GENERAL-PUKOVNIK KOČA POPOVIĆ: Za pravilnu ocenu oslobodilačkog rata naroda Jugoslavije

17 Apr 2018
Tito i Koča
Vrijeme čitanja: 42 min

Narodi Jugoslavije su, pod rukovodstvom Komunističke partije, preko 4 godine vodili rat za svoje nacionalno i društveno oslobođenje. Oni su u tom ratu pobedili. Još u toku rata položili su temelje današnje nove, narodne države, u kojoj je vlast u rukama radnog naroda, na čelu s radničkom klasom, i stvorili su svoju regularnu revolucionarnu armiju. To je bio jedinstven primer u porobljenoJ Evropi.

Već zbog same ove činjenice, naša oslobodilačka borba zaslužuje da bude izučena i ocenjena s gledišta marksizma-lenjinizma. Taj zadatak primili su na sebe i izvršili naši najviši partijski rukovodioci.

Posebnu važnost ima izučavanje naših ratnih iskustava i ocena našeg ratovanja s gledišta marksističke nauke o ratu. I tu su osnovne postavke već dali naši drugovi iz CK KPJ. Ali još uvek stoji pred nama zadatak da se, na osnovu ovih postavki, podrobno obradi bogat istorijski materijal. To je utoliko potrebnije danas kada, zbog čudovišne kampanje Informbiroa, ta revolucionarna iskustva treba spasavati za međunarodni radnički pokret.

U pismu CK SKP(b) od 4 maja prošle godine dat je prvi, tako reći zvanični, sud CK SKP(b) o našoj borbi i u pogledu njenog značaja za marksističku nauku o ratu. Ova ocena dolazi, u pismu, posle konstatacije da „zasluge i uspesi, recimo, komunističkih partija Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Albanije nisu ništa manji nego zasluge i uspesi jugoslovenske kompartije” i da „francuska i italijanska partija imaju pred revolucijom ne manje, nego više zasluga od jugoslovenske kompartije”. Sud o našoj borbi u pogledu njenog značaja za marksističku nauku o ratu isto je tako kratak i suveren kao i ocena zasluga naše Partije. U prilog istine valja dodati da je isto toliko neobrazložen, proizvoljan i pogrešan. On glasi:

„Neskromnost jugoslovenskih rukovodilaca dolazi dotle, da oni pripisuju sebi čak i takve zasluge koje im se nikako ne mogu priznati. Uzmimo, na primer, pitanje vojne nauke. Jugoslovenski rukovodioci tvrde da su oni dopunili marksističku nauku o ratu novom teorijom, prema kojoj se rat posmatra kao kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka. Međutim, ta takozvana teorija je stara kao svet. I prema tome, ne znači ništa novo za marksističku nauku o ratu. Kao što je poznato, boljševici su primenjivali kombinovane akcije regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka u toku celog perioda građanskog rata u Rusiji (1917—1921), primenjivali u mnogo većim razmerama nego što je to rađeno u Jugoslaviji. Pa ipak, boljševici nikad nisu govorili da su, primenjujući taj metod vojnih cija, uneli nešto novo u nauku o ratu. On nisu tvrdili ništa slično jer je taj isti metod uspešno primenjivao mnogo pre boljševika, još protiv Napoleonovih trupa u Rusiji 1812 godine, feldmaršal Kutuzov. Pa ipak, ni feldmaršal Kutuzov, primenjujući taj metod, nije pretendovao na novatorstvo, jer su Španci pre feldmaršala Kutuzova, 1808. godine, počeli da primenjuju taj metod u ratu protiv Napoleonovih trupa („geriljas”). Izlazi, prema tome, da je ono što jugoslovenski rukovodioci smatraju novim u nauci o ratu, — u samoj stvari staro, da broji 140 godina starosti, a ono što oni sebi pripisuju u zaslugu, pretstavlja u stvari zaslugu Španaca”.

Eto to je, u kampanji Infarmbiroa protiv naše Partije i naših naroda, osnovni tekst o mestu naše oslobodilačke borbe u odnosu od marksističku nauku o ratu. (Ovaj sud o značaju naše borbe je, uostalom, u suprotnosti sa ranijim višemanje prećutnim ocenama, sadržanim u parolama CKP(b) i u govorima Staljina iz vremena rata). To je, s druge strane, bar s obzirom na autoritet potpisnika, svakako najozbiljniji tekst o ovom predmetu. Ovu su ocenu, naime, naknadno „razradili” razni mnogobrojni nazovi-marksistički teoretičari zemalja narodnih demokratija i SSSR, od kojih su neki možda i ranije bili teoretičari, ali u svakom slučaju višemanje neaktivni i nepoznati. Njima se pružila prilika da, s obzirom na konjunkturu, pišući o „stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije”, preko noći postanu, za radiostanice i štampu SSSR i narodnih demokratija, — i priznati „marksisti”! Oni ovu priliku nisu propustili da iskoriste. Usput su, isto tako prekonoć, za ove iste radio stanice i štampu, postali i — vojni stručnjaci! Dakle, takođe naknadno i strogo u oblasti teorije, pošto je rat završen. Kako mi nemamo nikakvog razloga da samo njihovo učešće u besumučnoj kampanji protiv Jugoslavije smatramo kao njihovu dovoljnu kvalifikaciju za istupanje u ime marksizma, zadržaćemo se isključivo na citiranom osnovnom tekstu iz pisma CK SKP(b).

Mi se ovde nećemo upuštati u iznošenje i tumačenje razloga koji su potpisnike pisma naveli na ovakvu zaprepašćujuće pogrešnu ocenu. To su, ukoliko su smatrali za potrebno i umesno, već učinili naši najviši partijski rukovodioci. Mi ćemo suočiti tvrđenja iznesena u ovom tekstu s činjenicama, dajući, naravno, uprkos praksi koja je dobila silu zakona u redovima naših „kritičara”, prednost — činjenicama, i odmah naglašavajući da činjenice ostaju činjenice, bez obzira na autoritet onoga ko ih pobija, i na autoritativnost kojom se pobijaju.

Glavne teze pomenute ocene su sledeće:

a) da „neskromnost jugoslovenskih rukovodilaca ide dotle, da pripisuju sebi čak i takve zasluge koje im se nikako ne mogu priznati, na primer u pitanju vojne nauke;
b) da „jugoslovenski rukovodioci tvrde da su oni dopunili marksističku nauku o ratu novom teorijom, prema kojoj se rat posmatra kao kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka”;
c) da je „ta takozvana teorija stara kao i svet, odnosno da je „ono što jugoslovenski rukovodioci smatraju novim u nauci o ratu, u samoj stvari staro, da broji 140 godina starosti”;
d) da su metod vojnih akcija, o kome je reč, boljševici primenjivali „u toku celog perioda građanskog rata u Rusiji… u mnogo većim razmerama nego što je to rađeno u Jugoslaviji”;
e) i da „ipak, boljševici nikad nisu govorili da su, primenjujući taj metod vojnih akcija, uneli nešto novo u nauku o ratu… jer je taj isti metod uspešno primenjivao mnogo pre boljševika… u Rusiji 1812- godine, feldmaršal Kutuzov, koji, pritom, takođe, „nije pretendovao na novatorstvo, jer su Španci pre feldmaršala Kutuzova, 1808 godine, počeli da primenjuju taj metod u ratu protiv Napoleonovih trupa („geriljas”)” (sve podvukao K.P.).

U cilju što objektivnijeg sagledanja vrednosti ove ocene, pretpostavimo najpre da je u njoj tačno formulisana njena osonova, tj. „teorija jugoslovenskih rukovodilaca”; tj. da je suština onoga što „jugoslovenski rukovodioci smatraju novim u nauci o ratu” — „kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka”. I pod tom pretpostavkom, ocena pati od grubih unutrašnjih nelogičnosti i netačnosti. Evo zašto i u čemu:

1. Najpre se kaže da je dotična teorija „stara kao i svet”, a zatim da „broji 140 godina starosti”. Ova protivrečnost zaista ne bi bila važna, mogla bi se smatrati „načinom izražavanja”, ili omaškom, kad se u njoj ne bi odražavalo nerazumevanje suštine partizanskog ratovanja (u širem smislu) danas, i posebno — savremenih formi tog ratovanja. Ona istovremeno pokazuje da autori pisma ne razlikuju ratovanje partizanskih odreda („geriljas”, tj. partizansko ratovanje u užem smislu), od „kombinovanja akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka” (tj. partizanskog ratovanja u širem smislu, odnosno takvih akcija gde regularna revolucionarna vojska primenjuje takođe partizanski način ratovanja).

U stvari, samo partizansko ratovanje (u užem smislu) je zaista staro kao i svet. Već ga opisuje Ksenofon, u svom „Anabazisu”, krajem 5. veka pre naše ere, razume se ne pod današnjim imenom. Partizansko ratovanje je staro kao i svet prosto zato što je ono, bez obzira na stepen razvoja vojne organizacije i tehnike koji je dostiglo društvo u određenom istoriskom periodu, prirodna forma otpora naroda koji se brane pred znatno nadmoćnim osvajačima. (I seljački ratovi u Evropi, u XVI veku bili su, u svojoj osnovi, takođe gerilski, odnosno partizanski. Isto vredi i za prvi period I i II srpskog ustanka). Partizansko ratovanje se održalo kao način borbe u sličnim okolnostima odnosa snaga, i kod mnogih naroda Evrope, Azije i Afrike, u toku čitavog XIX veka i sve do danas. Može se reći da je svoj klasični oblik dobilo za vreme Napoleonovih pohoda u Španiju; verovatno zbog toga što se tada razvilo u sistem, što je bilo forma borbe naroda jedne relativno razvijene zemlje, i zbog pokazane efikasnosti protiv vojnički tako sposobne armije kao što je bila Napoleonova.

„Kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka” nije staro kao svet, jer, između ostalog, pretpostavlja postojanje regularne vojske. Može se reći da je svoj klasični oblik dobilo baš u Rusiji 1812 godine protiv Napoleonovih trupa.

