Sead Porobić: Vrag odnio šalu

16 Jun 2018
Vrijeme čitanja: 4 min

Nema više zajebancije je bila posljednja kolumna Dežulovića u Oslobođenju. I u njoj je Dežulović kratko izvjestio da više nema Kožinih viceva, a opisao je i šta je razlog prekidanja njegove saradnje sa Oslobođenjem. Ima tome desetak dana, mnogi su već pisali o tome i eto sad se opet sve smirilo kao da nije ništa ni bilo, samo što nema Kože i Dežulovića.  A Dežulović je u toj svojoj pretposljednjoj neobjavljenoj kolumni (koju su čitali samo on i urednica) pisao o Erdoganovom predizbornom skupu u Sarajevu na kome  je Izetbegović izjavio (i ostao živ) da je Erdogana Turcima poslao sam Bog. Iz toga je Dežulović zaključio da je onaj ko je poslan od Boga samim tim i poslanik. Logično je razmišljao:

„Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?“ Ali vidi vraga „Ukratko, ispalo je da ne mogu.“

Glavna urednica Oslobođenja se također javila za riječ i kratko objasnila da je uživala u dosadašnjim Dežulovićevim kolumnama, ali da nema nikakve dileme oko ispravnosti svoje odluke da se sporna kolumna ne objavi jer da mjesec Ramazan nije vrijeme za viceve o božijem Poslaniku, pošto to vrijeđa osjećaje vjernika. Objašnjenje je naoko čak i razumljivo, kao što npr. nije red da se Life of Brian (Monty Pythona) pušta za Uskrs, ako većina ljudi slavi Uskrs – drugim riječima nije lijepo gurati ljudima prst u oko i bezosjećajno vrijeđati božje Poslanike.

Međutim iz posljednje Dežulovićeve kolumne da se razabrati da je on u spornoj kolumni  pominjao poslanika samo kao aluziju na istup ili bolje reći gaf Izetbegovića na pomenutom predizbornom skupu Erdogana u Zetri i dakle poslanik kao Poslanik nije uopšte bio tema kolumne, nego zapravo Izetbegović.

A ko iole pažljivo čita Dežulovića, a nije zlonamjeran, mora primijetiti da Dežulović u svojim tekstovima ima doduše i psovki i svakjojakih drugih kolokvijalnih elemenata, ali da nikada nije neukusan, odnosno uvredljiv, nego je lucidan, vispren i duhovit pisac, a sve u funkciji kritike društva i njegovih anomalija, s ciljem da ih se naglasi i satirom iskarikira, e kako bi ih se popravilo i ovaj svijet postao bolje mjesto (a valjda to i jeste funkcija satire). Dakle te su satire bile uvijek i nešto više od pukog Kožinog vica, pa je vjerovati i da je u spornoj kolumni bilo isto tako. Jer Dežulović je prije svega duhovit pisac, a duhovito i humoristično – makar po teoriji – ne može biti ono što vrijeđa. Druga je stvar što se mi možemo smijati samo satirama o tuđim vođama.

Ali nije ovdje više riječ o Dežuloviću. Jer Dežulović će i dalje pisati i njegovi čitaoci će ga i dalje čitati. Ionako je više koristio Dežulović Oslobođenju nego obratno. Nego je ovdje riječ o nama. Jer Dežulović je eto otišao, ali šta ćemo mi s nama?

Proći će evo i Bajram, ali se bojim da će osjećaji ostati.

Ovdje se zapravo radi o pitanju: Sekularizam da ili ne. O tome  da mi upravo prelazimo onu famoznu crvenu liniju (koju doduše nikad niko nije vidio, ali svi o njoj pričaju), a koju smo iz drugog pravca prelazili početkom socijalističke ere i koju je Branko Ćopić tako plastično i isto tako duhovto opisao u razgovoru Nikoletine Bursaća sa majkom o tome da od danas (gluho bilo) nema Boga, jer je eto tako rekao politički komesar.

Jer ako se danas 2018. zabranjuju satirični tekstovi zbog religioznih osjećaja, a tekst nije uopšte o njima nego o političarima i samo se simbolički služi nekom realijom iz religioznog miljea, onda se čovjek mora zapitati šta je zapravo pravi razlog takvog razvoja novinarstva, kulture i društva uopšte. Šta se u takvom društvu uopšte smije, a šta ne smije? Po čemu se to političar smije zajebavati, a da satiričar zbog toga najebe?

Dva su moguća odgovora.

Ili se ovdje neko boji satire koja karikira – u ovom slučaju Izetbegovićevu izjavu – a još i u nevakat, tj. pred izbore, pa se onda krije iza Ramazana i traži zabranu takvih tekstova; ili su, pak, religiozni osjećaji potpuno preuzeli javni diskurs, pa više nema razlike između religioznih listova (Preporoda, Glasa Koncila ili Pravoslavlja) i onih sekularnih u koje se ubraja(lo) i Oslobođenje.

Koji god da je razlog u pitanju nije dobro, jer onda ne samo da više nema zajebancije nego je baš vrag odnio šalu.

Ako je u pitanju onaj prvi razlog, onda je odluka o zabrani Dežulovićeve kolumne donesena iz političkih, a ne religioznih razloga, a to onda znači da se ionako krhko bosansko demokratsko društvo razvija u smjeru u kojem će se svako kritičko mišljenje protiv partije i vođe sankcionisati, novinarima će se moći dijeliti otkaze ili ih se proganjati i ko zna šta još. A to je onda medijski a zatim i ideološki mrak. Kako to može izgledati vidi se npr. po izvještaju Reportera bez granica koji navodi da je npr. u Turskoj preko 100 novinara pritvoreno zbog kritičkog pisanja, a preko 150 medija je prinudno zatvoreno. Ko voli nek izvoli.

A ako je u pitanju onaj drugi razlog i ako je, dakle, uvažena urednica sama odlučila da ne objavi pomenutu kolumnu, jer je zaključila da to stvarno vrijeđa religiozne osjećaje, to nam onda kazuje da su u međuvremenu religiozni osjećaji toliko uznapredovali da se i samo pominjanje riječi poslanik u satiri doživljava  kao religiozna uvreda, što je onda znak da smo mi definitvno postali religiozno društvo, u kojem su važniji religiozni osjećaji nego racionalni razlozi da se toleriše i drugačije mišljenje. I ako se takav rezon bude podržavao i dalje razvijao, onda se možemo pozdraviti sa sekularnim društvom i možemo očekivati da uskoro po čaršiji počne kružiti vjerska milicija, puna miline za pendrek i druge sprave za mučenje..

Dakle, ili nam propada pravna država ili nam propada sekularna država.  A u najgoroj varijanti oboje. U onoj prvoj varijanti se novinari i glavni urednici sankcionišu ako imalo skrenu sa pravog puta, partije. A u ovoj drugoj varijanti se opet društvo razvija u religiozno društvo bez smijeha i satire, a sa mnogo ideologiziranih religioznih osjećaja. A to u svakom društvu, a pogotovo u državi poput Bosne  više nije nimalo smiješno. Jer, u istoriji su ljudi uspijevali čak i neke od najljepših ideja pervertirati i od njih stvoriti povijesni horor, pa što to ne bi napravili i od religijom napucanih osjećaja.

E, o tim stvarima bi urednici trebali razmisliti kod donošenja svojih odluka, jer bi se moglo desiti da ako izbori krenu po zlu i sami budu sankcionisani ili da se dogodine svi na moru kupamo u rolkama, zato što globalno zagrijavanje, jebiga, ne zna za osjećaje.

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK