Marko Kostanić: Nevolje s populizmom

19 Apr 2018
berkeley.edu
Vrijeme čitanja: 5 min

Što je to populizam? Nije bilo pitanja u političkom svijetu proteklih nekoliko godina koje je više zaokupljalo analitičare, političare i samu širu javnost. Precizna definicija neprestano izmiče, ali razlozi ne leže u slaboj analitici, već u nemoćnoj politici.

Ako bismo pokušali posljednjih desetak godina međunarodne politike, od izbijanja financijske krize naovamo, odrediti kroz prizmu ključnih riječi koje su ih obilježile, zadatak ne bi trebao biti nimalo težak. Politički bi se leksik dao svesti na dva termina: štednja i populizam. Također, učestalost korištenja tih termina prigodno periodizira proteklo desetljeće. Dok je prvih pet godina bilo u znaku štednje, drugih pet je bilo dubinski prožeto populizmom. Takva periodizacija prikladno naglašava i samu kriznu putanju: štednja, kao više ekonomska kategorija, kolala je analitičkim opservacijama i političkim proglasima u razdoblju iznalaženja ekonomskog odgovora na izazove krize, dok je populizam, s izraženijim političkim konotacijama, reflektirao kasnije političke učinke same krize.

Nadalje, oko samog značenja termina štednja nije bilo puno rasprave. Manje-više se znalo što ona podrazumijeva: smanjenje javne potrošnje, eliminacija proračunskog deficita i ograničenje visine javnog duga u odnosu na BDP. Naravno, odvijale su se rasprave o učinkovitosti takve ekonomske politike i društvene raspodjele tereta, ali je postojao konsenzus oko toga o čemu se tu zapravo radi. Međutim, kad je riječ o populizmu, takav tip konsenzusa izostaje. U proteklih nekoliko godina napisano je valjda na tisuće knjiga, akademskih radova i kolumni o fenomenu, ali vrlo teško ćemo naići na konsenzus o tome što bi taj politički termin trebao predstavljati. Nema sumnje da postoje bolji i lošiji pristupi, ali iole prihvaćena definicija nije na vidiku.

Pojam kao poprište borbe

Što je razlog tome? Naravno, možemo odmah isključiti nekakav manjak intelektualnih kapaciteta ili žilavost i neuhvatljivost fenomena koji se nastoji shvatiti i definirati. Ključni problem je u tome što sam pojam populizma predstavlja poprište političke borbe. Naime, u svakodnevnom političkom životu populizam prvenstveno predstavlja diskvalifikaciju. Oni koji se etiketiraju kao populisti tim se činom naprosto nastoje diskreditirati. Oni su oni koji nisu dovoljno ozbiljni i koji ugrožavaju poredak. A to rade tako da nude jednostavna, ali neodrživa rješenja ili da dovode u zabludu one koje navodno predstavljaju – narod – i time ugrožavaju opstojnost demokratskih institucija. Vrlo rijetko ćemo naići na slučaj da prozvani populisti sami afirmiraju pridanu im etiketu.

Kao što se vidi iz ovih par naznačenih distinkcija uporabljenih u svrhu ilustracije diskvalifikacijske uporabe pojma, potencijal analitičkog pristupa populizmu itekako postoji. Međutim, ograničenje minimalne analitičkoj stabilnosti dobivenih rezultata nalazi se upravo u političkoj pozadini diskreditacijske uporabe. Ona je toliko široka i nastoji se aplicirati na cijelu panoramu sasvim različitih političkih fenomena i pokreta, da nam njihova klasifikacija neprestano izmiče. Zato se produktivnije osloniti na analizu te političke pozadine – kako onih koji pojmom barataju tako i onih koji se njime diskreditiraju – nego na iznalaženje stabilne definicije pojma.

