Suad Beganović: Režim i pravda: 550 dana odgode

19 Apr 2018
Fokus.ba
Vrijeme čitanja: 3 min

Devedeset dana nakon ubistva Selma Agić i Edite Malkoč napisao sam tekst 7000 dana u bosanskom kazamatu. Želim ponoviti uvod koji sam napisao tada.

Četvrtog dana 2017. godine Avaz je objavio vijest da će Sanjin Sefić biti izručen Bosni i Hercegovini 9. januara. Devedeset dana ranije možda je Sanjin Sefić ubio dvije kolegice sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Proteklih devedeset dana posvjedočili su najgori moralni sunovrat države, političkih oligarha, policijskih, sudskih i tužilačkih aparatčika, akademskih radnika i medija.

Odgovor na pitanje – zašto piše da je Sanjin Sefić možda ubio Selmu Agić i Editu Malkoč – leži u tome što je Bosna i Hercegovina pravna država. Osumnjičeni ljudi ne smiju biti proglašeni krivim za zločin dok im se ne dokaže da su krivi. Presumpcija nevinosti je temelj pravne države, i to novinari moraju znati.

Bio je petak 13., zlosutan i zlokoban dan, kada je osvanula vijest da je ponovo odgođeno suđenje Sanjinu Sefiću i drugima. Bio je to petak 13. u mjesecu aprilu, 2018. godine. Selma i Edita su posljednji put disale 10. oktobra 2016. godine. Tačno 550 dana poslije pravda je još uvijek odgođena.

Ako se strogo držimo pravne države BiH, Sanjin Sefić još uvijek je možda kriv. Stoga, ovdje ću se držati strogih pravila i zakona pravne države BiH i potruditi se da ne oštetim Sanjina Sefića, navodeći nešto što nije sudski dokazano.

Ukoliko se do kraja tekuće decenije dokaže da su navedene djevojke ubijene, ostat će zapisano da je BiH država u kojoj je sistem naklonjen odugovlaćenju i izbjegavanju sudskih procesa. Taj sistem je tako uspostavljen od početka do kraja, s ciljem da se krupne ribe i političke glave izvuku iz mnogih kriminalnih radnji za koje bi bile optužene. S druge strane, nužno je da postupak postoji kako bi se održala prividna demokratija. Kada takav sistem zaživi u svom punom kapacitetu, tada on počinje pokazivati napukline i društveni sunovrat na svakom mjestu. Jedna od tih napuklina jeste i ponižavajuće odugovlaćenje nekoliko sudskih procesa, beskonačno češljanje dokaza i ponovna vještačenja. Napomenimo samo ilustraciju najveće nepravde, slučaj Đenana Memića. Dodajmo noviji slučaj Davida Dragičevića u Banja Luci. A već su pali u zaborav slučaj Have Dovadžije, dok oni s nesmrtnim ishodom u Tesliću i Širokom Brijegu kao da se nisu ni desili.

Ni mediji nisu bili na strani pravde. Poznati sedmičnik Stav priču oko ovog ubistva zamagljivao je na smjer hajke. Nije im se dopalo što su ova ubistva u Sarajevu došla pred vrata Stranke demokratske akcije. Koliko god izaziva bijes u stomaku, utoliko paralizira bešćutnost režima. Sve ide po propisu, strogo po zakonu se koriste sva sredstva da se izbjegne zaslužena kazna. Nema uzbune, a rijetki glasovi o svemu su proglašeni luđačkim i urotničkim. Prisjetimo se, pokazujući veliku hrabrost, Nedžad Latić je pisao o slučaju Memić. Iako nije direktno vezano, dobro se sjetiti da je Nedžad Latić dobio batine. Poveznica je režim. Netom poslije svega, detaljno je opisivao kako se režim ponašao u njegovom slučaju. Taj moralni rasap ovog režima zaobilaznim putem poručuje da ne treba pričati ni o čemu, pa ni u slučaju ubistva.

Skoro jednako se režim pokazao monstruoznim od samog početka, a to je ubistvo, ne slučaj i slučajnost, moje dvije kolegice sa fakulteta. Ubica, a jednom će Sud donijeti i njegovo ime, pobjegao je u drugu državu, zatim je proces ekstradikcije bio spor i trom. Sve je bilo sporo i tromo, kao naručeno za silnike ovog režima. Bijesne vožnje po Sarajevskim ulicama ne pripadaju običnim ljudima koji s velikim oprezom voze po cesti, nego osionim babinim sinovima s moćnim automobilima, koji dobro znaju da u ovom režimu postoji izlaz za sve.

Ne treba pretjerati u istini, ako bih i na koji način naveo ime, prije nego to slobodna i pravna država BiH uradi, završio bih na sudskoj klupi. Mnogi mladi ljudi kada napuštaju ovu zemlju gonjeni su nepravdom i činjenicom da je režim zakonski omogućio silnicima da čine sve što žele bez sankcija. Narastajući fašizam, cinizam, apatija, kriminal i korupcija posljedica su društveno normirane nepravde. Nije, dakle, neimaština jedini razlog. Niko ne želi živjeti u kaubojskoj državi, u kojoj kritiku nepravde režimski mediji pretvaraju u urote i izdaju države, a nasilje se normalizira iz dana u dan.

Otvaram proces protiv države Bosne i Hercegovine. Optužujem je za nanošenje neviđene i neopisive boli porodicama nevino ubijenih djevojaka, u sred Sarajeva, u oazi mira, na pješačkom prelazu, bez ikakve krivice. Ova država nije trebala pasti pod agresorskom rukom tuđina, ali jeste onaj dan kad je otac Selme Agić sjedio na stolici u studiju N1. To je bio položaj čovjeka kojem je režim brzo donio presudu da će patiti naredne dvije godine dokazujući očito. Uzalud je Amir Agić govorio da su majke obolile zbog gubitka i dodatne nepravde ovakvim procesom. Nema paragrafa u zakonu koji će osuditi režim za tiha i odložena ubistva onih koji ostanu da pravdu traže u pravnoj državi BiH.

Optužujem, i planiram taj proces odužiti što je moguće duže, intelektualce i političke glave što su zaboravili ustati. Korigiram tu optužbu. Optužujem ih što namjerno nisu ustali, a znali su da moraju, prešutili su ubistvo.

Mora se pisati, mora se ova tema držati iznad vode. Pad u zaborav samo će povećati broj olakšavajućih okolnosti. Prisjetimo se ponovo, u pravnoj državi BiH se teško dokazuje bilo šta onima koji čine nepravdu, ali se olakšavajuće okolnosti i pomilovanja donose u čas posla.

Ništa se promijenilo nije, režim i dalje poručuje babinim sinovima da smiju ubijati, sve će ih stići prije pravde.

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK