KAKO JE OPLJAČKANA NAŠA INDUSTRIJA (1): Pankeri, bezbjednjaci, generali u privatizacijskim fondovima

07 Jun 2018
Vrijeme čitanja: 3 min

Privatizacija firmi u Federaciji BiH počela je 1999. godine. Provejevao je optimizam, prije svega od predstavnika međunarodne zajednice. Firme su pripremile svoje bilanse, agencije za privatizaciju su navodno prionule na posao, a na kontraefekte i veliku prevaru kao epilog upozoravalo je tek nekoliko ekonomskih stručnjaka. Certifikati koji su predstavljeni kao pravična opcija nadoknade zaposlenima, pripadnicima oružanih snaga te imaocima stare devizne štednje realno su iskorišteni samo za otkup stanova.

KUPUJEM ZA 3, VRIJEDI 100 %

Špekulanti su dočekali svoje. Certifikati su otkupljivani za 2-3 posto nominalne vrijednosti, da bi potom u punom iznosu korišteni za kupovinu firmi. Dokaz da oni nisu imali stvarnu novčanu vrijednost jeste da se taj iznos nije mogao unijeti u imovinu firme. Prvih nekoliko godina, od 9 milijardi “uloženih” za privatizaciju, gotovo 8,5 je plaćeno certfikatima.

Novi vlasnici uglavnom nisu ni pomišljali da pokreću proizvodnju. Kako su kupovinom certifikata potrošili malo novca, isplatnije im je bilo, primjera radi, prodati konstrukcije hale kao staro željezo, prodati vozila i mašine, a onda vrebati pogodan trenutka za prodaju nekretnina, zgrada i zemljišta. Proces privatizacije, uz zaista rijetke izuzetke, poput Cementare Kakanj ili maglajskog Natrona, pokazao se kao velika prevara.

“Posljedica takve privatizacije je već svima vidljiva i jasna. Proizvodnja je pala, radnici su ostali bez posla, nemaju plaće, sve su više i siromašni i gladni. Još formalno nije završena privatizacija elektroprivrede, telekoma, šuma, vode, energije i sl. Kažem da nije formalno završena privatizacija ovih velikih državnih sistema, ali suštinski je već obavljena. Kako? Mi smo se kod MMF-a toliko zadužili da oni čekaju samo pogodan trenutak da zaustave naše daljnje kreditiranje i punjenje budžeta i uslove nam kome ćemo i po kojoj cijeni prodati pojedine državne resurse – da bi vratili dugove ili da bi nas i dalje kreditirali,” piše u svojoj knjizi “Pad kapitalizma i početak filantropizma” ekonomista profesor Nikola Grabovac.

Početkom privatizacije osnovani su Privatizacijsko-investicioni fondovi (PIF). Pojednostavljeno, građani su mogli svoje certifikate uložiti odnosno dati PIF-ovima, koji su potom iste ulagali u kupnju dionica firmi. Shodno uspješnosti poslovanja PIF-a mogla se očekivati porast njihove vrijednosti. Profit bi ulagači ostvarili njihovom preprodajom ili dividendom iz dobiti poslovanja PIF-a. U praksi, pokazaće se, građani su certifikate poklonili, a korist su imali samo mešetari na vrhu piramide.

PIF-ovima su upravljala Društva za upravljanje fondovima. Takvih je na početku osnovano 12.

1.“ŠIB – AR INVEST” Sarajevo. Među osnivačima bili su Džemo Tucak, Asim Egrlić, Nedžida Tabaković, Izet Ganić, Salko Sokolović, Muhamed Šaćirbegović, Mehmed Čorhodžić, Kerim Lučarević, Dževad Mlačo, Muhamed Begagić, Hamid Pršeš, Seada Palavrić, Boris Tihi.

2. “HERBOS – INVEST” d.d. Mostar sa osnivačima “Hercegovina Osiguranje”; “LB Maksima” Ljubljana; “Marić – Žepče” ; “Daj – Dam” d.o.o. Žepče; “NBI Ćurić” d.o.o. Žepče

3.“ABDS” Sarajevo – “Kmečka družba za upravljanje investicijskih skladov”d.d. Ljubljana; a na listi osnivača su pored ostalih Matjaž Prinčić, Matjaž Gantar, Janez Zemljarič, Edin Arslanagić, Nedžad Branković, Naser Daca, Mehmed Drino, Atif Dudaković, Narcis Džumhur, Halid Genjac, Senad Hadžifejzović, Salko Hasanefendić, Šefik Lojo, Sakib Mahmuljin, Muhamed Šaćiragić, Amir Zukić

4. “EURO-INVESTMENT” Tuzla sa osnivačima “Promo Club” Maribor ; “Veritas B.H.” Maribor; “Emona Merkur” Ptuj ; “Stavbar – IGM” Hoče, Marijan Ostroško, Dragan Graorac, Nikola Furundžić, Miroslav Temnik, Peter Klevže

