Miljenko Jergović: Tko je bila Greta Milidrag?

17 Apr 2018
Miljenko Jergović / Kliker
Vrijeme čitanja: 10 min

Ulica Stake Skenderove

Niže Mejtaša, krene li se niz Dalmatinsku, ulicu na koju se nikada nije primilo ime njezina heroja Mahmuta Bušatlije, uz pločnik još uvijek nema ograde s rukohvatima od metalnih cijevi. I nije na livadi ispod Doma izviđača zasađeno osamdeset osam borova za druga Tita. Kraj je sedamdesetih, i ti se laka koraka sunovraćuješ prema gradu. Pomišljaš, vjerojatno prvi put, da ćeš ovaj trenutak zaboraviti, a lijep je, vrijedan sjećanja. I tada upamtiš zauvijek kako se laka koraka sunovraćuješ niz Dalmatinsku, i pomišljaš, vjerojatno prvi put, da ćeš ovaj trenutak zaboraviti. Upamtio si ga samo zato što si to pomislio.

Umjesto da nastaviš pravo, prema dragstoru, ideš kako te pločnik vodi, niz ulicu koja se prirodno rađa, mimo urbanističkih pravila, prema koritu potoka koji se zvao Buka. Njezino ime izgovaraš punih usta, jer je zvučno i snažno: Ulica Stake Skenderove. Zapravo bi trebalo biti Hadži Stake Skenderove, jer je Staka hodočastila u Jeruzalem, i tamo se zaredila. Ali živeći u Sarajevu, gdje nije bilo pravoslavnih manastira, ženskih niti muških, sudbina joj je namijenila neko malo drukčije monaštvo. Stakina odežda sastojala se od jednostavnoga muškog odijela, ili od skrušene ženske hrišćanske nošnje, kako kad, i kako bi bila potreba.

Stotinjak ili koji korak više, lako kako je i nastala, nestajala je Ulica Stake Skenderove, pretvarajući se u Ulicu Radojke Lakić. Radojku, sarajevsku komunističku herojinu, uhitilo je rujna 1941. ustaško redarstvo. Bila je u muslimanskoj nošnji, sa zarom preko lica, i legitimacijom na ime Marije Hodak. U njedrima je skrivala proglas KPJ, u kojem se narod poziva na ustanak, i dijelove Historije Svesavezne komunističke partije boljševika. Mučili su je u Belediji, ali nije ništa priznala. Pred pokretnim prijekim sudom osuđena je na smrt, i 28. rujna strijeljana na Vracama.

Pri dnu Stake Skenderove, na prvome katu ruševne dvokatnice, stanuje stara gospođe Greta Milidrag. Kod nje Nona nosi čarape na štopanje. Ranije ih je nosila u “Salon za štopanje čarapa i plisiranje suknji”, u Titovoj ulici, ispod škole stranih jezika. Ali otkad je čula za gospođu Gretu, njoj nosi sve naše načete čarape. Tko ti je ta žena? pitaš, ali Nona ne odgovara. Ni tada, ni sljedećih godina, kada više nitko osim nas ne krpi stare čarape. Osamdesete su, doba kada se ima i može, grade se vikendice, rasipaju nasljedstva, a od plaće i penzije na kraju mjeseca preostane, tako da se glavni razgovori vode o tome u kojoj su banci najbolje kamate. Svi hvale Ljubljansku banku, ali ima ih koji iz lokalpatriotskih razloga ulažu u Privrednu banku Sarajevo. Pa zašto mi i dalje štopamo čarape? gnjaviš Nonu, a ona ne odgovara. Zašto mi ne bacamo poderane čarape? Opet pitaš, a ona govori: Od čega će gospođa Greta živjeti ako pobacamo poderane čarape, i drugi zbog nje štopaju čarape. Zbilja, pred njenim vratima uvijek nekoga ima, ljudi ulaze i izlaze, upitaju se za zdravlje, muški prstima dodirnu šešir, žene pitaju za maloga ili malu, uči li, koji je sad razred, i svi se tu poznaju. Svi koji gospođi Greti, pri dnu Ulice Stake Skenderove, sedamdeset devete, osamdeset druge, osamdeset sedme, donose čarape na štopanje.

U proljeće 1986. Nona je bolovala. Ustvari, umirala je, ali nismo to jedno drugome priznavali. Prije nego što krajem svibnja pođe u bolnicu iz koje se neće vratiti, obavit će dva posljednja posla u životu. Od velike govedske kosti, koja je nekoliko dana čekala u frižideru pristavila je – da se ne baci – onaj najveći lonac, i u njem mrkvi i svakakvog korijenja, da se kuha čorba. Zatim je prikupila čarape za štopanje, neka ih nosim gospođi Greti. Ako pita kako sam, reci joj da sam dobro. Ali tko ti je ta žena? pitao sam još jednom, iako sam znao da mi neće reći.

U jesen 2012, onoga posljednjeg dana u Sarajevu, opisanog u posljednjem romanu knjige “Rod”, opraštajući se od majke, na koju je zlom sudbinom došao red da umire, pitao sam: Tko je bila Greta Milidrag, ona žena kod koje je Nona štopala čarape? Ne znam, rekla je, stvarno ne znam. I mene to zanima. Trebalo bi nekoga pitati, rekao sam, baš kao da se ima koga pitati.

Dugo sam u Zagrebu čuvao jedne sive muške čarape, na zelene i bordo baklave, čije su pete štopane rukom i iglom Grete Milidrag. Izgubio sam ih u selidbama i ljubavnim razlazima, ili ih je, da mi napakosti, neka od minulih žena bacila u smeće. Šteta, jer je to bila posljednja potvrda da je u Ulici Stake Skenderove provodila život jedna žena, iza koje nije ostalo ništa osim te dvije čarape. Kada je njih nestalo, zbilja je prešla u fikciju.

Na prvom katu dvokatnice pri dnu Stake Skenderove ulice više nitko nije stanovao. Po prozorskim oknima popadala je prašina, ulijepljena smogom i sarajevskim maglama. Kuća je čekala dan kada će klonuti kao što klone ostarjeli konj. Ne mogu ti reći kada se to dogodilo, a nemam kod koga ni da provjerim. Dugo već nema te u Sarajevu, tamo si japanski turist, kosook, stran i tuđ…

Staka Skenderova svoje je srce u Jeruzalemu posvetila Bogu, a onda se vratila u Sarajevo da bude narodna učiteljica. U vremenu nakon Tanzimata, kada su pred zakonom i sultanom svi ljudi postali jednaki, i mogle su se graditi crkve i škole, po Bosni su se razmilili prosvjetitelji i čudotvorci, strani špijuni, pustolovi, misionari i lažni proroci. Svatko je, uglavnom, radio što je htio, izbijale su i gasile se pobune, smjenjivali su se veziri, i polako se gasio – usred svog uzaludnog i protejskog pokušaja modernizacije – jedan stari i moćni imperij. U Bosni su se, kako ćemo to kasnije saznati, upravo rađale nacije, a rađale su se, uglavnom, iz stoljećima nakupljane vjerske mržnje, i ni iz čega drugog.

Staka se rodila oko 1830. u Prijepolju. Srcem i pameću branila je svoj pravoslavni svijet, nastojeći ga, uglavnom protiv njegove volje, opismeniti, poučiti i opametiti. Otvorila je 1858. privatnu pravoslavnu osnovnu školu, i izazvala negodovanje i bijes većine imućnih srpskih porodica u gradu, ali ju je neočekivano zdušno podržao Topal Šerif Osman paša. Oni su znali da s pismenošću i učenošću dolazi i nevolja, barem u obliku pobune sirotinje, ako ne i čega goreg. A Topal Šerif Osman paša znao je da je u znanju budućnost, kao što to zna svaki gubitnik u svom vremenu.

