Minhenski sporazum: Izdaja demokratije i sumrak civilizacije

11 Oct 2018
Vrijeme čitanja: 5 min

Prije osamdeset godina su evropske sile Francuska i Velika Britanija žrtvovale jedinu demokratsku državu u Centralnoj i Istočnoj Evropi nadajući se da će sačuvati vlastiti mir. Time su otvorili vrata pakla.

„O nama bez nas“

To jutro je većina gostiju u foajeu „Regine“ veselo nazdravljala pobjedi „svjetskog mira i razuma“, dok je Gestapo iz ovog minhenskog hotela izvodio dvojicu elegantno odjevenih muškaraca. Čehoslovački poslanik u Berlinu Vojtěch Mastný i izaslanik Ministarstva vanjskih poslova Hubert Masařýk, obojica pravnici u diplomatskoj službi svoje demokratske republike su doputovali u Minhen dan ranije, kako bi prisustvovali međunarodnoj konferenciji sazvanoj s ciljem rješavanja zahtjeva njemačke nacionalne manjine u Čehoslovačkoj. Nadali su se da će biti u prilici iznijeti stajalište države o čijoj se sudbini odlučivalo 29. septembra 1938. godine u minhenskom Führerbau. Već po dolasku na aerodrom Mastný i Masařýk su shvatili da su neželjeni gosti. Nije bilo nikog iz njemačkog protokola, niti iz britanske delegacije, kojoj su „dodijeljeni“. Dočekali su ih samo pripadnici njemačke policije i bez ikakve kurtoazije sproveli u hotel. Tamo su im predstavnici prijateljske Velike Britanije saopštili da tokom trajanja konferencije moraju ostati u hotelu i čekati na njene zaključke. Bez prava učešća i bez prava glasa. Sat poslije ponoći pozvani su u hotelsku konferencijsku dvoranu. Čekali su ih već pospani britanski i francuski premijeri Chamberlain i Daladier sa saradnicima: sir Wilsonom, Ashton-Gwatkinom i generalnim direktorom francuskog Ministarstva vanjskih poslova Légerom. Chamberlain je čehoslovačkim diplomatama pročitao sporazum potpisan necijela dva sata ranije, koji njihovu domovinu ostavlja bez trećine teritorije i predviđa završetak predaje njemačkih područja Reichu u roku od 10 dana. Pri tome je ovaj leptosomni gospodin nonšalantno zijevao, dok je Daladier posramljeno oborio pogled. Na pitanje da li očekuju izjašnjenje ili odgovor čehoslovačke vlade o postignutom sporazumu, Daladier je šutio. Umjesto njega odgovorio je Léger, drsko i arogantno: „Od čehoslovačke vlade ne očekujemo nikakav odgovor. Sporazum smatramo prihvaćenim“. Hitler je mogao biti zadovoljan. Ni on, ni Musolini, pijani od pobjede nisu nalazili za shodno ni da se pojave. Kako je to kasnije rečeno u Pragu: „odlučeno je o nama, ali bez nas“. Predstavnici države kojoj je taj dan stavljena omča oko vrata su uskoro, poput kriminalaca, bili strpani u interventno policijsko vozilo i deportovani na aerodrom. Za odmor nakon neprespavane noći su imali svega sat i dvadeset minuta, koliko je trajao let od Minhena do Praga. Isto jutro, u Pragu je njemački diplomata Andor Hencke uručio tekst sporazuma čehoslovačkom ministru vanjskih poslova Kamilu Kroftu i premijeru Sýrovom. Primajući tužnu vijest predsjednik Edvard Beneš je, razočaran i ojađen izdajom dojučerašnih saveznika samo izustio mekanim glasom: „Takva izdaja od strane Francuske. Sasvim nas je izdala. To je izdajstvo koje će se samo kazniti“ i dodao: „Misle da će se spasiti od rata i revolucije na naš račun. Varaju se.“

 

Put do pakla

Koliko god u Pragu rezultati Minhenske konferencije bili primljeni s tugom i razočarenjem, toliko su izazvali olakšanja u zemljama saveznicama: Francuskoj i Britaniji. Dok je Beneš svojim sugrađanima sumorno saopštavao prihvatanje poniženja, Daladier i Chamberlain su u Parizu i Londonu dočekani sa oduševljenjem; zvijer je nahranjena, mir je sačuvan. Mađarska i Poljska su pojurile da sa mape svog teško ranjenog susjeda odlome još koji komad teritorije a Hitler je mogao samo da se smije naivnom Chamberlainovom optimizmu dok je mahao papirom prilikom povratka iz Minhena uz usklik „mir za naše doba“!