Polazeći od ovakvog činjeničnog razlikovanja, nije, dakle, pravilno izjednačavati metod ratovanja Španaca 1808. i Rusa 1812. godine. Udeo regularne armije i partizanskih odreda („geriljas”) sasvim je različit u ova dva slučaja. Mogu se, dakle, uspređivati forme partizanskog ratovanja jednih i drugih, ali se nikako ne može izjednačavati njihov metod vođenja rata u celini. Što se tiče primene “kombinovane akcije regularne vojske, parizanskih odreda i narodnih ustanaka”, udeo i relativni značaj samog od prva dva elementa bili su toliko različiti u dva navedena slučaja, da feldmaršal Kutuzov nije imao razloga da ne pretenduje na novatorstvo u primeni ovoga „metoda”. Kao što vidimo već iz dosada izloženog, ovo nije nikakav jedinstveni i jednoobrazni metod za sve epohe, sve situacije i sve vojske. Što se tiče dejstva samih partizanskih odreda u jednom i u drugom slučaju, tu feldmaršal Kutuzov zaista s pravom nije pretendovao na novatorstvo.

Vidimo, dakle, da je, u pomenutom tekstu, upotreba formule o „kombinovanju akcija…”, najblaže rečeno — konfuzna, i da nikako ne objašnjava ni one izvorne primere iz istorije iz kojih treba da se izvuče zaključak o starosti „teorije jugoslovenskih rukovodilaca”.

Tako stoji sa upoređenjem „metoda vojnih akcija” u Španiji 1808. i u Rusiji 1812. godine. Iz sličnih razloga se, sa još mnogo manje opravdanja, može, pod vidom jedinstvenog „metoda vojnih akcija”, sa ova dva primera izjednačavati ratovanje boljševika u toku građanskog rata. Ne samo da se ne radi o istoj primeni ovog „metoda”, nego je čak teško govoriti i o različitoj primeni istog „metoda”. Primena je, naime, u ovim različitim slučajevima i sama toliko različita, da se postavlja pitanje: šta se dobija njihovim podvođenjem pod istu formulu — sem sama ta formula? U slučaju boljševika, odnos između dva pomenuta elementa je opet sasvim drugačiji, da i ne govorimo ovde o svim ostalim razlikama koje nosi sa sobom potpuno nova istorijska epoha. Znajući da je vojna nauka uopšteno ratno iskustvo, postavlja se pitanje kako bi uopšte bilo mogućno da boljševici nisu, i u primeni ovog sasvim apstraktnog i uopštenog „metoda vojnih akcija”, uneli nešto novo u marksističku nauku o ratu? Dobro je poznato, osim toga, da su sovjetski vojni stručnjaci vrlo ozbiljno studirali vojnička iskustva iz građanskog rata i da su mnoga od tih iskustava ušla, razrađena, u pobedonosnu strategiju i taktiku Sovjetske armije u Drugom svetskom ratu. Iz istih, a i iz drugih razloga o kojima će kasnije biti reči, otpada i izjednačenje navedenih istorijskih primera sa ratovanjem naše Narodnooslobodilačke vojske. Mi ne poričemo ovde i mnoge sličnosti među svim ovim primerima. Mi, takođe, ne kažemo da se uopšte ne može govoriti o ovakvom metodu akcija. Tvrdimo samo da je, u konkretnom tekstu, pomenuti metod akcija tako postavljen da gube svaki smisao i on sam i primeri za koje se vezuje. Reč je, dakle, i ovde, o krajnjoj „nesolidnosti” u načinu dokazivanja. A „nesolidnost” sredstva je i ovde odraz „nesolidnosti” cilja kome treba da posluži: frontalnom negiranju zasluga KPJ. Usput, kao što je i prirodno pri korišćenju ovakvih sredstava, strada i veličanstvena borba — ruskih boljševika!

2. Šta treba da dokaže, i šta dokazuje, onda, tvrđenje da su pomenute kombinovane akcije „boljševici primenjivali u mnogo većim razmerima nego što je to rađeno u Jugoslaviji”? Ništa drugo sem namere potpisnika pisma da, ukazivanjem i na „male razmere” — koje su male razmere zemlje, a ne borbe, niti njenog razmaha – po svaku cenu odreknu ovaki doprinos naše vojske i našeg rukovodstva marksističkoj nauci o ratu. Suština ovog pitanja nije u „razmerama” nego, pod pretpostavkom i da se radi o istom „metodu” vojnih akcija, u tome da li je borba koja je bila mogućna i dala rezultate u mnogo većim razmerama 1917—1921. u Rusiji, bila mogućna i mogla dati rezultate u manjim razmerama u Jugoslaviji 1941—1945. godine. Na delu se pokazalo da jeste.

3. Isto je tako iz osnova pogrešno tvrđenje da se „nova teorija” jugoslovenskih rukovodilaca sastoji u nekom „novom posmatranju rata”. Ovakvo tvrđenje je ili sasvim neprecizno ili zlonamerno. Niko ne može imputirati jugoslovenskim rukovodiocima da su hteli da zamene ili dopune naučno posmatranje savremenog rata u celini nekom svojom posebnom „teorijom” o tome. Ukratko, nikako se ovde ne može raditi i ne radi se o posebnom posmatranju rata, nego o posmatranju posebnog rata. Nije naše da utvrđujemo da li se potpisnicima pisma i ova formulacija omakla. Oni su sami odgovorni za svoje formulacije. A ona im, ovakva kakva je, između ostalih, služi takođe za ocenu, odnosno za negiranje, zasluga jugoslovenskih rukovodilaca.

4. Najzad, u svojoj formuli o kombinovanju akcija, pored „regularne vojske” i „partizanskih odreda”, potpisnici pisma pominju i elemenat „narodni ustanak”. To nije jednorodan elemenat s dva prva. On ne pretstavlja vrstu vojničke formacije. On se odnosi na karakter rata i utiče, u krajnjoj liniji, na „metod vojnih akcija”. Za nas je to nužno, jer unošenje tog elementa u formulu potvrđuje ono što i mi mislimo i tvrdimo: da se nikakvo posmatranje rata — niti posmatranje ikakvog rata — ne može svesti na „metod vojnih akcija”, jer se ne mogu izbaciti društveni i politički elementi. U cilju negiranja zasluga jugoslovenskih rukovodilaca, pisci pisma su nastojali, pokušali da te elemente izbace na velika vrata. Oni su ušli na mala!

5. Ove dosad izneseno o nelogičnosti, nepreciznosti, površnosti, proizvoljnosti i pogrešnosti ocene našeg doprinosa marksističkaj nauci o ratu — nije, međutim, ni osnovno, ni glavno. Osnovno i glavno, na čemu se zasniva i od čega zavisi cela argumentacija, jeste upravo pripisivanje jugoslovenskim rukovodiocima same teorije o „kombinovanju akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka”. Ostavljajući zasad na stranu pitanje da li su jugoslovenski rukovodioci nečim dopunili marksističku nauku o ratu ili nisu, — nepobitna je činjenica da nikada nisu tvrdili da osnovnu osobenost ili novost našeg ratovanja sačinjava pomenuto „kombinovanje akcija”. Nisu to mogli tvrditi, jer nikad nisu to mislili, jer u stvarnosti nije tako bilo, jer su morali znati, i pre pisma CK SKP(b), da takav metod akcija ne pretstavlja nikakvu istorijsku novost niti našu osobenost. Oni koji ovako formulišu „novu”, zaista „takozvanu” „teoriju” jugoslovenskih rukovodilaca, i koji sami vide u ovome suštinu ne samo našeg posmatranja konkretnog rata nego i samog našeg ratovanja, time dokazuju samo to da baš oni sami, bez obzira na sve mogućne istorijske analogije, nikako ne razumeju, ne mogu ili neće da razumeju, niti ono što su jugoslovenski rukovodioci rekli o našem ratu, niti ono što su, zajedno sa svojim narodima, u tom ratu učinili.

Razume se, najzad, da, kad se ovako besmislena teorija podmetne jugoslovenskim rukovodiocima, ništa nije lakše nego likvidirati je u nekoliko reči; čak, kao što smo videli, i bez naročitih obzira prema najosnovnijoj logici. Ali jedna je stvar likvidirati podmetnutu, izmišljenu teoriju, a sasvim druga stvar hteti ukinuti, zbrisati istinita iskustva četvorogodišnje oružane, revolucionarne borbe i stvarne zasluge revolucionarne partije koja je stajala na čelu ove borbe. U svakom slučaju nema nikakvog opravdanog razloga da se, na osnovu površnih istorijskih analogija i zato što se radi o relativno malim narodama u relativno maloj zemlji – unapred smatra i proglašuje da narodi ove zemlje i njihovi rukovodioci nisu mogli ništa doprineti, između ostalog, ni marksističkoj nauci o ratu. Marksizam-lenjinizam nije i ne može biti monopol nijednog naroda, nijedne partije. Njegova primena još manje. To je i jedan od uzroka i jedan od uslova njegove životne snage. Krajnje je neskromno proglasiti neskromnošću samo postojanje nepobitnih, određenih zasluga drugih partija i drugih naroda, u konkretnom slučaju — Komunističke partije i naroda Jugoslavije. Mi nemamo, najzad, ni razloga ni prava, ni pred svojim narodima ni pred međunarodnim radničkim pokretom, da skrivamo istinu o sebi, da budemo skromniji od — same naše borbe.
*

Videli smo da postavka o „metodu vojnih akcija”, o kome je reč u pismu, ne može poslužiti kao naučno sredstvo za ravumevanje ni onih pojava koje su istorijski bile bliske jedna drugoj, a

kamoli za objašnjenje i razumevanje novih, savremenih pojava. Ima, nesumnjivo, kao što smo to već spomenuli, i čitav niz sličnih, srodnih elemenata u svim navedenim primerima. To je prirodno. Današnja iskustva se nadovezuju na ranija. Ali pošto su današnji uslovi različiti od ranijih, novi, ne mogu ni današnja iskustva da ne budu različita od ranijih, nova. Ako uzmemo i sam partizanski rat, u smislu dejstva partizanskih odreda, on ne može, ni po svojim oblicima, ni po svojim rezultatima, biti isti danas kao što je bio pre 140 godina: zato što su istorijski uslovi sasvim različiti. Kakvog bi smisla imalo, radi svođenja na jedno, upoređivati, na primer, protivofanzivu Parćana protiv rimskog vojskovođe Krasa, pre više od 2000 godina, sa protivofanzivom Kutuzova protiv Napoleona, na početku XIX veka, ili sa protivofanzivama pod Moskvom, Staljingradom, Kurokom u Drugom svetskom ratu, u prvoj polovini XX veka? Svi se ovi primeri protivofanziva mogu uključiti pod jedan opšti vojnički pojam, ali su konkretna zamisao i način ostvarenja svake pojedine od njih potpuno različiti, u tesnoj zavisnosti od sasvim izmenjenih istorijskih uslova, i posebno od svega onoga čime se u međuvremenu obogatila vojna nauka.

Logika pisma, međutim, tvrdi: „Kombinovanje akcija pre 140 godina — kombinovanje akcija danas! Nema ničeg novog, jedno ravno drugom?”. Takvom logikom dokazivanja može se doći, očevidno, samo do — besmislice! Po istoj logici moglo bi se, na primer, reći: „Okruženje kod Kana okruženje pod Staljingradom! Oboje okruženje! Jedno ravno drugom!” I moglo bi se, tada, parafrazirajući zaključak iznesen u pismu, doći i do ovakvog, više nego besmislenog, zaključka: „Ono što sovjetski rukovodioci smatraju, u pogledu operacije okruženja, novim u nauci o ratu, — u samoj stvari je staro, broji 2100 godina, a ono što sebi pripisuju u zaslugu, predstavlja u stvari zaslugu — Kartaginjana!”

Na osnovu činjenica i njihovog marksističkog tumačenja, mi smo s punim pravom tvrdili, i ostajemo pri tvrđenju — da su naša ratna praksa i teorija unele nešto novo u marksističku nauku o ratu. Tvrdimo, drugim rečima, da su tok i vođenje rata, u Jugoslaviji 1941—1945, imali niz osobenosti, po kojima se on kvanitativno razlikuje kako od više manje sličnih primera u istoriji, tako i od oslobodilačke borbe svih ostalih porobljenih naroda u Evropi za vreme Drugog svetskog rata. Te osobenosti su posledica i odraz kako postojećih opštih i posebnih uslova, reagovanja na te uslove, odnosno konkretnog rešenja određene situacije. Mi dalje tvrdimo, u punoj saglasnosti sa postavkama marksizma-lenjinizma da se to novo ne može ni sagledati ni pravilno oceniti, ako se ne uoče uslovi pod kojima je nastalo; odnosno, da se bez uočavanja tih uslova ne može zaključiti ni da li uopšte ima novog, ni koliko je novo.

„Zato dijalektički metod smatra da se nijedna pojava u prirodi ne može shvatiti ako se uzme izolovano, van veze s pojavama koje je okružuju, jer se svaka pojava u svakoj oblasti prirode može pretvoriti u besmislicu ako se posmatra van veze s uslovima koji je okružuju… Sve zavisi od uslova, mesta i vremena.”

Zar nije, dakle, jasno unapred da se današnji partizanski rat I „kombinovanje akcija” moraju razlikovati od onog što su bili i pretstavljali pre 140 godina? Potpuno je drukčija istorijsko-društvena epoha, drukčiji sastav i raspored društvenih sila, klasa, organizacija vojske, stepen razvoja tehnike itd., itd. Ne razumeti to znači hteti poklopiti nategnutom formulom živu stvarnost, znači odustati od razumevanja te stvarnosti.

Što se tiče naše oslobodilačke borbe, može li se ona razumeti i pravilno oceniti van „uslova, mesta i vremena”, prelazeći preko njih, ne uzimajući ih u obzir – kao što to čini pismo CK SKP(b)? Očevidno, ne može. Može li se samo naše ratovanje, način ratovanja, kao čisto vojna pojava, u okviru naše oslobodilačke borbe, razumeti i pravilno oceniti odvojeno od njenih uslova i od određene političke linije našeg rukovodstva, naše Partije, pre i za vreme rata? Očevidno, ne može. A na delu se pokazalo, konkretno u Jugoslaviji, da je „partizanski rat” (u širem smislu) mogućan i danas, pod današnjim opštim istorijskim i konkretnim političkim uslovima, i to u Evropi, pod okupacijom, bez naslona na redovnu regularnu armiju itd., itd. Pokazalo se i više od toga: naime, da savremeni istorijski i politički uslovi omogućavaju neuporedivo veći razmah partizanskog rata, sa mnogo dalekosežnijim ciljevima i posledicama nego ikada ranije u istoriji; razume se, pod uslovom razumevanja i iskorišćenja postojećih mogućnosti. Taj dokaz na delu, koji je dala naša četvorogodišnja borba i njen ishod, utoliko je važniji za međunarodni revolucionarni pokret, što su, i u krilu niza komunističkih partija stojale sasvim suprotne, vrlo aktivne oportunističke, defetističke, u suštini kontrarevolucionarne i antimarksističke, tendencije i teorije o nemogućnosti vođenja partizanskog rata danas, kao osnovne forme ustanka, tendencije i teorije koje su kočile pretvaranje otpora u oružani ustanak, odnosno partizanskih odreda u armiju, pa su, čak, sprečile narodni ustanak u pojedinim zemljama, gde bi, po svemu sudeći, bio mogućan (na primer Bugarska), ako ne u našim razmerama, ono svakako u mnogo većim nego što je to tamo bilo.

Jasno je, takođe, da negiranje ili nerazumevanje nove sadržine, smisla i značaja partizanskog rata – nije slučajno. Ono je odraz, posledica i sastavni deo negiranja, odnosno potcenjivanja i nerazumevanja novih, konkretnih širokih revolucionarnih mogućnosti narodnooslobodilačke borbe porobljenih naroda širom sveta. Takvo negiranje, bez obzira na to tko ga propovedao, predstavlja vrlo opasno umrtvljavanje marksizma-lenjinizma, kočenje njegovog neminovnog razvoja, zaostajanje za razvojem stvarnosti, koji, uprkos ovim shvatanjima, ide svojim tokom. Nije slučajno da su predstavnici ovog negiranja istovremeno i najbučniji predstavnici citatomanije, koja se toliko razmahala u poslednje vreme, posebno u kampanji Informbiroa protiv naše zemlje.

U vezi sa rečenim, postavlja se još jedno pitanje. Može li se i sam „metod vojnih akcija” razumeti i pravilno oceniti, ako se ne uzima u obzir politička sadržina određenog rata? Očevidno je da ne može ni jedno ni drugo. Tako, na primer, i maršal Bulganjin, u svom referatu povodom tridesetogodišnjice Sovjetskih oružanih snaga, kaže da vojna nauka uključuje, pored pitanja ratne veštine — strategije, taktike i operativne veštine — i pitanja „ekonomskih i moralnih mogućnosti određene zemlje”.

„Upoznati vojnu nauku znači upoznati ne samo načine vođenja rata, tj. ratnu veštinu, nego i poznavati i uračunati ekonomske i moralne mogućnosti kako svoje zemlje, tako i zemlje protivnika. …Glavna slabost nemačkih i uopšte buržoaskih vojnih rukovodilaca sastoji se u tome, što oni mnogo preuveličavaju značaj ratnih planova i posmatraju ih odvojeno od ekonomskih i moralnih mogućnosti, ograničavajući se u najboljem slučaju na uračunavanje ratnog potencijala zemlje, dok se radi o tome, da se uračuna ekonomski i moralni potencijal zemlje.”

S gledišta vojne nauke nepravilno je posmatrati „metod vođenja rata” ili „ratne planove” odvojeno od „ekonomskih i moralnih” mogućnosti. Ako je to tačno, a tačno je, mogu se, doduše, posebno izučavati način vođenja rata i pojedine forme ratovanja, njihov međusobni odnos, pa i razvoj; ali to još ne znači „upoznati vojnu nauku”. Odnosno, vrednost i značaj načina i formi ratovanja ne mogu se upoznati bez upoznavanja „ekonomskih i moralnih mogućnosti”. Odnosno, i kad bi bilo tačno — a nije tačno — da u našem ratu nije, u odnosu na ranije primere, bilo novih formi ratovanja, to ni tada ne bi bilo dovoljno da bi se mogao izvući zaključak da nismo ništa novo dali vojnoj nauci — jer se vojna nauka ne svodi na način, forme vođenja rata. Stvar, međutim, i jeste u tome da uslovi savremenog rata ne dozvoljavaju, onemogućuju uspešnu upotrebu starih, neobnovljenih formi ratovanja — ma i partizanskog, „primitivnog”, već i samo zbog toga što proces razvoja i usavršavanja oružja ide neobično brzo i u širokim razmerama, što je bar neprijateljska vojska savremeno naoružana i opremljena; i sami ovi elementi utiču neposredno i snažno na forme ratovanja, pa, u krajnjoj liniji, i na političku liniju rata, koja mora da vodi računa i o ovim elementima, da bi bila pravilna.

„Sa promenama vojne tehnnke menjaju se i moraju se menjati i način ulične borbe” — piše Lenjin u članku „Od odbrane ka napadu”, objavljenom u „Proleteru” br. 18 od 26 septembra 1905 g. Jasno je da ovaj Lenjinov stav vredi za svaku borbu, a ne samo za uličnu.

Iz svega dosad izloženog jasno i nepobitno proizlazi da, za razumevanje rata, posebno našeg rata, nikako nije dovoljno uočiti pojedinu njegovu osobenost, nego je potrebno sagledati zbir svih njegovih osobenosti – ili bar glavnih — njihovu celinu, u kojoj dobija konkretan smisao, značaj i mesto, i svaka pojedina osobenost. Zbog toga je, između ostalog, i osobenost kao što je „kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka” sasvim drukčije relativne vrednosti i drukčije sadržine danas nego što je to bilo pre 140 godina. Zbog toga se polazeći od nje i organičavajući se na nju, ne može dati pravilna ocena doprinosa Narodne revolucije u Jugoslaviji, nauci o ratu. Zbog toga je isto koliko i upotrebljeni način dokazivanja, i sama data ocena — pogrešna.
*

Da vidimo, sada, prvo, koji su to „uslovi, mesto i vreme” naše borbe? Drugo, koje su njene posebenosti i šta je novo unela u marksističku nauku o ratu?

Uslovi, mesto i vreme? Njih sačinjavaju, pre svega, istorijska epoha, međunarodna situacija, dakle opšti uslovi u kojima nastaje i razvija se naša oslobodilačka borba, nastaje i razvija se naša Narodnooslobodilačka vojska. Koji su glavini, ili neki od glavnih, među tim opštim, spoljnim uslovima?

1) Drugi svetski rat, u okviru koga se vodi naša oslobodilačka borba, odvija se u epohi imperijalizma i proleterskih revolucija, i to posle pobede Oktobarske revolucije, dakle uz postojanje prve socijalističke zemlje, SSSR.

2) S gledišta vojne nauke, Drugi svetski rat se odvija u periodu razvijene vojne tehnike, koju Staljin, nasuprot ranijim periodima, naziva „mašinski period rata.”

3) Druga svetski rat je pravedni rat koji se vodi protiv bloka agresorskih fašističkih država. U antifašističkom taboru osnovnu, vodeću silu pretstavlja SSSR sa svojom Sovjetskom armijom. Učešće I vodeća uloga SSSR-a obezbeđuju pravednost rata i pobedu demokratskog tabora, uprkos stalnim težnjama nekih zapadnih imperijalističkih krugova ka iscrpljivanju SSSR-a, pa čak i sporazumevanju sa silama Osovine. Učešće i vodeća uloga SSSR-a obezbeđuju, takođe, oslobođenje okupiranih zamalja od fašističkog ropstva i pružaju porobljenim narodima mogućnost da vode uspešnu borbu protiv okupatora i domaće protivnacionalne i protivnarodne reakcije.

To su neke od osnovnih karakteristika Drugog svetskog rata. Po tim karakteristikama, uzetim zajedno, on se korenito razlikuje od Prvog svetskog rata, kao i od svih prethodnih ratova. Konkretna istorijska i međunarodna situacija je potpuno nova. I sam rat, i po svojoj društveno-političkoj i po vojničkoj sadržini, korenito se razlikuje od rata koji su vodili, recimo: Španci 1808, Rusi 1812, boljševici 1917—1921.

U okviru ovih opštih uslova i osobenosti, u kakvom su se položaju nalazila naša zemlja, naši narodi i vaša Partija? Kako su oni reagirali na — odnosno rešavali — osobenosti svoga položaja? Drugim rečima, koje su glavne, ili neke od glavnih, objektivne i subjektivne osobenosti naše borbe? Mogu se navesti sledeće.

1) Borbu protiv okupatora otpočeli smo u zemlji čija je ranija regularna vojska bila potpuno poražena, a država raskomadana, i to smo je otpočeli odmah posle okupacije.

2) Okupator je moderno organizovana, opremljena i naoružana fašistička vojska, sa školovanim i već iskušanim starešinskim kadrom i trupom.

To je osobenost koja je zajednička svim porobljenim narodima Evrope. Ali ovde treba napomenuti da su veličina i kvalitet vojske koju je okuptor držao u pojedinim zemljama bili različiti. To je, osim značaja koji je pojedina teritorija imala kao takva za rat u celini, zavisilo, u prvom redu, od razmera i stepena organizovanosti otpora u pojedinim zemljama. I u tom smislu je i pomoć koju su pružali narodi pojedinih porobljenih zemalja Sovjetskoj armiji bila direktno srazmerna njihovoj borbi.

3) Domaća buržoazija, odnosno njen najveći deo, sarađuje više ili manje otvoreno i neposredno sa okupatorom, tj. bilo direktnom saradnjom sa njim, bilo saradnjom sa savezničkim imperijalističkim vladama na liniji kontrarevolucije i kočenja narodnooslobodilačke borbe.

I ova je osobenost, tj. nacionalna izdaja domaće buržoazije, zajednička, u većoj ili manjoj meri, svim porobljenim zemljama Evrope. Ali je i ovde stepen izolovanja izdajničke buržoazije i njenog političkog raskrinkavanja zavisio, u prvom redu, od razmera i zaoštrenosti borbe protiv okupatora.

4) Naša borba je istovremeno rat za konačno oslobođenje od okupatora i rat za društveno oslobođenje, narodna revolucija, koja je sve više dobijala socijalistički karakter.

„Osnovna linija naše Partije, još na početku oslobodilačke borbe, bila je:
1. Radi uspešnijeg razvijanja ustanka potrebno je, u prvom redu, uništiti aparat stare Jugoslavije, koji je okupatoru uspjelo staviti potpuno u svoju službu…
2. Onemogućiti… međusobni pokolj naroda Jugoslavije na šovinističkoj bazi…
3. Razviti ustanak i diverzije što je moguće više, da bi se što više okupatorskih snaga zadržalo u našoj zemlji i time pomoglo herojskoj borbi Crvene armije.”
„Specifični karakter revolucije u Jugoslaviji jeste u tome što je odlučujuća bitka između osnoviih eksploatatorskih klasa, buržoazije i veleposednika — s jedne strane, i radnog naroda na čelu s radničkom klasom, pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije — s druge strane, izvojevana u uslovima oslobodilačkog ustanka protiv fašističkih zavojevača, na frontu borbe protiv nacionalnog izdajstva, čiji je stožer bila buržoaska reakcija, na frontu borbe koja je bila nerazdvojni deo opšteg antifašističkog rata”.

5) „Partizanski rat” je, već od 1941, bio osnovna forma narodnooslobodilačke borbe, koja je brzo prerasla u masovan, svenarodni oružani ustanak i rat, a ne pomoćna forma uz ilegalnu aktivnost u gradovima ili uz dejstvo regularne vojske (koje na početku nije bilo).

6) U toku samog rata, već prve godine, iz partizanskih odreda organizovano izrastaju naše regularne jedinice, nevezane za teritoriju, i stvara se naša regularna vojska. Naša Narodnooslobodilačka vojska razvija se stalno i sigurno na sve viši stepen, za sve vreme rata, i to, sve do pred kraj rata, bez ikakve materijalne pomoći spolja, naoružavajući se u borbi od neprijatelja. Uz regularnu armiju postoje, stvaraju se i dejstvuju i dalje partizanski odredi.

„Iskustvo borbe u Srbiji (1941) pokazalo je da oružani ustanak treba razvijati ne samo u širinu, u masovnost, to jest kvantitativno, već i kvalitativno. Pokazalo se da se mora preći na stvaranje pravih vojnih jedinica, sposobnih da napuste svoju teritoriju i da ratuju gdje god je potrebno i gdje god im se naredi”.

„Komunistička partija Jugoslavije mogla je ne samo organizirati već i sa uspjehom voditi oružani ustanak naroda… zato što je u procesu najtežih borbi uzela pravilan kurs za stvaranje regularnih vojnih jedinica — to jest stvorila je Narodnooslobodilačku vojsku, pomoću koje je mogla, već u toku rata, rješavati ne samo pitanje uspješne borbe protiv okupatora već i pitanje vlasti, to jest pitanje pobjede nad reakcijom, pitanje stvaranja nove Jugoslavije”.

7) Narodnooslobodilačka vojska primenjuje kombinaciju partizanskog ratovanja sa frontalnim borbama.

8) Već od 1941 počinju da se stvaraju oslobođene teritorije, koje se, tokom rata, sve više množe, šire, povezuju i učvršćuju, kao politička i vojnička uporišta naše oslobodilačke borbe.

9) Takođe u toku rata, stvara se revolucionarna, narodna vlast, u kojoj radnička klasa ima neosporno rukovodstvo.

10) Ustanak je „od samog početka imao organizirani planski karakter”. „Borba, kako partizanskih odreda, tako i nove, narodne armije, nije imala epizodičan karakter. Ne, to je bio jedan permanentni rat… Rat do istrebljenja — protiv okupatora i domaćih izdajnika.”

Kao najglavnije, odlučujuće među ovim osobinama, mogu se smatrati sledeće:

  • Partizanski rat kao osnovna forma ustanka i stvaranje regularne vojske u toku rata, koja primenjuje kombinaciju partizanskog rata sa frontalnim borbama;
  • Stvaranje nove vlasti, odnosno nove države u toku rata;
  • Rukovodeća uloga Komunističke partije i planski karakter oslobodilačke borbe.

Što se tiče primera navedenih u pismu, treba istaći sledeće:
U pismu CK SKP(b), prva od ovih osobenosti, koja je vrlo važna, ne uzima se uopšte u obzir. U njemu se ne razlikuje partizanski rat kao osnovna forma ustanka od partizanskog rata kao pomoćne forme. Tu ne može biti nikakvog stavljanja pod jednu kapu. Zato i nema smisla vršiti upoređenje našeg „partizanskog ratovanja” (u širem smislu) niti sličnog ratovanja u Španiji 1808. i, donekle, rata 1917—1921, sa ratom protiv Napoleona u Rusiji 1812, gde je delatnost partizanskih odreda pomoćna forma dejstva redovne regularne armije. (Zato se, takođe, ovi primeri ne mogu upoređivati ni sa delatnošću, recimo, partizanskih odreda na okupiranom delu sovjetske teritorije, za vreme Drugog svetskog rata. U okviru određene države ili šire teritorije, njihova delatnost je ipak bila drugostepene važnosti u odnosu na delatnost redovne regularne armije, bez obzira na razmere partizanskog pokreta i na veličinu postignutih uspeha. Osim toga, ma kolika bila njihova prostorna udaljenost od svoje regularne armije, oni, u ovakom pogledu, dejstvuju u neposrednom naslonu na ovu.)

Što se tiče poređenja našega rata sa ratom koji su vodili boljševici 1917—1921, i tu postoji jedna osnovna razlika, a to je da su tamo prethodno boljševici bili osvojili vlast, da je prethodno stvorena sovjetska država sa svima posledicama koje iz toga proističu u pogledu stvaranja vojske i njenog načina ratovanja. I pored izvesnih sličnosti s našim ratom, to je dovoljno krupna razlika i dovoljan razlog da i upoređenje ne bude umesno.

Znači, od istorijskih primera navedenih u pismu ostaje Španija 1808. Tu je upoređenje do izvesne mere umesno: zemlja je bila okupirana od Francuza, razvio se masovni oružani ustanak, gde je, bar od 1809. nadalje, partizanski rat bio osnovna forma ustanka, bio je to rat za nezavisnost u kome je bilo i elemenata borbe protiv unutrašnje reakcije (apsolutne monarhije i feudalaca), postoji stvaranje nove vlasti u toku rata (Centralna i provincijske „hunte”), zatim izrastanje jednog dela starešinskog kadra iz naroda itd. Ali postoje i vrlo krupne razlike:

a) Regularna španska vojska nije bila uništena 1808, nego “iako svagde tučena, španska regularna vojska se svagde ipak pojavljivala… Neuspešna bitka kod Okanje 19 novembra 1809. bila je poslednja velika regularna bitka Španaca; od toga vremena oni su se ograničili isključivo na gerilski (partizanski) rat … Kada su neuspesi regularne vojske postali stalna pojava, svuda su nikli gerilski odredi…”12

b) Ostao je od početka izvestan deo teritorije neokupiran. Pa i posle lične intervencije Napoleonove, razbijanja španske regularne vojske 1809, raspuštanja Centralne hunte, rodoljubi se sklanjaju u Kadis koji postaje prestonica nezavisne Španije.

c) Ne stvara se u toku rata regularna vojska. Naprotiv, pojačano ojačanje gerilskih odreda ide uporedo sa opadanjem njihove vojničke moći.

„U trećem razdoblju gerile su podražavale regularnu armiju; njihovi su odredi ojačali na 3—6 hiljada ljudi… Ta promena organizacije gerilaca išla je potpuno na ruku Francuzima. Usled svoje mnogobrojnosti, gerilama je bilo onemogućeno da se sakrivaju kao pre i da opet iznenada iščezavaju, izbegavajući sukobe; gerile su onda bile često napadane neočekivano, razbijene, raspršene i na dugo su vreme gubile sposobnost da nanose štetu Francuzima”. 13

g) Nema uopšte stalnog, progresivnog razvoja vojske i ustanka na sve viši stepen, nema jedinstvenog rukovodstva sa jasnom, revolucionarnom, odlučnom političkom linijom (bez obzira na to koje su unutrašnje društvene snage bile tada nosioci napretka). 14

„Centralna hunta nije uspela da zaštiti domovinu jer nije izvršila svoju revolucionarnu misiju… Do samog svršetka rata španska vojska nije nikad postigla srednji nivo discipline i potčinjavanja… Porazi španskih armija bili su izazvani nesposobnošću Centralne hunte da provede revoluciju… U drugom razdoblju gerilski odredi, sastavljeni od ostataka razbijenih španskih armija, španskih dezertera iz francuske armije, krijumčara i dr., vodili su rat na svoju ruku, nezavisno od ma čijih tuđih uticaja i prema svojim neposrednim interesima… Upoređujući tri razdoblja gerilskog rata sa političkom istorijom Španije, vidimo da oni predstavljaju odgovarajuće faze opadanja borbenosti naroda krivicom kontrarevolucionarno raspoložene vlade… Partizanski rat završio se pretvaranjem gerilskih odreda u neregularne vojne jedinice koje su se ili izrodile u banditske rulje ili spustile na nivo stajaćih pukova… Već sama činjenica odricanja od regularnog rata dokazuje da je zemaljski centar bio istisnut od mesnih upravnih centara.”15

Mi smo se zadržali na primerima navedenim u pismu, iako ih ima i mnogih drugih, vrednih pažnje, u Evropi i van Evrope. U istom cilju, međutim, tj. radi utvrđivanja šta je naša oslobodilačka borba unela novo u marksističku nauku o ratu, opravdano je i potrebno upoređivati je i sa oslobodilačkim pokretima u Evropi, za vreme Drugog svetskog rata, pa i sa onima van Evrope u istom razdoblju.

U stvari, jedan je odgovor na oba pitanja. Jer osobeno, posebno — znači osobeno, novo u odnosu na prošlost i za sadašnjost. U stvari, pomenute najglavnije osobenosti nije ni pojedinačno, ni u celini, imao nijedan oslobodilački pokret u Evropi za vreme Drugog svetskog rata. To što drugi porobljeni narodi Evrope nisu, u toku prošlog rata, pod objektivnim spoljnim uslovima približno sličnim našim, uspeli da izgrade slično sopstveno iskustvo, niti ukida niti umanjuje njegovu vrednost, nego je, naprotiv, samo još više ističe. S druge strane, to još više ističe i druge dve činjenice: prvo, da ovo iskustvo nije ležalo gotovo, za sva vremena, u iskustvima iz bliže i dalje prošlosti, nego da ga je trebalo obnoviti i oživeti, i to u borbi, tj., u pravom smislu reči — osvajati ga; drugo, da je to mogla da izvrši, u današnjoj epohi, samo komunistička partija boljševičkog tipa, na osnovu marksističko-lenjinističke analize i razumevanja konkretne osobenosti određene nove situacije.

Jednom reči, kojim se aktivnim činiocima ima zahvaliti da se to novo kod nas osvojilo i dogodilo? Dogmatičari iz Informbiroa svode ovo na pitanje: „čija je zasluga – Sovjetske armije ili Komunističke partije Jugoslavije?”. Očevidno je, međutim, da je ovakvo postavljanje pitanja isto toliko knjiško koliko i besmisleno i nepošteno.

Kako stoji, najpre, sa oslobodilačkom ulogom Sovjetske armije? Uprkos svim proizvoljnim tvrđenjima i klevetničkim podmetanjima iz tabora Informbiroa, mi ostajemo pri onome što smo uvek govorili. Potpuno je van spora, jer je nepobitna činjenica, jer za njeno dokazivanje nije potrebno nikakvo mudrovanje, sa ili bez citata, da — bez Sovjetske armije, bez njene vodeće uloge u ratu protiv fašizma i u pobedi nad njim, bez njene snage i snage sovjetskog socijalističkog stroja — rat se ne bi završio kao što se završio. Sovjetska armija je spasla čovečanstvo od fašističke kuge. Mi, zato, nemamo nikakve potrebe da sada sebe pitamo šta bismo radili da nije bilo Sovjetske armije. Sovjetske armije je bilo, i naše rukovodstvo donosilo je svoje odluke računajući sa tom osnovnom činjenicom. Prepuštamo onima koji iz toga nisu umeli da izvuku i nisu izvukli odgovarajuće zaključke za akciju, koji su zaista postupali kao da Sovjetske armije nije bilo, — da sada teoretišu o tome šta bi bilo pod pretpostavkom da je nije bilo. Mi smo tvrdili i još uvek tvrdimo da su učešće i vodeća uloga Sovjetske armije u antifašističkom ratu ne samo omogućili, na završetku rata, otkidanje niza zemalja od imperijalističkog lanca, nego su omogućili, na početku i u toku rata, i borbu naroda protiv okupatora i protiv izdajničke buržoazije, kako u porobljenim, tako i u satelitskim zemljama. I ne samo da smo to tvrdili, nego smo, na osnovu takvog tvrđenja, koje nije bilo akademska izjava, nego procena i naših mogućnosti, poveli borbu, podigli oružani ustanak. Mi tvrdimo da oslobodilačka uloga Sovjetske armije nije počinjala onog trenutka kada se ona pojavljivala na granicama ili prelazila granice okupirane ili satelitske zemlje. Tvrdimo da se Sovjetska armija borila za slobodu svih naroda, i porobljenih i satelitskih zemalja, još od juna 1941, još pod Moskvom i Staljingradom. To je činila time što je već tamo nanosila glavne udarce Hitlerovoj vojsci i pripremala njen konačni poraz. To je činila zato što je ona armija prve zemlje socijalizma. To je činila za one narode koji nisu dočekali svoje nacionalno i socijalno oslobođenje zajedno sa isterivanjem nemačkog okupatora. Pogrešno je i nepravilno, duboko nepravično prema samoj Sovjetskoj armiji, svesti njenu oslobodilačku ulogu na njen prolaz određenom teritorijom. Iza zvučnih izjava o oslobodilačkoj ulozi Sovjetske armije krije se, u stvari, njeno potcenjivanje i koje šta drugo. Ulazak Sovjetske armije u rat bio je tako krupan uslov za mogućnost oslobodilačke borbe porobljenih naroda u Drugom svetskom ratu, da zaista nema nikakvog razloga da se zanemaruje i prelazi preko njega — kao što se to čini i u pismu CK SKP(b) — za račun nekih površnih i sumnjivih istorijskih analogija i radi negiranja zasluga Komunističke partije Jugoslavije, kao i zabašurivanja odgovornosti niza drugih komunističkih partija.

Drugo je pitanje da li su, i kad se pravilno shvati oslobodilačka uloga Sovjetske armije, zemlje Evrope mogle da se oslobode bez njenog dolaska. Ali na takvo pitanje nema samo jedan odgovor. Tamo gde je oslobodilački pokret bio slab, gde komunistička partija dotične zemlje nije umela pravilno da ga usmeri, a dokle je mogla stići Sovjetska armija, njen dolazak bio je i neposredno odlučujući činilac baš zato što je pokret bio slab i nepravilno usmeren. To, međutim, nije i ne sme da postane opšti zakon oslobodilačke borbe ugnjetenih naroda. U Francuskoj, recimo, oslobodilački pokret, pored svih svojih slabosti, koje su bile prvenstveno slabosti rukovodstva, nije bio slabiji, nego jači od pokreta u, na primer, Mađarskoj, Bugarskoj ili Rumuniji (zanemarujući ovde činjenicu da je Francuska, za razliku od ove tri zemlje, bila prethodno poražena i okupirana u ratu protiv Nemačke). U ovim zemljama je stvar neposredno rešila Sovjetska armija, njen dolazak ili nedolazak. Poznato je da u Kini nije tako bilo. A u okviru Evrope, tako nije bilo u Grčkoj, gde oružana borba koja je istovremeno borba za nezavisnost i narodna revolucija — još traje. Još manje je tako bilo u Jugoslaviji, gde je pre dolaska Sovjetske armije bila uspostavljena nova, narodno-demokratska vlast i stvorena snažna narodna armija. Ovo su bili pozitivni i vrlo aktivni politički faktori, na strani SSSR-a, u periodu kada su imperijalistički računi zapadnih saveznika sve više dolazili u prvi plan. Takva Jugoslavija je bila glavna smetnja ostvarenju Čerčilovog plana o iskrcavanju Angloamerikanaca na Balkanu. Takav politički uticaj Jugoslavije nesumnjivo je olakšao proces otkidanja istočno-evropskih zemalja sa imperijalističkog lanca (a učinili smo, još za vreme rata sve što smo mogli da pomognemo razvijanje oslobodilačke borbe ostalih balkanskih naroda). Činjenica je, doduše, da to nijedna druga zemlja nije postigla bez neposredne pomoći Sovjetske armije. To podvlači oslobodilačku ulogu Sovjetske armije, ali i slabosti revolucionarnog pokreta u svim tim zemljama.