Osim što je izdao ferman, kojim je Stakina škola legalizirana, Topal Šerif Osman paša učinio je jedan važniji simbolični čin: u tu je školu upisao svoje kćeri. Taj pašin postupak, tako moderan i mondijalan, navijestio je daleka neka vremena, i izazvao strašan bijes čaršije. Ne zna se koga je više razgnjevio, svoje turske (muslimanske) ili svoje srpske podanike. Ali nije ga bilo briga. Možda je mislio, nesretni paša, daleko od svoga rodne Krete, daleko od Stambola ali i od Beča, da će mu ova svjetina, muslimanska koliko i hrišćanska, jednom biti zahvalna, i da će ulice i trgove Sarajeva nazivati njegovim imenom.

Ali ništa se u Sarajevu nije zvalo imenom Topal Osman pašinim. Bude li se jednom zvalo, bit će to samo radi pašinog imena, njegove pretpostavljene vjere i države koju je predstavljao, a ne zbog njegovih zasluga.

Bilo je za pamćenje, koliko i za zaborav, dobrih razloga, i ti su razlozi u nekim knjigama ostali ubilježeni.

Rođen u Moreji na otoku Kreti, bio je slavan vojskovođa i graditelj. Ta dva posla i dvije misije bili su u vremenu kao sabljom razdijeljeni. Dok je u njemu bilo mladalačke snage i sirovosti, a možda i iskrene vjere, one u zemaljski, ili one u nebeski red, bio je neustrašiv ratnik. Ne pamti ga se po okrutnosti, ali ga se pamti po bezglavoj, krajnjoj hrabrosti. A to dvoje, okrutnost i hrabrost, možda su u boju jedno te isto. Kada bitka svrši, uspostavlja se razlika.

Čim je minula mladost, Topal Šerif Osman paša okanio se rata. Ili je prestao vjerovati. Ili je shvatio da će se carstvo u prah sasuti bude li u nejunačka vremena zasnovano na junaštvu. Tek, postao je graditelj. I rađale su mu se samo kćeri.

U Bosni ostao je od 1861. do 1869, od trideset i prvog do trideset devetog rođendana Stake Skenderove, ne računamo li da se ona, možda, rodila koju godinu prije ili poslije. U tih osam godina, Topal Osman paša sklopio je mnoga poznanstva, brojnim je ljudima od sve tri-četiri bosanske vjere poklonio svoje povjerenje, a po najvećemu dobru upamtili su ga Srbi hrišćani. Nije dao na njih, jer nije dao na sebe. Kao čovjek iz nekoga dalekog, modernog doba, koje u Bosnu nikada neće stići, a i drugdje se kunu da takvo doba nije stiglo, paša je svoju vjeru branio braneći drugoga. Jedino tako. I zato se mnogim muslimanima nije svidio. Zato se nije svidio ni katolicima. Njima je zapad počesto bio strana svijeta, a njemu je zapad mogao biti i na istoku. Na svoju je ruku bio taj paša, zato je i mogao razumjeti tu neobičnu ženu.

Po Bosni i Hercegovini gradio je puteve, uglavnom uz dvije rijeke: Bosnu i Neretvu. Gradio je pilane, inžinjere je dovodio iz Beča, a oni su učili domaći svijet kako šumu treba čuvati, prorjeđivati je da bi ojačala, nikako napamet sjeći. Gradio je kasarne i pošte, raširio po Bosni telegrafsku mrežu. Za vladavine Topal Šerif Osman paše nastalo je i muslimansko prezime – Telegrafčić. Podigao je prvu bolnicu u Sarajevu, prvu štampariju i veliki han na Samardžijama. Iako nije bio Sarajlija, i nije ga se trebao ticati taj grad na zapadnome kraju carstva, izgubljen u planinama i među zavađenim plemenima, Topal Šerif Osman paša je, kao malo tko u budućnosti, zamišljao Sarajevo kao veliki europski grad. On je, što će se vidjeti u nastavku ove priče, jednu sarajevsku džadu pretvorio u pravu ulicu, nazvavši je, po najljepšoj europskoj četvrti Stambola, Galata džadesi. A na gradskoj je periferiji podigao ljetnikovac, baš kao da će zauvijek ostati u Sarajevu. Prodao ga je 1869. bogatim Čengićima, od čega je, zatim, nastao i toponim – Čengić vila. Nije tu, dakle, bila nikakva vila Čengićkinja, nego je jedan veliki paša svoju vilu prodao domaćim Čengićima.

Topal Šerif Osman paša bio je, na neki način, prijatelj Stake Skenderove. Ali to i nije toliko važno.

Topal Šerif Osman paša pionir je modernoga sarajevskog urbanizma. Prvi djelatni urbanist u suvremenoj povijesti grada. Ali ni to nije važno.

Važno je, međutim, da je ovaj krndijski bodul i čudak davne 1864, na skandaliziranje ne samo domaćih pravovjernika, nego i na čudo cijelom Otomanskom imperiju, izgradio sarajevsku pivaru. I ne samo da ju je izgradio, nego je sudjelovao u njezinu svečanom otvorenju, kada je vlasnik pivare visoko u zrak, zazivajući pašino zdravlje, podigao prvu kriglu u povijesti sarajevskoj. Vlasnik se zvao Josef Feldbauer, a pivara je bila na Kovačićima.

Recimo samo to da Staka Skenderova nije sudjelovala u ceremoniji. S pivom i pivarstvom nije imala ništa, prezirala je sve navade muškoga dangubljenja, života mimo sudbine, vjere i boljih običaja. To ju je žderalo kod njenih suplemenika, boljestojećih srpskih gazda, užasnutih mogućnošću da se, sve pod nadzorom i pokroviteljstvom jednoga turskog paše, opismeni narod hrišćanski. U Stakinoj školi se, naime, znalo: oni koji su imali novca, tako su školovanje svoje djece i plaćali, dok je onima bez novca svo školovanje bilo besplatno. Imala je ta žena jasnu ideju jednakih mogućnosti za sve. Iako nije bila socijalistkinja, niti je znala i za jednu ideologiju, nego je bila monahinja i Srpkinja, u stalnom boju i strahu za sudbinu hrišćanstva naspram katoličke sklonosti ka unijaćenju, Staka Skenderova je sanjala o svijetu u kojemu će svako dijete, svakoga, ama i najsiromašnijeg, čovjeka imati priliku da se ostvari u svom talentu.

Njena škola bila je za žensku djecu, imala je pet razreda, a izučavali su se: račun, čitanje i pisanje, crtanje, staroslavenski, ručni rad, psaltir – to jest psalmi, molitvene pjesme i liturgijsko pojanje, te časlovac (zbirka molitvi za svaki dan). U školu su, slijedom pašinog primjera, upisivane i muslimanske djevojčice iz naprednijih kuća, te, naravno, male Jevrejke. Na kraju godine polagali su se razredni ispiti. Bila je to javna svečanost kojoj su, uz roditelje, nazočili predstavnici svjetovne vlasti te strani konzuli u Sarajevu. Oko 1865. bio je to jedan od najvažnijih godišnjih javnih i kulturnih događaja u gradu. Mjesna je pravoslavna crkva, pod pritiskom gradskih gazda, ujedno donatora, bojkotirala Stakinu školu.

Jedan je strani putnik 1868. prolazio kroz Bosnu i Sarajevo, i bio zgrožen prilikama u gradu na samom rubu Europe. Užasnula ga je nikakva javna higijena, kulturna i svaka druga zaostalost, o čemu je pisao Velimiru Gaju, doktoru prava, Ljudevitovom sinu, uredniku “Danice ilirske” i “Književne zabave hrvatsko-srbske”: “No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.”

Tako je nepoznati putnik pisao Velimiru Gaju, i njegovo pismo bi objavljeno u Gajevim novinama. Za Staku Skenderovu čulo se i izvan Sarajeva, ali to čuvenje bilo je plitko i simbolično. Više da se kaže kako ima jedna pametna u svijetu budala.

