George Orwell: Većini ljudi socijalizam znači besklasno društvo, ili ne znači uopće ništa

25 Jun 2018
Vrijeme čitanja: 2 min

Kad smo išli na odsustvo, već sam bio proveo na liniji sto i petnaest dana, i tada mi se činilo da je to razdoblje bilo jedno od najjalovijih u cijelome mom životu. Pridružio sam se miliciji da bih se borio protiv fašizma, a do tada jedva da sam se uopće borio, tek sam egzistirao kao neka vrsta pasivnog objekta, ne radeći ništa za uzvrat za svoje sljedovanje, osim što sam trpio od hladnoće i nedostatka sna. Možda je to sudbina većine vojnika u većini ratova. Ali sada kad to razdoblje mogu gledati u perspektivi, ne žalim posve zbog njega. Želio bih, dakako, da sam mogao nešto malo efikasnije služiti španjolskoj vladi; ali s osobnog stajališta – sa stajališta vlastitog razvitka – ta su prva tri mjeseca što sam ih proveo na liniji bila manje jalova nego sam tada mislio. Oni su tvorili neku vrstu interregnuma u mome životu, posve različitog od svega što je bilo prije i možda od svega što će doći, i poučili su me stvarima koje nikad ne bih mogao naučiti na neki drugi način.

Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo, potpuno izoliran od vanjskog svijeta: čak i o onome što se događalo u Barceloni postojale su samo nejasne predodžbe – među ljudima koje se moglo približno, ali ne previše netočno opisati kao revolucionare. To je bio rezultat milicijskog sistema koji se na aragonskoj fronti nije radikalno promijenio otprilike do lipnja 1937. Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti.

Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi, većinom iako ne potpuno podrijetlom iz radničke klase, i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga. U jednom bi određenom smislu bilo istinito reći da je to bilo doživljavanje nagovještaja socijalizma. Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske; tamo nije bilo nikoga osim seljaka i nas i nitko nikome nije bio gospodar. Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati. To je bila jednostavno privremena i lokalna faza u ogromnoj igri koja se igra na cijeloj površini Zemlje. Ali trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim.

Bio je u zajednici gdje je nada bila prirodnija od apatije i cinizma, gdje je riječ „drug“ značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu. Čovjek je udisao zrak jednakosti. Posve sam svjestan kako je danas moda poricati da socijalizam ima ikakve veze s jednakošću. U svakoj zemlji svijeta, veliko pleme partijskih frazera i slatkorječivih profesorčića zaposleno je „dokazivanjem“ da socijalizam ne znači ništa više do planskog državnog kapitalizma s nedirnutim motivom zgrtanja. No srećom, postoji također vizija socijalizma posve različita od toga. Ono što privlači obične ljude socijalizmu i zbog čega su spremni izložiti svoju kožu za nj, „misterij“ socijalizma, to je ideja jednakosti; ogromnoj većini ljudi socijalizam znači besklasno društvo, ili ne znači uopće ništa. I upravo je zbog toga tih nekoliko mjeseci u miliciji bilo za me dragocjeno. Jer španjolske su milicije, dok su trajale, bile neka vrsta mikrokozmosa besklasnog društva. U toj zajednici gdje nitko nije mislio na osobnu korist, gdje je vlada nestašica svega ali nije bilo privilegija i lizanja čizama, čovjek je, možda, stekao grubu predodžbu o tome kako bi mogle izgledati početne faze socijalizma. I na kraju, umjesto da me razočara, to me je duboko privuklo. Kao posljedica toga, moja želja da vidim uspostavljanje socijalizma bila je mnogo aktualnija nego prije. Dijelom je, možda, to trebalo zahvaliti sreći što sam bio među Španjolcima koji bi, sa svojim urođenim poštenjem i posvudašnjom primjesom anarhizma, čak i početne faze socijalizma učinili podnošljivima kad bi za to imali prilike.

Izbor i priprema AbrašMEDIA

VEZANI ČLANCI