Sa gledišta interesa porobljenih naroda u celini, u njihovoj današnjoj i budućoj borbi protiv imperijalističkih zavojevača, nije, takođe, sporedno što je i borba jugoslovenskih naroda dokazala da se, u određenim povoljnim opštim uslovima, oslobođenje porobljenih naroda ne mora svesti na neposrednu intervenciju Sovjetske armije. Nepravilno je, najzad, i tamo gde je uloga SovJetske armije bila neposredno odlučujuća, negirati značaj unutrašnjih snaga, od kojih je u stvari zavisila sigurnost i brzina bar posleratnog procesa socijalističke revolucije u pojedinim zemljama. Čudno je da to treba dokazivati, tj. u stvari dokazivati da jača komunistička partija može, za revoluciju, više da učini od slabije i da je, zato, bolje imati jaku nego slabu komunističku partiju! Na to nateruje „uravnilovka” zasluga koju propoveda Informbiro!

Iz istih razloga se i doprinos pojedinih vojski bivših nemačkih satelita u završnim borbama protiv Nemačke — koji doprinos nije za potcenjivanje, naročito po svom političkom značaju — ne može u ime jednog sasvim apolitičkog „realizma” svesti samo na njihov brojčani iznos. (Ni veličina Sovjetske armije ne sastoji se samo u njenoj materijalnoj snazi, nego i u progresivnim idejama koje ona nosi sa sobom i koje nose nju). Ni to ne bi bilo potrebno podvlačiti, kada se ne bi baš informbirovština, sem ostalog, sastojala u propovedanju ovog razornog, apolitičkog, duboko antimarksističkog „realizma”. Zbog toga mi i moramo danas isticati da su narodi Jugoslavije bili saveznici Sovjetske armije, ne na liniji njene na delu dokazane snage, nego na liniji pravednosti njene borbe.

Za, recimo, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku više je nego verovatno da bez neposredne intervencije Sovjetske armije tamo ne bi, posle rata, bilo ni narodne demokratije. Ali iz kojih razloga bi bila vrlina, umesto pomoći Sovjetskoj armiji za vreme rata — davati danas mirnodopske „revolucionarne” izjave o njenoj oslobodilačkoj ulozi? Razume se da su oni koji nisu izvršili svoje obaveze kao rukovodioci komunističkih partija, koji su prespavali tako krupan istoriski događaj kao što je bio Drugi svetski rat, — zainteresovani da tako bude. Ako se sve svodi na oslobodilačko dejstvo Sovjetske armije, onda je sporedno, beznačajno šta je tko u toku rata učinio ili nije učinio da bi pomogao borbu Sovjetske armije, onda je svejedno što su fašističke mađarske i rumunske divizije stigle do pred Staljingrad zajedno sa nemačkim, a bugarske bile u Nišu i Skoplje u ono vreme kada se kod nas stvarala i borila Narodnooslobodilačka vojska. Sovjetskoj armiji u prvom redu, dok je krvarila na svojoj zemlji, a i celokupnom narodu Sovjetskog Saveza, to nikako nije bilo svejedno, da li će biti toliko i toliko mađarskih i rumunskih fašističkih divizija više da se savlada, ili toliko i toliko nemačkih manje, zato što se bore protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Mi dobro znamo da od toga nije zavisio ishod rata, ali takođe znamo da to nije svejedno. Ne radi se, međutim, samo o tome ko je, kada, i koliko pomogao Sovjetskoj armiji, nego i uopšte ko je na čijoj strani učestvovao u ratu, koja je država, zemlja, bila saveznik, a koja neprijatelj, šta su pojedini narodi dali za svoje sopstveno oslobođenje. Mi ne krivimo mađarske i rumunske komuniste za nedela fašističkih režima, pa ni što u njihovim zemljama nije bilo iole ozbiljnog otpora prema okupatoru. Znamo da je za to bilo i ozbiljnih objektivnih uzroka. Ali kažemo: nije svejedno! Po tezama Informbiroa ispada, mal te ne, da su narodi i Komunistička partija Jugoslavije krivi što su se oslobodili sopstvenim snagama, uz pomoć Sovjetske armije, što su svojom borbom „sprečili” Sovjetsku armiju da nas oslobodi „od početka do kraja”, što smo time uporedo sa smanjenjem njenih žrtava — „smanjili” njenu oslobodilačku ulogu! U tome bi se, izgleda, prema istim „tezama”, sastojala i suština našeg — „nacionalizma”!

Potpuno je, dakle, jasno da je bez pravilnog shvatanja značaja postojanja i uloge SSSR-a i Sovjetske armije — kad se već tako formuliše stvar — nemogućno pravilno shvatiti tok i uspešan završetak naše borbe. Ali to nikako ne ukida ni postojanje te borbe ni njen značaj, niti postojanje onoga što smo učinili i postigli pre dolaska Sovjetske armije, kao što tvrde i želeli bi da bude oni koji su zainteresovani da se ukine postojanje i značaj njihovog sopstvenog — neučestvovanja u borbi. Zato je svima onima koji su propustili postojeće mogućnosti za borbu dobro došla teza Informbiroa da nigde i nije bilo drukčije, tj. da se za vreme rata nije u Jugoslaviji, u stvari, dogodilo ništa drugo nego, recimo, u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumuniji. Pritom je ipak najčudnije što se takvo „shvatanje” podržava i iz SSSR-a.

Najzad, ne radi se samo ni o Sovjetskoj armiji i Staljingradu. Radi se o Sovjetskom Savezu i Caricinu, o Oktobru, o Svesaveznoj komunističkoj partiji (boljševika). Njihovim postojanjem oslobodilačka borba svih zavisnih i ugnjetenih naroda dobila je sasvim nove mogućnosti i izglede na uspeh. Posebno, ne može se ni zamisliti stvaranje, postojanje i delatnost partije boljševičkog tipa, kao što je Komunistička partija Jugoslavije, bez postojanja i primera SKP(b). To što je, po uzoru na SKP(b), stvorena KPJ, to nam je i omogućilo, za vreme rata, postavljanje ovakvog cilja: potpuno oslobođenje zemlje, koje uključuje u sebi oslobođenje od okupatora i oslobođenje od domaće, kontrarevolucionarne buržoazije 16. Jedno uslovljava drugo. Bez revolucionarne sadržine našeg rata, ne bi se mogao postaviti ni zadatak potpunog oslobođenja zemlje. Snaga i zrelost našeg rukovodstva i sastoje se u tome što je ono postavilo, sebi i narodima kojima je stajalo na čelu, zadatke koji su se mogli rešiti, koji su istovremeno bili zadaci koje je jedna revolucionarna, internacionalistička partija bila dužna da reši. Kurs na oružani ustanak je naša Partija i uzela na osnovu pravilne procene odnosa snaga između glavnih protivnika i na glavnim ratištima. Potpuno je jasno da je to što je postignuto kod nas postignuto zato što su postojali uslovi. Ali tvrdimo da objektivni uslovi nisu postojali samo za nas i da je, zato, zasluga naše Partije što ih je razumela i, na osnovu toga, već 1941. povela naše narode u pobedonosni oslobodilački rat.

Na kraju krajeva, ne radi se ni o čemu drugom, nego o snazi i životnosti marksističko-lenjinističke nauke, jer se, na primeru političke linije KPJ, radi o stvaralačkoj primeni marksizma-lenjinizma. Oni koji to ne vide, ne mogu ili neće da vide, koji svode sve osobenosti i revolucionarnu sadržinu naše borbe, kao sastavnog dela zajedničke savremene borbe ugnjetenih naroda, na neke istorijske analogije — time unakazuju i sam marksizam-lenjinizam.

Mi nećemo da kažemo da su u svim porobljenim zemljama Evrope, i posebno u svim zemljama današnje narodne demokratije, postojali još 1941, ili kasnije u toku rata, uslovi za oružani ustanak, oslobodilački rat i narodnu revoluciju. To je zavisilo i od ranije stvorenog, zatečenog postojećeg odnosa snaga u tim zemljama. Nećemo ovde ispitivati koji su činioci, objektivni i subjektivni, uticali na stvaranje samog tog odnosa snaga. Ali se, i u datom okviru odnosa snaga, ne sme potcenjivati značaj subjektivnog činioca. I tada će biti jasno da je oportunistički i kapitulantski stav niza vođa komunističkih partija prema okupatoru i sopstvenoj buržoaziji omeo ili onemogućio razmah borbe koji su objektivne okolnosti dopuštale. Od kolikog je značaja za smer i razmere borbe bila politička linija rukovodstva možda najbolje može da pokaže primer Makedonije, gde ustanak nije mogao da se razvije sve dok je preovladavao uticaj KP Bugarske, a razbuktao se čim je bila prihvaćena i sprovedena linija KP Jugoslavije. Tragično je, za međunarodni radnički pokret, da partije oko Informbiroa, kao i sama Bugarska partija, neće ni danas da razumeju tu vrlo važnu razliku, da razlikuju zasluge od odgovornosti. Od oportunizma za vreme rata jedino je gori oportunizam koji ga naknadno pravda.

Najmanje bi se od revolucionarnih, proleterskih partija, moglo i smelo, može i sme očekivati ovakvo potcenjivanje subjektivnih, „unutrašnjih” činilaca, kao i sopetvenih revolucionarnih obaveza prema međunarodnom radničkom pokretu i prema sopstvenom narodu. S gledišta marksizma-lenjinizma i interesa međunarodnog radničkog pokreta u svetu, i posebno u Evropi, put jugoslovenekih naroda je utoliko značajniji i dostojniji pažnje što je to prvi primer, u savremenoj Evropi, izvršenja narodne, socijalističke revolucije kroz borbu za nacionalno oslobođenje.

„Ona je (teorija jednovremene pobede revolucije u glavnim zemljama Evrope, teorija nemogućnosti pobede socijalizma u jednoj zemlji) još neprihvatljivija kao parola, jer ne razvija, već sputava inicijativu pojedinih zemalja, koje, usled izvesnih istorijskih uslova, dobijaju mogućnost da samostalno probiju front kapitala, jer ne potstiče na aktivan napad na kapital sa strane pojedinih zemalja, već na pasivno iščekivanje momenta „sveopšteg raspleta”, jer među proleterima pojedinih zemalja ne gaji duh revolucionarne odlučnosti, već duh hamletovskih sumnji: “a šta ako nas drugi najednom ostave na cedilu.”17

Na ovom mestu nije reč o teoriji nemogućnosti pobede socijalizma u jednoj zemlji. Ali je reč o „inicijativi pojedinih zemalja, koje usled izvesnih istorijskih uslova, dobijaju mogućnost da samostalno probiju front kapitala”, reč je o njihovom „aktivnom napadu” na kapital. Reč je o mogućnostima revolucionarnog, oslobodilačkog rata pod onim uslovima koji su postojali u Drugom svetskom ratu, a i o mogućnostima takvog rata u budućnosti, koje se stalno i neizbežno stvaraju u kapitalizmu. Među proleterima i svim radnim masama Jugoslavije nije prevladao „duh hamletovskih sumnji”, nego „duh revolucionarne odlučnosti”. Naši se narodi time ponose.
*

Mi smo govorili o našim „osobenostima” ne radi njih samih i nas samih, ne radi golog isticanja našeg „posebnog” rata.

„Braneći posebne puteve svoga razvitka, mi u stvari ne branimo neku nacionalnu nezavisnost Jugoslavije i neko pravo Jugoslavije na samostalni razvitak, mi branimo proleterski, marksističko-lenjinistički internacionalizam od onih koji ga iskrivljuju prećutkujući i lažno prikazujući revolucionarnu borbu i radne napore radnika u drugim zemljama, konkretno — u Jugoslaviji… To je suština toga pitanja, a ne pitanje neke naše „posebnosti”, „samostalnosti”, „specifičnosti”. Upravo tu „posebnost”, „samostalnost” i „specifičnost” treba posmatrati i tretirati samo kao dio cjeline, u osnovi kao konkretno ispoljavanje borbe međunarodne radničke klase protiv kapitalizma, koju famozni „kritičari” objektivno usporavaju iz uskih nacionalističkih pobuda”.18

Mi ta iskustva, niti samo njihovo sticanje, ne smatramo nekakvim svojim monopolom. Mi, na primer, znamo — iako još uvek i suviše malo — o neobično bogatim iskustvima iz plodne, dugogodišnje oslobodilačke borbe naroda Kine. Ovde nećemo da govorimo o ogromnom, svetsko- istorijskom značaju Kineske revolucije i pobedonosnog kineskog oslobodilačkog rata. Ukazujemo samo na to da su ta iskustva od izvanrednog značaja za sve narode koji se bore protiv imperijalističkog porobljavanja, i posebno za sve ugnjetene narode zavisnih zemalja i kolonija. Po onome što znamo o tim iskustvima, ona se — i pored nesumnjivih razlika koje proističu iz znatno različitih, posebnih uslova Kine, društvene strukture Kine, karaktera i etapa revolucije, razmera borbe itd., itd., — u mnogo čemu poklapaju s našim, i, zajedno s našim, u mnogo čemu se razlikuju od iskustava ranijih oslobodilačkih ratova. To je, nesumnjivo, odraz, s jedne strane, istorijske epohe u kojoj živimo, zajedničkih novih opštih mogućnosti borbe ugnjetenih naroda (okupiranih, zavisnih ili kolonijalnih zemalja); a, s druge strane, odraz postojanja komunističke partije boljševičkog tipa u Kini i u Jugoslaviji.

Za sumarno uočavanje ovih nepobitnih sličnosti, a pošto nas ovde u prvom redu interesuju vojna pitanja, smatramo da će biti od interesa izneti neka shvatanja Mao Ce Tunga, izložena u opisu „Strategijski problemi kineskog revolucionarnog rata” objavljenom na engleskom 1941. godine.

Evo šta, između ostalog, kaže o tim problemima Mao Ce Tung:

„Revolucionarni rat — revolucionarni klasni rat ili revolucionarni nacionalni rat, ima specifične uslove i karakteristike pored onih opštih uslova i karakteristika koje pripadaju ratu uopšte. Na taj način, za taj rat vrede specifični zakoni pored opštih zakona rata. Ukoliko se ne shvate ti specifični uslovi, karakteristike i zakoni, nije mogućno voditi revolucionarni rat ili postići pobedu u takvom ratu.
…Vojni stručnjak ne očekuje ratne pobede izvan onoga što dozvoljavaju stvarne prilike. Ali se on može i mora boriti da bi postigao sve ono što te prilike dozvoljavaju.
…Dokazano je u prošlim revolucionarnim ratovima da nam je potrebna ne samo pravilna marksistička politička linija nego i pravilna marksistička vojnička linija.
…Crvena armija (Kine) izrasla je iz gerilskih odreda posle poraza Prve velike revolucije (od 1925—27).
…Mi smo protiv „partizanštine” Crvene armije, ali moramo priznati njen partizanski karakter. Mi smo protiv dugotrajnih operacija i protiv strategije sa brzim rešenjem, dok verujemo u strategiju dugotrajnog rata i u operacije sa brzim rešenjem. Mi smo protiv nepokretnih operativnih frontova pozicionog ratovanja, mi verujemo u pokretne operativne frontove i u manevarski rat… Ali počev od januara 1932. godine… prevladala je, za čitave tri godine, atmosfera „antipartizanštine” … Tek na sastanku Političkog biroa Partije… u januaru 1935, ta su pogrešna načela proglašena nepravilnim, a pravilnost ranijih načela bila je ponovo potvrđena. Ovo je postignuto samo po cenu velikih žrtava… Oni koji su bili protiv „partizanštine” govorili su: … „partizanština” se mora potpuno odbaciti. Nova načela su potpuno marksistička. Događaji u prošlosti bili su rezultat partizanskih odreda u brdima gde ne može biti marksizma… Gornja teorija je nesumnjivo potpuno pogrešna. Ona je mehanička i odražava revolucionarnu histeriju i nestrpljivost koja u povoljnim prilikama zahvata sitnu buržoaziju. Kada prilike postanu teške ona prelazi od očajanja u konzervativizam, a zatim u „bežanje” ako se situacija pogorša.
…Naša strategija je „jedan protiv deset”, dok je naša taktika „deset protiv jednog” — takvo jedinstvo suprotnosti je jedan od zakona pomoću kojih savlađujemo neprijatelja… Mi nanosimo poraz velikom broju malim brojem — to je ono što govorimo upravljačima Kine u celini. Ipak mi nanosimo poraz malom broju velikim brojem — to je ono što govorimo neprijatelju koji dejstvuje na bojnom polju.
…Zasnivanje našeg programa na ovakvom shvatanju ne znači neko opšte suprotstavljanje „partizanštini”, nego pošteno priznavanje partizanskog karaktera Crvene armije. Ništa neće pomoći da se stidimo ove činjenice. Naprotiv, partizanski karakter je baš odlika Crvene armije, prednost za nas i sredstvo pomoću kog tučemo neprijatelja. Mi smo spremni da se oslobodimo ovog svojstva, ali to ne možemo učiniti sada. Ovo svojstvo postaće nepoželjno u budućnosti i moraće se odbaciti, ali je ono danas dragoceno i moramo se čvrsto držati njega… Postoje dva vida „partizanštine”. Jedan je njena neregularnost, nedostatak prikupljenosti, jedinstva i discipline i njena jednostavnost, što sve prestavlja dečija svojstva Crvene armije od kojih su neka bila potrebna u svoje vreme. Ali ona moraju postepeno i svesno da budu otstranjena u višoj fazi, tako da bude veće prikupljenosti, jedinstva, discipline i složnosti. To znači i veće regularnosti. U pogledu operativnog komandovanja, partizanski elemenat, koji je nepotreban u višoj fazi, treba takođe da bude postepeno i svesno smanjen. Odbaciti usavršavanje u tom pogledu i tvrdoglavo težiti ranijem nivou nedopustivo je i neumesno, štetno za operacije širokih razmera”.

Tumačenja nisu potrebna. Sličnost je upadljiva: i u načinu prilaženja vojnim problemima i u načinu njihovog rešavanja. To samo potvrđuje da se, u pogledu mogućnosti uspešne borbe, ne radi o nekom izuzetnom objektivnom položaju Kine ili Jugoslavije, o vrednosti njikovih iskustava samo za njih, zato što su kod njih nastala. Konkretno, nema razloga da se naša iskustva ne bi odnosila na okupiranu Evropu. Na našem primeru radilo se zaista o ostalim porobljenim narodima Evrope, kojima nije pošlo za rukom da ih sami steknu niti da se dovoljno posluže njima.

U navedenim citatima pada u oči i značaj koji Mao Ce Tung pridaje partizanskom karakteru kineske Crvene armije, a, tesno povezano sa ovim, i njenom načinu ratovanja. Reč je o partizanskom karakteru regularne Crvene armije. Ništa drugo ne znači ni „kombinovanje partizanskog ratovanja sa frontalnim borbama” naše regularne, Narodnooslobodilačke vojske.

„Stvaranjem narodne vojske stvoreni su preduslovi za operacije većeg stila, za još snažnije udarce protiv okupatora i njegovih ustaških i četničkih slugu, ali, u isto vrijeme, rukovođenje postaje sve složenije i zahtijeva mnogo više spremnosti i ratne vještine komandanata, koji su izrasli u procesu dosadašnje borbe, kada se primjenjivala skoro isključivo partizanska taktika ratovanja. Taktika ratovanja naše narodne vojske apsolutno mora biti kombinirana sa našom dosadašnjom partizanskom taktikom.”19
„Potrebno je izučavati teoriju ratne vještine, vještine modernog ratovanja. Naša NOV sve je veća i to nam nameće dužnost da se spremimo za veće i komplikovanije operacije ofanzivnog karaktera.”20

Šta vidimo iz ovih reči druga Tita, izrečenih još 1942. i 1943. godine? Da je, najpre, drug Tito upozoravao da formiranje regularnih jedinica ne treba da izazove, nametne samim tim regularnim jedinicama, odnosno vojsci, odustajanje od partizanske taktike. Sredinom 1943 drug Tito već postavlja težište na veštinu modernog ratovanja, ali i tada kombinovanog sa taktikom partizanskog ratovanja. Je li takvo mišljenje i upozorenje bilo pravilno? Jeste, već i zbog toga što se, ranije u istoriji, dešavalo da su partizanski pokreti propadali onda kad su brojčano ojačavši, prerano odustali od partizanske taktike. Videli smo šta o tome kaže Marks povodom španskog rata 1808. i sledećih godina.

Možda se u pismu CK SKP(b), kada se govori o „kombinovanju akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanka”, misli na kombinovanje partizanskog ratovanja sa frontalnim borbama. Međutim, kombinovanje akcija je u tesnoj zavisnosti baš od karaktera same regularne vojske nastale u ratu. Radi se naime o kombinovanju akcija partizanskih odreda i novostvorene regularne armije (stvorene iz samih partizanskih odreda, u toku rata). „Metod akcija” se, dakle, ne može razumeti ni objasniti bez razumevanja postanka, karaktera i načina dejstva same regularne armije.