Ona je javno pušila na čibuk i zalazila po kafanama. Ušla bi samo da vide da ona u kafanu smije ući, iako joj nije bilo ni do šenluka ni do kahvenisanja. Ali se nosila kao muško, i uzimala za sebe sva muška prava. Bila je usamljena i prokazana. Turski je govorila bolje od svakoga čaršijskog Turčina, jer ga nije samo govorila, nego je turski i pisala. Tako je znala i grčki, a onda i ruski. U čaršiji su je, kome zatreba, uzimali za dragomana i tumača. Ugovarala je poslove, utvrđivala trgovinu među strankama koje nisu imale zajedničkog jezika, sudjelovala u kojekakvim diplomatskim, a u stvari špijunskim razgovorima. Nikome nije bila sumnjiva, jer bi od prve sve o sebi rekla, i jer je bila pod zaštitom Topal Osman paše. Bila je zazorna žena, odbačena od svoje zajednice, i ničija, tako da je nisu mogli kriviti zbog još nečega.

Putovala je u Carigrad da je primi sultan Abdul Aziz, pašin zaštitnik i zagovornik, stariji brat Abdul Medžidov. Obrazovan čovjek, ljubitelj zapadnih tradicija, reformirao je, po francuski, carigradsko sveučilište, i bio prvi osmanski sultan koji je 1867. posjetio zapadnu Europu. Bio je u Engleskoj, gdje ga je kraljica Viktorija odlikovala ordenom viteza podvezice, najvišim koji se dodjeljivao i stranim vladarima. Tih godina vitezovi podvezice bili su, među strancima, još samo Franjo Josip i ruski car Aleksandar II. Za njegove vladavine princ od Wallesa, budući kralj Eduard VII dvaput je posjećivao Carigrad.

Abdul Aziz bio je solidan kompozitor zapadnjačke glazbe. Osim univerziteta, modernizirao je i unaprijedio osmansku mornaricu, i učinio je trećom pomorskom silom svijeta. Razvio je željezničku mrežu, podigao veličanstveni kolodvor Sirkeci u Istanbulu, na kojem je Orijent ekspres dovršavao i započinjao svoje putovanje. Za njegove vladavine je, 1863. izdana prva osmanska poštanska marka, a Osmansko je carstvo pridružio osnivačima Svjetske poštanske unije. Osnovao je i Arheološki muzej u Istanbulu, i silno pridonio modernizaciji carstva i njegovu otvaranju prema Zapadu. Ali ne samo da nije zaustavio raspadanje svog imperija, nego se ono još i ubrzalo, tako da će u vojnoj i političkoj povijesti Abdul Aziz biti upamćen kao sultan opadanja i propadanja.

Zašto je sultan Abdul Aziz primio jednu hrišćansku učiteljicu iz Sarajeva?

Zato što je Staka Skenderova bila njegova mjera, intelektualna, a pomalo i sudbinska, pa bi bilo zanimljivo znati o čemu su razgovarali. Postoje li o tome pisani dokumenti, svjedočanstva, zapisnici? Sultan je, slijedeći zapadne tradicije, strasno želio dokumentirati sadašnjost svoga imperija, i rekonstruirati njegovu prošlost. Premda je to, ipak, malo vjerojatno, možda je dao i da se negdje zapiše, dokumentira i ovjeri njegov sastanak sa Stakom Skenderovom. A ako to nije učinio, moguće je rekonstruirati njihov susret tako što će se dokumenti naknadno izmisliti, fikcionalizirati, opričati.

Susret sa sultanom bio je Stakin životni i profesionalni vrhunac.

Zatim je i za nju nastupilo strašno doba propadanja. Nigdje se kao u Sarajevu tako duboko ne propada, i nigdje to nije povezano s takvim sramoćenjem, duhovnim, emocionalnim i moralnim pustošenjem.

Dočekali su Staku Skenderovu, nakon što je 1869, iznenada kako je i došao, Topal Šerif Osman paša napustio Sarajevo, i nakon što je sedam godina kasnije, usred prevrata, umro dobri sultan Abdul Aziz, kojeg je na tri mjeseca zamijenio Murat V, kojeg su zatim proglasili mentalno bolesnim, da bi 31. kolovoza 1876. na mjesto sultana došao njegov brat Abdul Hamid II, posljednji stvarni i djelatni osmanski vladar, koji je obuzdao i usporio epohu modernizacije, i bio voljen među podanicima, tako da su ga politička i vojna povijest bolje upamtile nego Abdul Aziza, ali značajna opća i kulturna dobra nije činio.

