Je li Marx i dalje aktualan?

23 May 2019
Vrijeme čitanja: 5 min

Nema tome ni deset godina. Svjetska ekonomska kriza je bila na vrhuncu, budućnost neizvjesna, a pri traženju izlaza nije se pitalo za ideološku prtljagu. U tom se kontekstu sve češće počelo spominjati ime Karla Marxa. Knjižare su bilježile rast prodaje njegovih knjiga, ekonomisti bliski njegovim teorijama su pozivani u televizijske emisije, a novinske stupce su punile kolumne i feljtoni opterećeni pitanjem: može li nam Marx pomoći da razumijemo što se događa? Ili u klikabilnijoj varijanti: je li Marx bio u pravu?

Međutim, nije se stigla rasprava ni zahuktati pošteno, a već je proglašena izlišnom. Kapitalizam se navodno spasio, a opasnost za političku stabilnost ne predstavljaju oni inspirirani Marxom već ekstremna desnica. Marx se vratio gdje mu je i mjesto: na početak povijesne putanje koja je započela 1818. godine u Trieru njegovim rođenjem, a završila 1989. u Berlinu. Ako već ne i 1930-ih u Sibiru. Dakle, Marx je politički sahranjen kao intelektualno ishodište Gulaga, a teorijski kao anakroni ezoterik. Sličan tretman mu uglavnom nude i nove nade svjetske ljevice koje ga mahom prešućuju. Valjda iz straha da će izgubiti politički kredibilitet.

A takav je kontekst neodoljiva inspiracija za još jedno ponavljanje vječnog pitanja: je li Marx i dalje aktualan? Može li nam išta reći o suvremenom svijetu? Ima li njegova teorija ikakvog smisla u doba Ubera i Deliverooa? Ili je naprosto riječ o specifičnom čitanju devetnaestostoljetnog kapitalizma koje nam može poslužiti kao zanimljiva epizoda iz intelektualne povijesti, ali zapravo ništa više od toga? Brojne nesreće su zadesile Marxa u povijesnom pamćenju, a jedna od ustrajnijih je prilično iritantna: ljudi na ova pitanja uglavnom odgovaraju bez da su Marxa čitali. A kad Marxa čitate, pogotovo Kapital, iznenadite se na koliko aktualnosti naletite. Čak i ako ste mu skloni i očekujete steći alate za tumačenje svijeta.

Što je Marx uopće htio analizirati?

Prije nego što podijelimo s vama ta iznenađenja, zaustavimo se malo na načelnijoj razini pitanja o Marxovoj aktualnosti. Glavni prigovor Marxu, čak i ako je benevolentan, svodi se na navodno razoružavajuću opasku: on je pisao o kapitalizmu 19. stoljeća, a toliko se toga od tada promijenilo da naprosto više nije adekvatan sve da je i u pravu. Problem s tom opaskom jest u naprosto površnom čitanju, ako je čitanja uopće i bilo. Marxu u Kapitalu nije bio cilj što vjernije i preciznije opisati kapitalističku stvarnost devetnaestostoljetne Engleske već analizirati strukturne značajke koje kapitalizam čine kapitalizmom. Pa radilo se to o Engleskoj u 19. stoljeću, Kraljevini Jugoslaviji u 20. stoljeću ili Kini u 21. stoljeću. Marxova je namjera bila razumjeti kapitalizam u njegovu “idealnom prosjeku”. Je li Marx u tome uspio i je li njegova analiza dovoljno uvjerljiva – to je odvojeno pitanje. O tome se može raspravljati, slagati i ne slagati, ali se odgovor ne krije u razini aktualnosti.

Naime, kako to često u svojim istupima naznačava i nedavni zagrebački gost, njemački ekonomist Michael Heinrich, Marxovo pribjegavanje primjerima iz tadašnje engleske privrede, u tom trenutku najrazvijenije na svijetu, određeno je banalnom činjenicom da je živio u tom, a ne ovom vremenu. Drugim riječima, ako Marxova analiza strukturnih značajki kapitalizma ne odgovara suvremenom kapitalizmu onda ne odgovara ni kapitalizmu otprije 150 godina. Tako da je Marxova anakronost zapravo promašena optužba i nužno se mora zasnivati na jednoj od pretpostavki: u 19. stoljeću nije bilo kapitalizma ili danas ne živimo u kapitalizmu. Nema treće. To ne znači da je Marxova analiza točna već samo da diskvalifikacije na temelju navodne zastarjelosti nemaju smisla.