Kao što je poznato, diskreditacijskoj uporabi pojma u prvom redu pribjegavaju samoproglašeni čuvari poretka znanog kao kombinacija liberalne demokracije i tržišne ekonomije. Oni koje ovi optuženi za populizam vrlo često nazivaju – elitom. Tu spadaju čelnici i predstavnici stranaka koje bi trebale pružati balans i osiguravati stabilnost poretka: u grubo rečeno, konzervativci i liberali/socijaldemokrati. S njima su u koru i predstavnici kapitala te intelektualci, analitičari i novinari iz ozbiljnih medijskih kuća. Njihova se vizija svijeta zasniva na “prirodnosti” zahtjeva kapitalističke ekonomije koje treba poštivati i na nepovredivosti liberalnih institucija. Ako to poštivanje i nepovredivost dovedu do određenih demokratski deficita ili rasta nejednakosti, treba samo malo pričekati: jer svako drugo rješenje je brzopleto i donosi nesagledive posljedice po društvo.

Nedosljednost elita

Tih navodno brzopletih rješenja kojima prozvani populisti namjeravaju “zavesti” narod kako bi došli na vlast ima dosta. Već smo naglasili, postoji cijela niska sasvim različitih rješenja i njihovih nositelja koje predstavnici elita prokazuju kao populističke. I pritom nimalo ne mare za političke i ideološke razlike među etiketiranima. Tako se populistom proglašava vođa laburista Jeremy Corbyn čiji je politički program zapravo umjereniji od onoga laburista u periodu najveće stabilnosti liberalne demokracije i tržišne ekonomije: u tzv. zlatnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, kao i mađarski predsjednik Viktor Orban čija politika i retorika podsjećaju na one prije Drugog svjetskog rata, a koje je spomenuti zlatni period trebao odagnati jednom zasvagda.

Dakle, populisti su i oni koji zagovaraju pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva i drukčiju ulogu države u ekonomiji, kao i oni koji svoje “zavođenje” naroda zasnivaju na oštroj antiimigrantskoj politici i šovinizmu. Međutim, kao i često kroz povijest, elite baš i nisu dosljedne u tretmanu tih dviju grupa koje označavaju populističkim. Kao što je cijeli niz “povijesnih” izbora širom Europe u proteklih par godina pokazao, političke elite će se bez previše ustezanja prilagoditi retoričkom okviru koji nudi šovinistička desnica. Često se prešutno preuzimala šovinistička, pogotovo antiimigrantska retorika, kako bi se spriječio rast ekstremne desnice i tako navodna štitila liberalna demokracija. Takva taktika uglavnom nije baš uspijevala. Zašto bi netko takvih političkih preferenci glasao za fejkere, kad ima u ponudi “pravu stvar”?

Takvi se “marketinški” ustupci ipak nisu događali uslijed uspona lijevih “populističkih” opcija koje su “ugrožavale” poredak. Istina, takvih je uspona bilo manje nego desnih, ali političkog pomaka ulijevo, makar i minimalnog, kako bi se zadobili glasovi “problematičnih” glasača nije bilo. Ne da nije bilo nekih kozmetičkih promjena u retorici oko socijalnih prava ili investicijske politike, već su se te opcije bezrezervno šikanirale. Dovoljno je samo pogledati medijsko i političko nasilje kojima su bili izloženi Siriza nakon osvajanja vlasti u Grčkoj ili spomenuti Corbyn nakon što je došao na mjesto čelnog čovjeka laburista. Zbog toga nam je ova desna populistička priča zanimljivija za razradu fenomena jer je povijesno nešto posebnija. Diskreditacija ljevice je naprosto spada u dužnost.