Govore da se Abdul Aziz, ponižen i osramoćen, ubio škarama. Oni koji su došli umjesto njega nisu dopustili obdukciju.

Staki Skenderovoj nestalo je novca za održavanje škole. Bogati gazde i crkveni konzervativci, koji joj nikada nisu bili skloni, na kraju su pobijedili, a nove su svjetovne vlasti bile u najmanju ruku ravnodušne prema njezinoj misiji. Ubrzo će Austrija okupirati Bosnu, a njezini će predstavnici biti krajnje sumnjičavi prema toj čudnoj ženi, smatrajući je sklonom prethodnome, osmanskom režimu.

Posljednjih petnaestak godina života, Staka Skenderova će provesti u jadu i u svađama s jačima od sebe, ali da sve ne bude crno i naopako, i u iskrenom prijateljstvu s Adelinom Paulinom Irby, protestantskom sufražetkinjom, prosvjetiteljicom Južnih Slavena, i putopiscem, koja je još u tursko doba u Sarajevu otvarala djevojačku školu, obnovljenu 1879. Utjecajna i moćna, miss Irby je uspješno prikupljala donacije, i među Englezima i inim Europljanima zagovarala svoje male, divlje narode. Sa Stakom se našla o istome poslu, jedna drugoj su pristupile bez imalo surevnjivosti ili osjećaja konkurencije, kao dvije umne i slobodne žene, formirane na dva kraja svijeta i sa suprotnih civilizacijskih i povijesnih pretpostavki. Jedna u gustoj i tamnoj atmosferi srednjevjekovne Srbije, u otomanskom Sarajevu, u mitskom Jeruzalemu, u duhu starozavjetnoga osvetničkog mita i narodne legende; druga u anglikanskom Londonu, u Nottinghamu, u prvome susjedstvu Robina Hooda, u cvrkutu ptica koje je proučavao slavni ornitolog, njezin rođeni brat Howard Irby. Staka je izronila na svjetlo iz mraka i mirisa tamjana, miss Irby je utonula u južnoslavenski mrak iz onoga prosvjetiteljskog i racionalističkog svjetla koje je obasjavalo Otok i zapadnu Europu. Njihov susret bio je čudo, i o tom bi čudu vrijedilo pisati, snimati filmove, postavljati kazališne predstave…

Imala je Staka Skenderova šezdeset i jednu godinu, kad su je negdje na Ilidži zgazila zaprežna kola. Kočijaš je bio nevješt ili pijan, ona se, možda, zamislila… Umrla je 26. svibnja 1891, na brizi Pauline Irby, koja će je nadživljeti punih dvadeset godina.

Miss Irby će biti voljena i pamćena dok god bude Jugoslavije. Kasnije više neće znati što bi s njom. U Sarajevu, blizu DTV Partizan, bit će Ulica Miss Irby, koju će narod specifičnom akcentuacijskom intervencijom pretvoriti u Misirbinu. Rođeni Sarajlije nerođenim će se svojim sugrađanima rugati kako tu ulicu zovu – Misibrina.

I sve to stade, svi oni stadoše, i jedan sultan, i njegov paša, i kaluđerica Staka, sa čibukom, u muškom odijelu, i engleska gospođica, i njen brat sa mrežom za leptirove, i ruski konzul Aleksandar Fjodorovič Giljferding, koji je napisao “Putovanje po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji”, u koje je uvrstio i Stakin ljetopis, i gospođa Greta Milidrag, i tvoja Nona koja joj je nosila čarape na štopanje, i jedne tvoje čarape, pride, što ih je, da ti napakosti, da te ojadi ili naprosto zato što ništa nije razumjela, u smeće bacila jedna od tvojih nasumičnih zagrebačkih žena, sve to stade, svi oni stadoše, u jednu kratku i naherenu sarajevsku ulicu, čiji se tok poklapao s potokom koji je bio potok od više imena. Na tom se mjestu zvao Buka potok.

jergović.com

VEZANI ČLANCI