Međutim, čak i ako Marxovoj analizi pristupimo iz povijesne perspektive i sagledamo opisne dijelove i primjere iz tadašnjeg kapitalizma, naići ćemo na frapantne sličnosti sa suvremenim trendovima. I to upravo onima za koje nam se čini da predstavljaju presudne razlike u odnosu na prijašnje faze kapitalizma. Nekoliko je tu ključnih trendova koji obilježavaju suvremene radne odnose i stječu sve veće udjele na tržištu radu, čak i u ovim vremenima kad se čini da je potražnja za radom u Zapadnoj Europi gotovo neutaživa. Ističu se tzv. gig-ekonomija, autsorsanje, agencijski rad i brojni oblici privremenih poslova koji se često prezentiraju kao oni koji čine izlišnima razlike između poslodavaca i radnika, a zapravo radnike lišavaju standarda i izborenih prava pod krinkom veće autonomije. Upravo je Hrvatska, na primjer, prema najnovijim podacima Eurostata europski rekorder po udjeli prekarnih radnih mjesta. Ironija je što mnogi te nove trendove tumače kao “dokaz” zastarjelosti marksističkih predodžbi o radničkoj klasi. Ima istine u tome i da su razne izvedenice marksizma dijelile tu sliku radničke klase zasnovane na figuri sindikaliziranog, muškog tvorničkog radnika koji u kompaniji provede čitav radni vijek. Međutim, ta je slika “žrtva” krive perspektive u kojoj se određena faza kapitalizma – ona poslijeratna i zapadnoeuropska – predstavlja kao svojevrsna kapitalistička normalnost, a zapravo je riječ o povijesnoj i geografskoj anomaliji.

Vratimo se iznenađenjima. Ako uzmemo u ruke Marxov Kapital i otvorimo, recimo, šesti odjeljak prvog toma naslovljen “Najamnina” naići ćemo na niz primjera i opisa koji kao da precizno opisuju najnovije trendove na suvremenom tržištu rada. Odjeljak sadržavaju četiri glave, a dvije naslovljene “Najamnina od vremena” i “Najamnina od komada” pojašnjavaju dva osnovna oblika najamnina u kapitalizmu. Pojednostavljeno objašnjeno, ova od vremena podrazumijeva plaćanje po radnom vremenu, a ova od komada plaćanje po učinjenom: npr. po proizvedenim šeširima ili vožnjama taksijem. Marx tu detaljnije teorijski pojašnjava najamninu, ali ovdje se nećemo baviti tim aspektima već naglasiti njegove opise tih osnovnih oblika kako bismo ukazali na njihovu suvremenost. Tako u glavi o najamnini od vremena Marx zapravo objašnjava famozni zero hour contract koji je zadobio priličnu medijsku pažnju u Velikoj Britaniji, ali je pod drugim nazivima prisutan diljem svijeta. Riječ je o ugovoru u kojem poslodavac ne garantira određeni minimum radnih sati, a ni radnik nije obvezan prihvatiti bilo koji rad. Osim, naravno, ako ne želi umrijeti od gladi.

Frapantne sličnosti

Pa što Marx kaže o tome? Vrlo jednostavno pojašnjava: “Ako se najamnina od časa utvrdi tako da kapitalista nije obavezan da plaća nadnicu ili nedjeljnu najamninu, već samo časove rada za vreme kojih mu se sviđa da radnika zaposli, onda ga on može zaposliti manje vremena nego što je vreme na čijoj osnovici je isprva bila izvršena procena najamnine od časa, ili jedinica mere za rad. (…) Ruši se jedinstvo plaćenog i neplaćenog rada. Sada kapitalista može da istera iz radnika određenu količinu viška rada, a da mu ne da radno vreme potrebno za njegovo samoodržanje.” Marx ovdje, polazeći od svoje pretpostavke da radnik dio vremena radi kako bi si osigurao samoodržavanje, a dio za kapitalistu, pokazuje kako kapitalist radnika zapošljava samo na onoliko vremena koliko mu treba, ne dajući mu priliku da zaradi “dovoljno” za život. Naprosto, kapitalist ovakvim tipom ugovora štedi na radniku. I nastavlja: “On može uništiti svaku redovnost u zaposlenju, i kako mu je zgodno, po ćudi i po trenutnom interesu, smenjivati strahovit prekomeran rad s relativnom ili potpunom nezaposlenošću.”