5.“AKTIVA” Sarajevo osnivači su bili “Aktiva Group”; Mujo Selimović

6.“PROF-IN”Sarajevo su osnovali “Bosna Re” Sarajevo; “Triglav” DZU Ljubljana; “Upi Banka” Sarajevo, Sadija Alibegović

7. “BOSINVEST” Sarajevo formiraju “Lokinvest” d.o.o.Mirsad Čorbo; Mesud Đozić; Zahid Pita; Nusret Čaušević; Adnan Išerić; Kenan Muzur

8.“CROBIH – INVEST” Mostar “Hercegovačka Banka” ; “Auro Banka” Mostar

9.“KAPITAL INVEST” Bihać imao je među osnivačima firme “Gorenje Beteiligungs-Geselschaft” Beč ; “Čavkunović”; “Ado” ; “Domotehna”; “Una – Sana” d.d. za osiguranje; “Bihaćka Pivovara”; “Pogy”; “Seal Group” Celje; “Top 25 maj” Cazin; Ibrahim Okanović, Amir Avdić, Senad Šarganović

10.“BLAGO” Sarajevo osnivaju “Prevent Sarajevo” Visoko; “Establish” Sarajevo
“Prevent” Slovenj Gradec; “Ilirka” Ljubljana

11. “SREBOS INVEST” Vitez među osnivačima ima niz firmi i pojedinaca, a na listi su i “Croherc AG” Mostar; PP “Fis” Vitez; “Gospodarska banka” Sarajevo, “Grazid” Nova Bila; PP “Grič” Novi Travnik; “Kalvarija cop” Vitez; “Mi Stanić” Kreševo ; “Napredak osiguranje” Sarajevo; “Optima or” Mostar; Franjo Rajković, Marina Pendeš, Marinko Čavara,Milan Lučić Katica Čerkez, Nikola Grubešić, Zdenko Antunović

12.“MARKET INVESTMENT GROUP” Sarajevo je osnovala Raiffeisen bank BiH

PANKERI I BEZBJEDNJACI

Najveću medijsku pažnju izazvao je PIF BIG-Investiciona grupa Sarajevo, kojom je upravljalo društvo ABDS. Osnivač ovog društva bila je Kmečka družba iz Slovenije. Jedan od vlasnika bio je bivši član slovenačke punk-rock grupe “Pankrti” Matjaž Gantar. Tokom privatizacije u Sloveniji, koja se odvijala po gotovo istom modelu, postao je jedan od najbogatijih Slovenaca. Tu je i Janez Zemljarič, bivši potpredsjednik vlade SFRJ i svojevremeno šef slovenačkog odjela Službe državne bezbjednosti. Oni su na listi svojih osnivača imali šaroliko društvo ovdašnjih političara, privrednika, generala Armije RBiH, novinara. Bio je to marketinški potez kako bi privukli građanstvo da svoje certifikate povjere baš ovom fondu. Mnogi od njih u konačnici nisu ništa profitirali, baš kao i mali ulagači.

Društva za upravljanje fondovima su uzimali svojih 2% vrijednosti fonda za godišnju naknadu. Ona je iznosila od 1 pa i do 2 miliona maraka.

“Zamislite sada koliko je za deset godina novca tako dato samo za upravljanje, a nikakve koristi od nih nije bilo. Tvrdim da je realna vrijednst fondova danas tek 5-6 % u odnosu na početa njihovog rada. Slikovito rečeno ‘pojeli’ su sami svoj kapital, odnosno iznesen je na privatne račune,” tvrdi sagovrnik Žurnala koje je dugo radio u ovoj oblasti.

Prema procjenama još nekih sagovornika Žurnala, dobrih poznavalaca svega onog što se dešavalo pri otkupu certifikata, fondovi i pojedinci iz Slovenije i Hrvatske su postali vlasnici ili suvlasnici firmi kupljenih za certifikate u vrijednosti od najmanje tri milijarde maraka, a koji su na crnom tržištu otkupljeni za 50 do najviše 80 miliona maraka.

Vlasnička struktura DUF-ova i PIF-ova se narednih godina mijenjala, ali ništa od toga nije pomoglo brojnim firmama da nastave poslovanje ili da radnici zadrže radna mjesta. Privatizacioni fondovi i njihova društva uglavnom su postali svojevrsni „grobari“ brojnih preduzeća. Umjesto razvijanja poslovanja, mnogo brža dobit bila je rasprodajom nekretnina u vlasništvu firmi. Naročito je to bilo evidentno tamo gdje su fondove vodili mešetari iz Slovenije. Hiljade radnika je potom izgubilo posao te prevareno za neisplaćene plate i doprinose. Dossier Žurnala će u nastavku ukazati na detalje i aktere nekih neprocesuiranih afera. Možda ne najveća, ali izuzetno ilustrativna jeste sudbina “GP Bosna ” i njenih 250 radnika.

GP Bosna služi za pranje novca“, prošaptala je svojevremeno sada već bivša radnica, dobro upućena u poslovanje firme. I to je sve što se usudila reći.

žurnal.info

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK