Snježana Kordić: Ismail Palić ili Senahid Halilović: Tko to ne zna sociolingvistiku?

16 May 2018
Vrijeme čitanja: 2 min

U tekstu s naslovom “O Halilovićevu pravopisu” lingvist Ismail Palić izriče ozbiljan prigovor na račun svoga kolege lingvista Senahida Halilovića da “kao neko ko na univerzitetu predaje sociolingvistiku” ustvari ne zna sociolingvistiku. Dokaz koji Palić navodi za svoju optužbu glasi: Halilović kod norme uzima u obzir jezičnu praksu, uvažava kako živi ljudi govore, gleda što je u svakodnevnoj upotrebi prihvaćeno, ukratko “polazi od potpuno naopake temeljne postavke da normu propisuje praksa”. Tako nešto, tvrdi Palić, nije poznato u sociolingvistici.

Međutim, ako čitamo sociolingvističke radove na engleskom i na njemačkom jeziku, onda vidimo da, nažalost, sociolingvistika nije poznata Paliću. Suprotno od njegovog mišljenja, »bitan indikator jezične norme je prihvaćenost i s time povezana učestalost upotrebe neke konstrukcije« (Hundt 2005: 25). Sociolingvisti smatraju da »upotreba određuje pravilo, a ne obrnuto« (Ghomeshi 2010: 74).

Izrada rječnika, gramatike i pravopisa naziva se u sociolingvistici kodifikacijom, a kodifikacija nije izmišljanje i nametanje normi, nego »u normalnom slučaju je kodifikacija jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno« (Hundt 2005: 22).

Tako npr. autori glavnog rječnika njemačkog jezika Dudena ravnaju se uvijek prema upotrebi i zapisuju u rječnik »norme inherentne jezičnoj upotrebi (jezičnoimanentne norme upotrebe)« (Langer/Davies 2005: 8). Duden, dakle, opisuje upotrebnu normu, a ne pokušava joj nametati jer bi to bilo u suprotnosti s lingvistikom.

Da bi se nešto moglo smatrati normom, treba već biti prošireno u upotrebi jer svaka »norma mora biti široko prihvaćena« (Cooper 1989: 134). Ako nešto nije široko prihvaćeno, to ne znači da stanovništvo ne zna jezik, nego znači da se radi o pokušaju nametanja nečega da tek postane norma.

A za znanje jezika nisu presudne norme koje pojedinci pokušavaju nametnuti, nego norme proizišle iz upotrebe. U svakom jeziku je tako, npr. »za razvoj gramatike njemačkog standardnog jezika presudne su redovito konvencionalne norme. Pod time se misli na norme koje su proizišle iz jezične upotrebe, kao nenamjerni rezultati istih radnji mnoštva jezičnih korisnika« (Hundt 2005: 22).

Tako da »jezična upotreba je pravilo nad svim pravilima« (Jung 1974: 17). Pogrešno je i nerealistično ako pojedinac umišlja da je potrebno popravljati upotrebu i da će on to učiniti. Samo osoba neupućena u funkcioniranje jezika može umišljati da je u stanju praviti jezik savršenijim nego što to upotrebom čine milijuni korisnika kroz dugačko vremensko razdoblje. Jezik, podsjetimo, »nije isključivo vlasništvo vlada, profesora ili preskriptivnih gramatičara, i arogantno je vjerovati da jest« (Milroy/Milroy 1999: 45).

Mogla bih nastaviti dalje s citiranjem sociolingvista iz svijeta, ali ovdje smatram važnim navesti zašto je svakom sociolingvistu jezična upotreba kriterij kod bilježenja norme. Zato što je to jedini način da bude objektivan, a bez objektivnosti nema znanosti. Prema tome, tko zanemaruje jezičnu praksu, tko proglašava naopakim da se jezična norma izvodi iz prakse, taj isključuje sebe ne samo iz sociolingvistike, nego i iz znanosti uopće.

 

Citirani radovi:

Cooper, R. L. (1989), Language Planning and Social Change, Cambridge.
Ghomeshi J. (2010), Grammar Matters: The Social Significance of How We Use Language, Winnipeg.
Hundt, M. (2005), »Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen«, F. Lenz / S. Schierholz (ur.), Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik, Tübingen, 15-40.
Jung, P. (1974), Sprachgebrauch, Sprachautorität, Sprachideologie, Heidelberg.
Langer, N. / Davies, W. (ur.) (2005), Linguistic Purism in the Germanic Languages, Berlin.
Milroy, J. / Milroy, L. (1999), Authority in Language, London / New York.

 

FACEBOOK