Suad Beganović: Kome je pomogao Željko Komšić?

21 Mar 2019
Vrijeme čitanja: 8 min

Potpuna degradacija političkog života jedne zemlje ugleda se kroz učestale debate na personalnoj razini o čojstvu, moralu i ratnim zaslugama. Iako etika u politici zauzima bitno mjesto djelovanja, te to pitanje nasušno treba otvoriti, ovdje prije svega ukazujemo na jeftino politikanstvo i zloupotrebu moralističkih parola u sticanju političke prednosti. Riješimo odmah na početku tu nedaću: posezanje za moralističkim parolama ne koristi u realpolitičkim borbama i takav vid političke kampanje spada u arsenal populista. Dobar čovjek nije i dobar političar, a to čojstvo ne donosi političke pobjede. Iako je aksiološko-apodiktički vid pristupa karakterističan za narodnjačke partije, jer „nepogrešivo“ progovaraju u ime populusa, odnosno, deklamiraju narodnu volju, on nije zanemarljiv ni na nominalno lijevoj sceni. Stoga ćemo pokušati dati uvid u političke poteze Željka Komšića, nominalnog  ljevičara i političara čije poteze treba analizirati da bi se donijela ocjena o pripadnosti ljevici, stvarnom radu, populističkim navikama i realnim dometima njegove politike.

Samostalna kandidatura

Mudrost jednog političara proizilazi iz dobre procjene situacije, pažljivog pripremanja i asocijacije sa ostalim političkim afilijacijama, ukoliko je to slučaj. U Bosni i Hercegovini to jeste slučaj, s obzirom da ljevica nema veliki manevarski prostor, zbog čega je nužan koncenzus ljevičarskih snaga. Željko Komšić je svoju kandidaturu istakao samostalno, danonoćno objašnjavajući na televiziji da je to jedini način da zaustavi Dragana Čovića. Da li je Čović zaustavljen govorit ćemo poslije. Već u startu onemogućena je normalna politička komunikacija i uzdrmano povjerenje između partnera. Komšićev jednostran potez (koji mu svakako ne bi uskratile stranke ljevice) pokazao je da on nije pouzdan politički partner. Prvi potezi kandidata Željka Komšića nisu krenuli u pravcu stvaranja programa rada niti u okupljanju tima ljudi koji će kreirati viziju nove Bosne i Hercegovine, nego u agresiji prema političkim partnerima. Željko Komšić imao je veliku i nepodijeljenu podršku da radi šta želi u sarajevskim medijima, što mainstream, što od strane javnog Uma, koji je pronalazio načine da opravda prethodni nerad u parlamentu šireći agresivnu propagandu i nekoliko puta najavljujući rat. Skoro da niko nije analizirao političke poteze Željka Komšića, nego se vodio agresivan napad na sve kritičare i redovno ismijavanje kako Boriša Falatar nema političko iskustvo, a Komšić ima, dok Bećirović ima iskustvo, ali nema Zlatnog ljiljana. Nije pojašnjeno od kakve je koristi Zlatni ljiljan za rad u Predsjedništvu, niti gdje se vidi Komšićevo iskustvo.

Plan B

Sada već zaboravljeni Plan B bio je glavno oružje Željka Komšića i njegovih medijskih lakeja. Mediji pod pokroviteljstvom SDA lako i brzo su prihvatili i raširili ovu teoriju, koju je predvodio nikad zastupljeniji Emir Suljagić. Usljed nedostatka kvalitetne političke vizije i političkog programa, Komšić, kao dvadesetogodišnji političar sa malo realnih učinaka, kampanju je okrenuo u smjeru ubjeđivanja i medijskog pritiska da SDP odustane od kandidature za bošnjačkog  člana Predsjedništva. Nije teško zaključiti da je ovaj poklon Željka Komšića svesrdno dočekala SDA, koja se također htjela riješiti Denisa Bećirovića zbog Šefika Džaferovića.  Do kraja svoje kampanje Plan B je podrazumijevao ustaše, četnike, Ruse, SDP, NS, SNSD i HDZ. SDA nije bila niti je postala politički rival Željka Komšića, koji će svoju kampanju voditi na bazi: „Ja svoje stavove neću promijeniti nikad. Ja sam svoj put odabrao ‘92. i ja ću na tom putu biti dok ne umrem“, zbog čega je zajednički nastup ljevice miniran u korijenu, jer ovi stavovi su podrazumijevali da samo Komšić određuje šta je ispravno. Ipak, da ljevica i definitivno bude razjedinjena kumovao je i njegov zahtjev da SDP ugasi svoju stranku četiri mjeseca pred izbore. Značajnu podršku u širenju priče o Planu B podnio je Dženan Đonlagić, jedna od vedeta DF-a i ključni čovjek za prokazivanje ostalih političkih rivala.

DF u infrastrukturnim problemima

Demokratska fronta ubjedljivo je i najbolje pokazala organizacionu nesposobnost Željka Komšića. Još od samog osnivanja (pitanje finansija do danas je nejasno) Komšić je kuburio sa ustrojem svoje stranke. Naime, bivajući i pozicija i opozicija u političkom smislu, selekcija članstva nije zanimala Komšića, kao ni plaćanje kirija organizacijama izvan Sarajeva. To će na kraju polučiti činjenicu da se DF na prethodnim izborima borio i postojao kao stranka jednog lica, tražeći samo ulazak u Predsjedništvo. Posljednji izbori ostavili su DF bez Maje Gasal-Vražalica i Damira Bećirovića, koji je napustio DF uz poruku da su u DF-u ostale budale i varalice. Bećirović će otkriti javnosti da su u DF stizali osnivači  SDA, poput slučaja u Tuzli, gdje iz Banovića dolaze sumnjiva lica da preuzmu stranku. DF će ostati u dugovima i pojavit će se špekulacije da su upravo ovi dugovi razlog trgovine SDA i Željka Komšića. Bez obzira na to, nemogućnost da vodi DF dovela je u pitanje sposobnost njenog lidera da vodi državu. Istovremeno, zaključno sa ovim mandatom Komšić će postati političar koji je na osnovu plata kroz parlamente, a nije zanemarljiv rad u opštini Novo Sarajevo i na poziciji ambasadora, zaradio više od milion KM iz budžeta, bez osjetnog poboljšanja za građane.

Izborni zakon

Od januara prošle godine goruća tema, zbog ustavne krize, jest izmjena Izbornog zakona. Malo šta kao jedna situacija opisuju nedoraslost Željka Komšića da vodi državu kojoj neprestano drži ode. Klinč SDA i HDZ-a postao je nerješiv, pitanje kladionica nepotrebno se uplelo kao ucjenjivački metod za izmjene ustava, i tadašnje delegacije EU i USA pokušavale su medijatorski riješiti stvari, sa očitim Wigemarkovim hadezeovskim raspoloženjem. Medijska mašinerija, sada već uhodana između SDA i DF-a, korištena je i od strane DF-a da se prokaže Wigemark. Istovremeno, Komšić nije imao nikakvo alternativno rješenje niti je potražio pomoć u nekoj moćnoj stranoj državi. Spas će ponuditi SDP, koji sa gotovim rješenjem nudi DF-u da zajedno nastupaju. Političko sljepilo ukazuje se kada Komšić, sam priznavši to na sesiji Kruga 99 kaže da nije bio za ovaj prijedlog zakona. No, ne samo da Komšić za to nije bio, Komšić nije ni pročitao ono za što nije bio.

Pročitao je zato zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara Matthew Palmer, kao i tadašnja ambasadorica Cormack, te je HDZ-u pokazano pred očima svijeta da postoji rješenje koje je građansko, upravo ono o kojem Komšić tako često govori, a još češće ne radi na njemu. Umjesto toga, Komšić tvrdi da su jedinice Armije BiH,  poput Sedme muslimanske nastale, osnovane, imenovane i logistički pomagane da brane građansku BiH. Gubljenje u vlastitim populističkim izjavama s ciljem da se obmane evropska politička javnost zaista nemaju uporišta u vremenu savremenih tehnologija. Komšićev nerad  i tapkanje u mjestu ne može se maskirati „dobrim“ željama, pa stoga i država ide naprijed istom koračnicom.

Izborna pobjeda na papirnom tenku

U više navrata od januara do oktobra, crtano je predstavnicima SDP-a, koji su pokazali neku volju, predstavnicima Naše stranke koji su šutjeli i čovjeku-stranci Željku Komšiću da se ključna bitka vodi u parlamentima i kantonima, jer se delegiranje za domove naroda vrši sa tih instanci, odnosno, na tim instancama se donose zakoni i eventualno mijenja Izborni zakon. Jednako kao i u svim dotadašnjim slučajevima, DF nije pokazao bilo kakvu konstruktivnost. DF će zadnji predati liste, s kandidatima koje bi SDA potpisala, ali će doživjeti izborni poraz. SDP će rasti i doživjeti poraz. Naša stranka će pobijediti u nižoj ligi. Moramo napomenuti kako je DF samo za oči javnosti iskazivao želju za zajedničkim listama. Ni tada DF nije uradio ništa konkretno, ali jeste nastupao populistički pred masama. Jedini pobjednik, čovjek koji će navodno zaustaviti raspad Bosne i Hercegovine i pobijediti Čovića, Željko Komšić postao je član Predsjedništva.

Nakon što se euforija stišala ukazale su se neizgovorene istine. Naime, prema mnogim ocjenama sa terena, tamo gdje je DF podbacio, SDA je infrastrukturno pomagala Željka Komšića. Dragan Čović nije poražen, jer njegova moć izvire iz HDZ-a, a ne pozicije Predsjedništva, a HDZ je odlično prošao na izborima. Time je odgovoreno i na predizborne tvrdnje da samo lider DF-a može zaustaviti Čovića. Na veliku sreću DF-a, drugi kandidat ljevice nije ušao u Predsjedništvo. Željko Komšić suočio se sa posljedicama vlastitih odluka, zbog čega su medijski lakeji odmah krenuli u akciju spašavanja vojnika Željka, u kojoj bi svi ostali trebali poginuti, kako bi pogubnost velikog nerada ostala sakrivena. Ova operacija poznata je i kao neviđeni medijski pritisak da BH blok uđe u vlast. Zanimljivo, iako silna medijska propaganda stoji iza njega, redovni prikaz Komšića jeste da sam korača protiv svih, mada jedino voli sam da se kandiduje i obnaša funkciju. Iako je nebrojeno puta ukazano da SNSD i HDZ već kontroliraju državu, Komšiću je ponovo promaknula ta jednostavna činjenica, a dovođenje države u bezizlazno stanje fakturirao je opoziciji, a ne poziciji. Umjesto rada, nastavljena je priča o Zagrebu i Beogradu bez da je ikad, za sve ove godine, postavljeno pitanje: šta je Komšić učinio da spriječi Zagreb i Beograd u njihovim nakanama osim izjava od kojih koristi nema!? Diplomatska međunarodna mreža, dobri i stručni ambasadori samo su lijepe i neostvarene želje koje nisu sprovedene u djelo.

Naime, iako je DF izgubio izbore, izmišljena politička javnost sastavljena od par portala je, kao i u slučaju Plana B, kreirala lažnu stvarnost i odlučila da dojučerašnji prozivani „četnici“ iz SDP-a i NS-a moraju sada činiti odstupnicu za Željka Komšića, koji, citiramo: „ne smije ostati sam“, iako se uprkos svakom upozorenju  sam se kandidovao, sam vodio kampanju protiv SDP-a i HDZ-a, sam odbio ujedinjenje, prozivao političke partnere za kriminal, iako se u svom životu nije usprotivio niti jednom nesumnjivom kriminalcu niti prozvao ikoga za bilo kakav privredni kriminal,  sam se posvađao prvih dana sa Hrvatskom i Srbijom bez ikakve stvarne moći. Sumirano, Komšić herojski vodi nikad započetu bitku.

No, takav rasplet situacije otrežnjujuće je došao javnosti BiH. Pokazalo se da je DF tek privjesak SDA, ukazalo se da mediji bliski SDA poput Slobodne Bosne, Saffa, Faktora i Stava neobično rado podržavaju Komšića, te da nakon svakog sastanka sa DF-om novinari Žurnala prvi imaju informacije o zatvorenim sastancima sa SDP-om i Našom strankom. Dženan Đonlagić neće biti slučajno osoba koja će najaviti koaliciju sa SDA i HDZ-om, iako je upravo on prednjačio optužujući sve druge za koaliciju sa HDZ-om.

Ideologija

Željko Komšić nije ljevičar, jer nema niti jednu odliku ljevičara, a svaka polemika o toj temi davno je postala izlišna. Značajan prilog temi dao je Dragan Markovina u tekstu „Trajni status quo u BiH“, koji niko u BiH nije htio objaviti, jer secira državotvorni diskurs kao predvorje desnice, a ne ljevice koja u prvi plan stavlja društvo i čovjeka, a ne aparat. Iako predsjednik države, on na medijsko pitanje o položaju ljudi i radnika odgovara da ne zna šta će. Treba mu vjerovati da ne zna šta će sa radnicima, niti da ima viziju progresa. Vidjeli smo da kao kandidat nije imao ni program rada. Nakon osvajanja mjesta u Predsjedništvu Komšić u javnom televizijskom nastupu izjavljuje da su mu konačno napravili neki okvirni plan koji je za njega – suviše detaljan. Tako predsjednik u razrušenoj zemlji smatra da se ne treba previše truditi detaljno pisati program rada.

O društvu kao primarnoj zanimaciji ljevice ne postoji nikakav stav, osim deklarativnog građanstva. O načelnom antifašizmu govori i činjenica da se tu i tamo sjeti fašizma kod Srba i Hrvata, ali ne i u sred Sarajeva. Međutim, njegov DF će glasati za Nikolu Poplašena, četničkog pozera, s obrazloženjem da ne žele kvariti „evropske integracije“ tadašnje koalicije SDA i HDZ-a. Treba spomenuti i koaliciju DF sa osuđenim ratnim zločincem Fikretom Abdićem u USK. Približavanje SDA-u možda je najbolje razobličilo ideološku poziciju Željka Komšića. U toku kampanje Komšić će izjaviti da mu ne smeta što je o državnom trošku članica njegove stranke Suzana Galić-Franjka otišla na ustaško orgijanje u Bleiburg. No, ono što ne smeta Komšiću, smeta civilizovanoj Evropi, pa je zabranu posjeta napravila Austrija. Bez vizije, ideologije i progresivnog pogleda ne postoji ljevičarsko uvjerenje, a naročito je nedostatno ako je armirano ratnim populizmom. Takav stav prepoznaju i ispod Ivan Sedla i u RS-u, pa Komšićeva građanska država ne seže dalje od Sarajeva. O ekonomskim principima, eksploataciji radništva, radnom vremenu, socijalističkoj internacionali, pravima žena, demokratskom socijalizmu, globalnom učešću i praćenju ljevičarskih trendova Komšić ne zna više od sarajevskog gimnazijalca.

Dodik koristi svaku priliku

U jednom nastupu na političkoj akademiji Miloje Seksan iz Banja Luke objašnjava kako je Dodik uvijek u pokretu, uvijek radi, bez slobodnih vikenda, okružen brojnim savjetnicima i spreman da prepozna trenutak. Potpuna suprotnost, osim sklonosti da prepozna populistički trenutak, jeste Željko Komšić. O školskom primjeru „vozanja“ pameti Komšića i Džaferovića svjedoči zastava. Trebalo je sjesti, pa za razliku od Komšića pročitati pravilnike kako bi se zaključilo da jedna zastava predstavlja BiH, a druga entitet (iako je druga zastava postavljena tek zbog simetrije) pa to iskoristiti kao političko oružje, da bi odmah poslije toga isti taj Dodik rješavao pitanje autoputa u pet minuta, krenuvši u Brisel sa nalazom kako Komšić nosa zastave i koči izbor mandatara za VM. Treba primijetiti jednu stvar. Možda je izbor mandatara sporan, ali kada Dodik izgleda kao reformator pored tebe u trenutku kada svi iz EU zahtijevaju uspostavu vlasti, to samo znači da si politički nesposoban. Vrhunac te igre u kojoj Komšić i Džaferović nose vodu za Dodikom jeste Dodikovo obećanje da će blokirati državu kad god on želi. Ipak, činjenica da je natjerao Komšića da to uradi umjesto njega zavidan je nivo znanja. Kako se ovom nacionalističkom diktatoru onda može suprotstaviti Komšić? Ne može. Ono što Dodik i Čović ragrađuju, Komšić ne zagrađuje, nego na tome populistički trijumfuje. To je ona bolna istina koju niko ne želi izgovoriti.

Finalna odluka Željka Komšića biće da on više i ne treba misliti pored naočitog i jednako pametnog Bakira Izetbegovića. Zahvaljujući predanom radu njih dvojice ne postoji prijateljska država Bosne i Hercegovine među onim najjačim u svijetu.  Lobistička moć takozvanih probosanskih snaga ne postoji u svijetu. Dodik je ponovo pametniji, pa iako se bori za nazadne ideje, njegova politika ima glavu i rep, a lobiranje mu nije strano.  No, kada bi politika bila sarajevska kafana, Komšić bi imao mnogo prijatelja, poput državničke odluke da za savjetnika odabere kafanskog jarana Rusmira Mesihovića Šanku. Ipak, u Sarajevu će i dalje igrati igrokaz budala, ponašajući se kao da nerad Komšića nije jednako loš kao i klerikalni rad Izetbegovića, a tješeći se kako je ljiljan bolji čovjek od Čovića. Za to vrijeme, isti onaj Komšić koji je ojačao do neslućenih razina Dragana Čovića kada mu je 2014. godine sa SDA dao svu vlast, sada se sprema ponovo to učiniti. Primijetno je i u ovom tekstu koliko puta je Komšić glasao za interese SDA u prvom redu, ali i interese HDZ-a kao vječitog partnera SDA. U ime države BiH, jedne nam jedine! Posljednji biser nedodirljivog Komšića u jeku afere sa hrvatskim obavještajcima jeste mlako pozivanje drugih institucija te saopštenje kako se on „nada“ da nije pređena crvena linija, jer ko ne bi predsjednika koji se nada da će stvari biti dobre.

VEZANI ČLANCI