato uz Kojovića spominje Segmedina Srna, koja “siluje javnost neuvjerljivom argumentacijom” o krivici Mustafe Busuladžića, dok će u reakcijama na “Viđenje i vađenje (I)” biti spomenuti Haverić i Kazaz… Cijela jedna konstrukcija je podignuta (18 strana političkog magazina!), i ogromna energija utrošena da se ne odgovori na dobro dokumentiranu tvrdnju da je danas moguće “ukrasti milion maraka” i proći nekažnjeno, samo ako se busaš u patriotska prsa i potkazuješ “četnike”. Stav nas štaviše uvjerava da je Kojović sâm kriv za uvrede koje su mu upućene, pa Enes Ratkušić, u jednom od najnižih dometa šljam-novinarstva zabilježenih na ovim prostorima, poletno piše da bi se “Kojović s pravom morao zapitati i proanalizirati koliko sam podgrijava takvu vrstu animoziteta”. Kako bi rekli u staroj Podgorici, prapostojbini svih Haverića, “ne bî kriv ko prde, već ko čȕ”…

Dekonstrukciju ovog proizvoda iz Stavove fabrike laži nastavit ću u trećem i posljednjem nastavku “Viđenja i vađenja”. Ovdje mi je stalo da skrenem pažnju na tekst Filipa Mursela Begovića, koji zbog svoga naizgled pomirljivoga tona ima mnogo veći destruktivni potencijal od klimavih konstrukcija E. Ratkušića ili “bošnjačkih konkluzija” M. Drnišlića.

Kazivanje i dokazivanje

Begovićev tekst “Siman, Haverić, Kazaz i ostali kmetovi” jedinstven je primjer gomilanja anegdota, književnih referenci, opštih mjesta i proizvoljnih tvrdnji čiji je cilj da pisca ovih redova i Envera Kazaza, dakle dvojicu autora koji stoje na suprotnim stranama ideološkog spektra, predstavi kao “komunjare” prožete revanšizmom – i skrene pažnju s koruptivne hobotnice aktuelne vlasti. Najviše mjesta u tekstu zauzima anegdota o Skenderu Kulenoviću i Ahmedu Muradbegoviću, čime Begović potvrđuje još jedno zapažanje iz Kritike bosanskog uma, naime da bosanski muslimanski subjekt “historiju shvata prvenstveno kao niz ’hićaja’, poučnih pričica mahom orijentalnog porijekla u kojima se otkriva vječna mudrost kojoj je dovoljno pribjeći da se ponovo uspostavi — spoznavanjem istine ili izvršenjem pravde — poremećeni poredak svijeta” (KBU, s. 207). No, čak i ako prihvatimo da je istinita ova hićaja o Skenderu Kulenoviću koji je nakon Oslobođenja optužio Muradbegovića za “ustašluk” pa kasnije poželio da revidira svoje mišljenje, i o plemenitom Muradbegoviću koji je unatoč tim optužbama pohvalio Kulenovićev dramski tekst, kako se time dokazuje da Tarik Haverić najavljuje revanšizam nakon sasvih neizvjesnih izbora u oktobru?

Begović, očito, vjeruje da dokazuje samim time što kazuje. On poseže za opštepoznatom rečenicom jednog Andrićevog lika, kmeta Simana, koji – neosnovano vjerujući da će se njegov položaj s dolaskom “hrišćanske” austrijske vlasti radikalno promijeniti – kaže svome agi Ibragi Kološu: “Četiri stotine godina ste vi jahali nas, sada ćemo četiri stotine godina mi vas, a poslije ćemo se razgovarati ko će koga jahati za onih trećih četiri stotine godina”. I onda sugerira da su kmetovi Haverić i Kazaz, u svojim nastupima, jednaki nesretnom Simanu:

U svakom slučaju, treba zabilježiti da razni kmetovi simani danas jašu našom medijskom scenom i zazivaju revanšizam. (…) Kako drugačije komentirati dvije nedavne prijetnje koje su izrekli   Tarik Haverić, ideolog Naše stranke, i Enver Kazaz, ideolog one stranke koja mu bolje plati. Kazaz će sugerirati da će redakcija Stava “u oktobru klečati na koljenima i moliti za milost”, a  Haverić za nas dodaje da smo “balijski medijski šljam”. Da apsurd bude veći, ova dva šaptača iz ljevičarskih političkih krugova predstavljaju se kao nezavisni intelektualci koji su pod prismotrom i ugnjetavanjem nekog režima.

Kako je to moguće kada su obojica jedni od najzastupljenijih u medijskom prostoru Federacije BiH: drombuljaju u svojim tekstovima po novinama i portalima, objavljuju u brojnim časopisima, članovi su većine žirija za dodjele književnih nagrada, vareni i pečeni na Federalnoj televiziji, a posebno su aktivni na regionalnim medijskim projektima. Ukratko, daju “nezavisne” komentare na politička, kulturna i društvena pitanja na svakom ćošku.

Ovi duboko antiakademski ljudi, bez obzira na ove činjenice, tvrde da su pod udarom režima, da im se zabranjuje djelovanje, redakciji Stava pripisuju nalogodavce i političke direktive, a istom su direktno involvirani u ideološko konstruiranje ljevičarskih političkih programa, odnosno, ispravnije je reći, mogućih “progona”.

Kada sam gore napomenuo da se od prosječnog čitaoca Stava ne očekuje bogznakakva inteligencija, to nije bila polemička cveba: Begović očito računa na glupost svoje čitalačke publike kada se odvažuje da jednu kvalifikaciju (“balijski medijski šljam”) proglasi prijetnjom. Kome ja to prijetim, i čime? S druge strane, urednik koji smatra da njegove novine tu kvalifikaciju ne zaslužuju morao bi ostati u nekom kontaktu sa stvarnošću, tako što bi svoje iskaze temeljio na provjerljivim činjenicama. Begović bi, tako, morao navesti makar jednu priliku u kojoj je pisac ovih redova izjavio, u bilo kojoj formi, da je progonjen od režima. Dalje, volio bih da saznam u kojim to brojnim časopisima objavljujem, izuzmu li se Sveske za javno pravo, gdje sam u proteklih šest godina objavio četiri rada ispunjavajući, kao univerzitetski nastavnik, svoju obavezu iz člana 28 Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Rado bih čuo i u kojim sam emisijama Federalne televizije, na kojoj sam navodno “varen i pečen”, gostovao (koliko se sjećam, u protekle tri godine dao sam jednu izjavu pred kamerama ove kuće).

Tačno je da uredništvu Stava pripisujem nalogodavce i političke direktive. No umjesto da glumi uvrijeđenost, Filip Mursel Begović mogao bi tu tvrdnju lako podvrgnuti empirijskoj provjeri objavljući ime vlasnika društva Simurg media, koje je izdavač Stava.

Konačno, želi li Begović da iz modusa kazivanja pređe u modus dokazivanja, dovoljno je da navede samo jedan žiri za dodjelu književnih nagrada čiji sam bio član, i samo jedan od svih tih regionalnih medijskih projekata u kojima sam “posebno aktivan”, i ja ću se na stranicama Stava javno izviniti uredništvu i čitaocima.

Ako se sada zapitamo čemu je trebalo da posluži ovo izmišljanje Haverićevog revanšizma, odgovor je i ovdje nemaštovito jednostavan: radi se o još jednom neuspjelom pokušaju vađenja. U prvom nastavku upozorio sam na otvoreno i trijumfalističko priznavanje revanšizma u jednom tekstu Mahira Sokolije iz septembra 2015, čiji naslov “Ko bî gori, sad je doli” potvrđuje ne tako rijetko shvatanje da onaj ko je na vlasti može da radi šta hoće. Zapravo su oni, Begović, Drnišlić i društvo, ti kmetovi Simani koji poručuju “komunjarama” koji su sada “doli” da će ih jahati narednih četiristo godina. Dovedena do krajnjih konsekvenci, Sokolijina ideja legitimira sve promjene koje preduzima onaj ko je “góri”. Zašto najava tih promjena postaje “poziv na revanšizam” kada se više ne radi o SDA već o drugim političkim snagama?

U jednome su ovi kmetovi, međutim, u pravu: pisac ovih redova učinit će, i kao autor i kao aktivist Naše stranke, sve što je u njegovoj moći da do tih promjena dođe narednog oktobra. U logici je stvari da će patrioti iz sva tri konstitutivna naroda koji su krali milione maraka morati kad-tad da za to odgovaraju.

I nimalo ne sumnjam da će novinari Stava naći načina da, uz pomoć dvije-tri hićaje ili književne reference koje će predstaviti kao analizu, to reaktiviranje atrofiranih mehanizama pravne države proglase revanšizmom.

(Iz građe za Um bosanske kritike)

tacno.net

VEZANI ČLANCI