Još od preuzimanja vlasti u Njemačkoj pet godina ranije, Hitler je razmišljao kako ostvariti prve korake zamišljenog širenja njemačkog životnog prostora: prisajedinjenje Austrije i razbijanje Čehoslovačke. Već u maju 1935. godine kuje plan „Schulung“ – projekciju vojnog sukoba sa Čehoslovačkom, a dvije i pol godine kasnije, prema svjedočenju ađutanta Hossbacha, obznanjuje vojnom vrhu namjeru okupacije i Austrije i Čehoslovačke. Nakon prisajedinjenja Austrije u proljeće 1938. godine došao je na red „Fall Grün“ kao vojni plan napada na Čehoslovačku. Ipak, zahvaljujući kooperativnosti evropskih dama Francuske i Britanije nije bilo potrebe za njegovom realizacijom. Hitler je imao drugačiju, ispostavilo se uspješnu taktiku: pridobiti simpatije većine njemačkog naroda koji živi u Čehoslovačkoj, širiti propagandu o njegovoj ugroženosti od strane većinskog češkog stanovništva i pod prijetnjom rata alarmirati evropsku javnost da izvrši pritisak na čehoslovačku vladu kako bi Njemačkoj ustupila više od trećine svoje teritorije. Pri svemu tome i javno sotonizirati predsjednika Beneša predstavljajući ga kao tiranina koji nastoji iskorijeniti češke Nijemce. Za realizaciju prvog dijela plana – pridobijanje čeških Nijemaca, Hitleru je pomogla privredna kriza, koja je najviše pogodila pogranične oblasti Čehoslovačke, naseljene pretežno njemačkim stanovništvom. Njima je pogled preko granice, ka svojoj matici djelovao kao vizija Eldorada, sigurna luka u kojoj se dobro i kvalitetno živi. Osim toga, iako su prava nacionalnih manjina, a posebno Nijemaca bila među najbolje zaštićenim u Evropi (sa izuzetkom Estonije, gdje su Nijemci uživali personalnu autonomiju), ipak su stalno naglašavanje slavenskog karaktera države, nesrazmjerno slaba zastupljenost njemačkog stanovništva u državnoj upravi, preduzećima i armiji  izazivali kod tromilionskog njemačkog stanovništva osjećaj ugroženosti. Zato je među češkim Nijemcima slabila podrška socijaldemokratima, komunistima i kršćanskim socijalistima i sve više ih se pridruživalo  bankarskom službeniku i profesoru fiskulture iz Aša Konradu Henleinu, koji se već 1935. godine stavio u punu službu nacističkog režima i ispunjavao sve Führerove instrukcije. Instrukcije su bile jasne: stalno povećavati zahtjeve i ne prihvatati dogovor!  Sa kongresa svoje Sudetonjemačke partije u Karlovim Varima, 24. aprila 1938. godine Henlein je uputio niz zahtjeva vladi u Pragu; od uspostave potpune ravnopravnosti njemačkog i češkog naroda, preko stvaranja njemačke autonomije u svim oblastima javnog života, nadoknade svih šteta i nepravdi nanešenih njemačkom stanovništvu od kraja Velikog rata, pa do priznavanja prava Nijemcima da prihvate nacističku ideologiju. U pokušaju da spriječi raspad zemlje Čehoslovačka vlada je nakon nekoliko mjeseci, s izuzetkom posljednje tačke, prihvatila ovaj program, ali to nije bilo dovoljno. Hitler je tražio više. Već 12. septembra je govoreći o mukama tri i pol miliona čeških Nijemaca poslao poruku da oni nisu „ni bespomoćni ni napušteni“. Bio je to signal za njihovu oružanu pobunu u svim gradovima sa njemačkom većinom. Napadane su žandarmerijske stanice, granične karaule, češki i jevrejski objekti. Vlasti iz Praga su proglasile vanredno stanje, ali nisu smjele koristiti sve instrumente koji su im stajali na raspolaganju. Čehoslovačka armija je čak i u samoodbrani morala dobro paziti da koji spaljeni metak ne zaluta na teritoriju Njemačke. U suprotnom, to bi mogao biti povod Hitleru da pokrene ratnu mašinu.