Teorija zavjere

Za početak, treba naglasiti da ta oštra podjela na ekonomske i šovinističke populiste nije sasvim održiva u pogledu političkih programa. Sami šovinistički populisti u svojoj retorici i programima pribjegavaju određenim “socijalnim politikama”. Također, na istom su tragu i tzv. neideološki populistički pokreti, poput onog Pet zvjezdica u Italiji ili ovdašnjeg Živog zida. Uvođenje ekonomskog aspekta u programe ekstremno desnih populista koji odudara od “zakonitosti tržišta” uglavnom se zasniva na dva modela – često povezana. Tu je, naravno, klasična opcija “žrtvenog jarca”, mahom muslimana, iako u britanskom slučaju, primjerice, tu ulogu znaju igrati i istočnoeuropski radnici. Za razliku od spomenutih predratnih politika slične provenijencije, rasni “žrtveni jarac” se ne nalazi među elitom, već unutar radničke klase. Pored tog modela, retoričkog izdvajanja “krivca”, prisutan je nešto opipljiviji, materijalni model koji sa na njega nastavlja, a mogli bismo ga nazvati “socijalni šovinizam” ili u engleskoj varijanti: welfare chauvinism. Stvar je vrlo jednostavna i da ju se sažeti u poznatom pokliču: nema socijalnih izdvajanja za strance!

Drugim riječima, problem nije u ekonomskom sustavu koji generira nejednakost i siromaštvo, nego u onima koji oduzimaju sredstva namijenjena djelomičnom saniranju tih sustavnih posljedica. Ne postavlja se pitanje o uzrocima tih posljedica niti o tome kako se odlučuje o količini tih sredstava, već samo o onima koji konkuriraju za ta sredstva. A “nemaju pravo” na to zbog rasne ili etničke pripadnosti. Premda taj tip socijalnih politika ne sagledava dinamiku samog sustava, on ipak referira na interese širih slojeva: makar krajnje selektivno i makar sasvim fantazmatski, kao u slučajevima istočnoeuropskih država u kojima imigranata doslovno pa nema. Na tu se socijalnu politiku, u dosta slučajeva prilično skromno izvedenu, naslanja i narativ o elitama koji, u nedostatku lijeve alternative, mnogima na društvenom dnu može zvučati uvjerljivo.

Politički ćorsokak

Dakako, postoje razlike među zemljama. U Hrvatskoj, na primjer, znatnu ulogu igra UDBA u tim konstrukcijama, ali osnovna matrica te zavjere je svediva na osnovne elemente i ključnu inspiraciju vuče iz američke desnice. Za razliku od teorija zavjere koje su se zasnivale na nepoćudnim elementima među elitom (židovski kapital), ovdje je riječ o svojevrsnoj koaliciji između elita i etnički ili seksualno nepoćudnih manjina. Dakle, elite nas svojim politikama osiromašuju i iskorištavaju, ali određene socijalne grupe štite od tih posljedica zbog ideologije političke korektnosti, a nekad i proste liberalne naivnosti (“vjeruju da među izbjeglicama nema terorista”).

Kao i kod svih teorija zavjere, ma koliko blesave bile, treba se zapitati: koji im je izvor uvjerljivosti? Zašto se nekome čine kao politički točne? U ovom se slučaju radilo o tome da je sve slabiju socijalnu zaštitu i zaštitu radnih prava u zadnjih tridesetak godina, u mnogo slučajeva pratila, barem formalna, institucionalna zaštita raznih manjina. Premda ovdje nije prisutna politička korelacija, “prigodna” koincidencija i sve izraženija sindikalna nemoć, dovoljna su poluga da se politička energija kanalizira u drugom smjeru.

Bez previše uvijanja, nakon što smo skicozno predstavili obje strane “građanskog rata”, kako je podjelu u nedavnom govoru u europarlamentu nazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron, populizam možemo odrediti kao ime za politički ćorsokak. S jedne strane imamo “elite” koje nas ne mogu obraniti od rasta šovinizma, a s druge “predstavnike naroda” koji nas ne mogu obraniti od nejednakosti i društvene ugroženosti. Takav ćorsokak ne može dugo trajati, a alternativa Rose Luxemburg s početka 20. stoljeća i dalje snažno odzvanja.

bilten.org

VEZANI ČLANCI