U glavi o najamnini od komada Marx nastavlja s opisom i analizom koja nam zvuči krajnje blisko i suvremeno. Kao u raznim inačicama gig-ekonomije u kojima radnik odradi onoliko posla, napravi toliko i toliko dostava, odvozi toliko i toliko vožnji ili očisti toliko i toliko stanova. Koliko mu treba, reklo bi se u buržoaskoj štampi. Osim što štedi na radniku kao i slučaju najamnine od vremena, ovdje kapitalist štedi dodatno: naprosto ne mora obavljati nadzor nad radom. Kako Marx kaže: “Pošto ovde sam oblik najamnine kontroliše kakvoću i intenzivnost rada, veliki deo nadzora nad radom postaje suvišan.” Drugim riječima, ako se plaća po obavljenom radu ili završenom proizvodu onda nema potrebe da se rad nadgleda: mora se završiti da bi bio plaćen. A radnik je motiviran da ga što prije završi. U industrijama u kojima proizvodnja koincidira s potrošnjom – vožnja taksija odvija se u isto vrijeme kao i konzumacija usluge putovanja s mjesta A na mjesto B – a to su mahom one uslužne, ulogu nadzora preuzimaju dijelom i potrošači. Kao na primjer ocjenjivanjem putem aplikacija. Tu moramo Marxu ipak malo zamjeriti što nije predvidio tu tehnološku inovaciju.

Ali ćemo mu uzeti kao olakotnu okolnost to što je prilično precizno opisao agencijski rad i autsorsanje. Pa u svjetlu pojašnjavanja “hijerarhijski raščlanjenog sistema eksploatacije” kaže: “Ovaj sistem ima dva osnovna oblika. S jedne strane, najamnina od komada olakšava uvlačenje parazita između kapitalista i najamnog radnika, davanje rada u podzakup (‘subletting of labour’). Dobit tih posrednika proističe isključivo iz razlike između cene rada koju plaća kapitalista i onog dela te cene koju posrednici stvarno daju radnicima.” Teško je bolje opisati djelovanje suvremenih agencija za zapošljavanje i agencijski rad. Iako ne na prvu loptu očito kao s agencijama, Marx u nastavku opisuje autsorsanje: “S druge strane, najamnina od komada dozvoljava kapitalisti da s glavnim radnikom (…) ugovori toliko i toliko od komada, po ceni kojom sam glavni radnik uzima i plaća svoje pomoćne radnike.” Može malo zbuniti figura “glavnog radnika” i zvučati neobično, ali struktura je ista: prisjetite se samo brojnih primjera velikih kompanija koje se odstranile određeni tip radnika, npr. zaštitare ili čistačice i onda unajme firmu u kojoj su možda naknadno zaposleni ti isti zaštitari ili čistačice i plate ju po obavljenom poslu – komadu.

Nema sumnje da se kapitalizam stalno mijenja i da su nužni stalni apdejtovi kako bi se te promjene shvatile, ali njegove značajke ostaju iste. A i promjene koje nam se čine kao potpuni novumi zapravo su često dio kapitalističke povijesti koju smo zaboravili. A povijesna je ironija da smo ih zaboravili zbog sindikata i socijalističkih partija inspiriranih upravo Marxom. Oni su ih bili odstranili svojom borbom iz radnih odnosa i svakodnevice. Nadajmo se da ćemo ih uskoro opet zaboraviti, a Marx nam može opet u tome pomoći.

Marko Kostanić, Bilten.org

VEZANI ČLANCI