Lordovska posla

Lord Runciman, koji je u ime britanske vlade tokom ljeta boravio u Pragu u misiji iznalaženja mirnog rješenja njemačkog pitanja u Čehoslovačkoj je tih dana najavio presudu: „Čehoslovačka više ne može postojati kao do sada“. Kasnije je još izrazio suosjećanje sa njemačkim zahtjevima jer, kako kaže: „nije lako biti pod vlašću tuđe rase“. Raspravi se pridružuje i britanski premijer Chamberlain, koji se sastaje sa Hitlerom i prima njegove zahtjeve za prisajedinjenjem većinskih njemačkih područja u okrilje svog Reicha. Vlasti u Pragu prihvataju otcjepljenje dijela teritorije sa njemačkom većinom, ali pod pritiskom građana dolazi do pada vlade Milana Hodže i proglašavanja mobilizacije. Rat je izgledao neizbježan. Britanski premijer užasnut nad mogućnošću izbijanja ratnog sukoba  izgovara sudbonosnu rečenicu: „i kolike god da su naše simpatije prema malom narodu, nasuprot kojeg stoji veliki i moćni susjed, ne možemo se u svim okolnostima ponašati tako, da cijelu britansku imperiju zbog njega uvedemo u rat“ i žuri da Hitleru ponudi rješenje „bez rata i bez odlaganja“ uz Musolinijevo posredovanje. Tako je posljednjih dana septembra prije ravno osamdeset godina sazvana Minhenska konferencija.

Pitanje je zbog čega je stara gospođa Evropa izašla u susret nacističkom režimu? Čehoslovačka je imala niz savezničkih sporazuma sa Francuskom, ali francuskoj javnosti i politici je predodžba o ratnom sukobu, posebno radi neke druge države, izazivala užas, jer Francuzi su još uvijek bili duboko traumatizirani sjećanjem na stradanja u rovovskim borbama Velikog rata. Sovjetski savez je, doduše ponudio pomoć, ali pitanje je koliko bi ona uopšte bila moguća, jer Staljinovo carstvo nije graničilo sa Čehoslovačkom i sigurno je da bi sovjetska intervencija zavisila od stava Poljske ili Rumunije. Uostalom i sporazum Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza iz 1935. godine uslovljava uzajamnu pomoć u slučaju njemačke agresije francuskim angažmanom. Iz tih razloga je predsjednik Beneš, suočen sa izdajom zapadnih saveznika, okružen njemačkim, mađarskim i poljskim ekpanzionizmom i svjestan svih limita sovjetske pomoći prihvatio ultimatum, podnio ostavku i otišao iz zemlje.  Njegova domovina, teritorijalno izmrcvarena, pod utiskom neuspjeha preživljava pod novim, autoritarnim režimom svega nekoliko mjeseci, a sljedeće proljeće biva podijeljena između njemačkih okupacionih trupa i novostvorene Nezavisne Slovačke Države.

Minhenski sporazum – (ne)naučena lekcija

Izbijanje Drugog svjetskog rata je donijelo i faktički prekid sporazuma, dok je formalno anuliranje uslijedilo tek poslije. Chamberlain je umro u jeku vazdušne Borbe za Britaniju u jesen 1940. godine, ne dočekavši juridičku smrt svog političkog čeda. Britanska vlada nije mogla retroaktivno poništiti sporazum, ali je u naknadnoj Hitlerovoj okupaciji Češke našla razlog za prestanak njegovog važenja i to tek u augustu 1942. godine. Iste godine je Francuska proglasila ništavost Sporazuma od samog početka, dok je Italija to učinila nakon Musolinijevog pada, usput proglašavajući nevažećim Bečku arbitražu, kojom su Ribbentrop i grof Ciano velikodušno isporučili Mađarskoj južnu Slovačku i južno Podkarpatje. Decenijama kasnije, Daladier je razgovarajući sa režiserom Marcelom Ophulsom u stanu svoje bivše ljubavnice, otpuhujući uz zadah bijelog luka priznao da je u vrijeme minhenskih dana bio „saučesnik ili budala“.  Zapadna Njemačka je ništavost Sporazuma prihvatila tek Praškim ugovorom 1973. i dalje ostavljajući prostora različitim interpretacijama. U međuvremenu se Njemačka ujedinila a Čehoslovačka raspala, pa je o ovom pitanju bilo riječi i u Češko-njemačkoj deklaraciji iz 1997. godine.

Minhenski sporazum predstavlja lekciju šta se dešava kada demokratija ustukne pred diktaturom, kada „veliki“ uzimaju sebi za pravo da diktiraju sudbinu „malim“ i kada se pod krinkom zaštite sunarodnjaka krši suverenitet drugih država. Rasplamsava se fašizam i dešava se sumrak civilizacije. Da li je lekcija naučena?

 

Doc.dr. Goran Behmen

VEZANI ČLANCI