Sada možemo pristupiti pitanju značaja našeg ratnog iskustva, kao sastavnog dela borbe porobljenih naroda u određenim uslovima, tj. pitanju njegovog mesta u marksističkoj nauci o ratu.

Ratovanje naše Narodnooslobodilačke vojske nije bilo regularno, u običnom smislu te reči. A ipak je, u datim uslovima, bilo savremeno (srazmerno savremenosti i revolucije, jer se ni za izvođenje revolucije nije pretpostavljala nužnost gotove, savremene, regularne revolucionarne armije). Razumljivo je zašto naše rukovodstvo, da bi otpočelo oružani ustanak, nije čekalo da se ispune svi normalni uslovi za pravi, „regularni” rat.

Na osnovu našeg iskustva, kao i u toku njegovog sticanja, stvorila su se posebna taktička, operativna, pa i strategiska načela sadržana u onome što smo nazvali osnovnim osobenostima naše borbe. Ta načela pretstavljaju opštu teoriju marksističke nauke o ratu. Nema razloga da bi vojna nauka obuhvatila i izučavala samo one forme borbe koje su vezane za upotrebu najsavršenije tehnike i odgovarajuću organizaciju armije; nego je prirodno da ona uključuje i one forme borbe gde nema tih elemenata (bar kod jedne ratujuće strane). Koliku će ono važnost imati u vojnoj nauci zavisi od značaja i uloge partizanskog rata u savremenim uslovima. U tom pogledu, teško je govoriti o opadanju značaja partizanskog rata, nego može biti samo — obrnuto. To nam najbolje pokazuje borba koju danas vode protiv imperijalista kolonijalni i polukolonijalni narodi.

Karakteristično je i to da su Nemci veliku pažnju posvećivali izučavanju partizanskih pokreta i partizanske taktike. I ne samo Nemci. I na zapadu su napisane čitave knjige o tako zvanom „malom ratu”, očevidno zato što su zapadne imperijalističke države zainteresovane da ga poznaju, kao ugnjetači naroda koje podjarmljuju. Ali su isto toliko zainteresovani i oni na drugoj strani — ugnjeteni. Vojnički rezultati naše borbe, i ne samo naše, jasno pokazuju koliki je značaj imala partizanska borba i u prošlom ratu, na pomoćnim frontovima Evrope. To je zasluživalo da bude dokazano na delu. Znači da je partizanski rat sastavni deo vojne nauke, a savremene forme partizanskog rata pretstavljaju njeno bogaćenje, za određene, mogućne i verovatne, uslove.

Istom ovom pitanju može se prići i s druge strane. Sovjetska vojna nauka je sastavni deo marksizma-lenjinizma, i jedino je ona do kraja naučna, za razliku od vojnih teorija kapitalističkih država – nemačke, američke, engleske itd. To vredi i za partizanski rat. Nije slučajno, nego istorijska nužnost, da su teoriju „proširenog” partizanskog rata u savremenoj epohi mogle stvoriti i razraditi samo zrele revolucionarne partije, odnosno da su partizanski rat mogli voditi na savremeni način – samo pokreti na čijem se čelu nalazio proletarijat. To je direktna posledica sve većeg srastanja nacionalnog i kolonijalnog pitanja sa pitanjem pobede revolucije. Ni s te strane nije slučajno da je gerilski rat imao sasvi različite forme u onim zemljama Evrope gde radnička klasa nije imala rukovodeću ulogu, nego je tu ulogu delila s drugim klasama. To je, najzad tesno povezano i s političkom linijom onog dela buržoazije koji se nije povezao sa okupatorom (tačnije rečeno: koji je imao mogućnosti da se ne poveže), odnosno sa strahom privremenog saveznika od toga da narod uzme oružje, da postane samostalan, aktivan politički faktor. Tu se u stvari radilo o svesnom onemogućenju partizanskog rata, iz klasnih, kontrarevolucionarnih pobuda. Sličan je, uostalom, bio i ranije u istoriji odnos vladajućih krugova prema partizanskom pokretu (Aleksandar I, Fridrih Vilhelm III, Karl Albert u Italiji 1848. itd.). I to je razumljivo. Ako je partizanski rat prirodna forma narodnog ustanka i otpora nadmoćnom neprijatelju, njegov razvoj i uspeh moraju biti i prirodna posledica postojanja i zrelosti čvrstog, politički svesnog rukovodstva, koje danas ne može biti u drugim rukama nego u komunističkim.

Nije ovde reč o apologiji partizanskog rata za sve prilike i uslove, ali je pogrešno kada pojedini drugovi i među nama smatraju da će „podići ugled” naše Narodnooslobodilačke vojske ako negiraju njen partizanski karakter i partizanski karakter njenog ratovanja, i to na taj način što će izneveriti istinu, što će našoj vojsci naknadno kalemiti svojstva jedne potpuno izgrađene, redovne regularne armije — svojstva koja ona nije imala; ili što će, pod vidom borbe protiv „partizanštine” (koja ne pretstavlja baš nikakav akutan problem u našoj Armiji), naknadno unositi u opis operacija i borbi naše Narodnooslobodilačke vojske radnje koje su svojstvene potpuno izgrađenoj, redovnoj regularnoj armiji — koje naša vojska nije upotrebljavala. (Pritom se ukida tako važna odlika našeg starešinskog ratnog kadra kao što su bili: snalaženje i umešno rukovođenje u toku „dinamike boja”.) To što je naša vojska bila takva i što je tako dejstvovala, nije pretstavljalo, u datoj situaciji, njenu slabost, nego njenu snagu. U tim uslovima, sa onim mogućnostima, nasilno stvorena redovna regularna vojska pala bi tamo gde je Narodnooslobodilačka vojska pobedila. To nije smetalo našoj vojsci da rešava i takve situacije i zadatke za koje se dotada pretpostavljalo da ih može rešiti samo „prava”, redovna regularna vojska.

Naši vojni stručnjaci nisu, dakle, suviše naglašavali revolucionarni značaj našeg ratnog iskustva i njegov značaj za vojnu nauku nego, obrnuto, suviše malo. Prilazili su tom pitanju često stidljivo i suviše oprezno. A, pravo da kažemo, imali su i razloga za snebivanje: kažeš sasvim običnu stvar, koja pada u azbuku marksizma-lenjinizma, kao na primer, „ne treba šablonski prenositi iskustva Sovjetske armije”, a protumači se, prenese i zaključi: „Jugosloveni tvrde da su sovjetska pravila šablon”, „da Jugoslovenskoj armiji nije potrebno da usvoji iskustva Sovjetske armije!”

Pa i što se tiče same naše Armije. Ona nije više ista kao što je bila u toku rata, pa ni na kraju rata. Ali bi bilo pogrešno misliti da je razbijen svaki kontinuitet između prošle, ratne armije i današnje (to i ne treba da bude); i da su sva naša ratna iskustva izgubila svoju vrednost.

„Učiti je teško, ali primena naučenog je još teža. Vojnim znanjima u učionici ili iz knjige mogu mnogi da ovladaju, ali u stvarnoj borbi jedni gube dok drugi dobijaju bitke, kako je to dokazala vojna istorija i naš sopstveni život… Svi osnovni zakoni i teorije rata su uopštavanja prošlih ratova od strane prošlih ili savremenih naučnika. Jedna je stvar reći da treba pažljivo proučavati krvava iskustva iz prošlih ratova. Ali je druga stvar posmatrati ta uopštavanja na temelju sopstvenog iskustva i usvojiti ono što je korisno iz prošlosti, odbaciti ono što je nekorisno, i dodati starome ono što je specifično svoje lično. Ovo poslednje je najvažnije. Bez toga nećemo biti u stanju da vodimo rat.”21

Najzad, drugi narodi bili su, a verovatno će se ponovo naći, u sličnom položaju kao što smo bili mi. U izvesnom smislu naći će se u tom položaju i pre izbijanja rata, za vreme mirnodopske okupacije. Zato takođe naša iskustva nisu ni nesavremena ni zastarela. Ona će biti još primenjena, razume se u izmenjenom obliku, u drugim razmerama i na višem stepenu. Zato i ne treba da ostanu samo naša. Tako ne misle i ne rade oni koji nas napadaju i klevetaju, užasnuti što smo se usudili da pomislimo da je naša četvorogodišnja ratna praksa nešto doprinela vojnoj nauci i u nečemu je dopunila. Takav stav ograđivanja od pouka stečenih u borbi i proverenih na delu, njihovog negiranja, pretstavlja grubo iskrivljavanje marksizma-lenjinizma, a u interesu pozicija koje nikakve veze nemaju ni sa interesima međunarodnog revolucionarnog pokreta, ni sa internacionalizmom, ni sa marksizmom, nego su im direktno suprotni.

Šta kaže Lenjin?

„Prvo, marksizam se razlikuje od svih primitivnih oblika socijalizma time što on ne vezuje pokret ni za jedan određeni oblik borbe… Kao bezuslovan neprijatelj svih apstraktnih formula, svih doktrinarskih recepata, marksizam zahteva pažljiv odnos prema masovnoj borbi koja je u toku, koja, s razvitkom pokreta, s porastom svesnosti masa, sa zaoštravanjem ekonomskih i političkih kriza, rađa sve nove i sve raznolikije načine odbrane i napada… Marksizam se ni u kom slučaju ne ograničava na one oblike borbe koji su mogući i koji postoje samo u danom momentu, on priznaje neizbežnost novih, revolucionarima danog perioda nepoznatih oblika borbe kad se promeni postojeća socijalna konjunktura. Marksizam se u tom pogledu uči, ako se tako može reći, iz prakse masa, nemajući nikakvih pretenzija da uči mase oblicima borbe koje izmišljaju kabinetski „sistematičari”…
…Drugo, marksizam bezuslovno zahteva da se pitanje oblika borbe posmatra istorijski. Postavljati to pitanje van istorijski konkretne situacije znači ne razumevati azbuku dijalektičkog materijalizma. U različitim momentima ekonomske evolucije, u zavisnosti od različitih političkih, nacionalno-kulturnih, životnih itd uslova, različiti oblici borbe iskrsavaju u prvi plan, postaju glavni oblici borbe, a u vezi s tim, sa svoje strane, menjaju se i sporedni, uzgredni oblici borbe. Pokušati odgovoriti na pitanje o određenom sredstvu borbe sa da ili ne, ne posmatrajući podrobno konkretne prilike dotičnog pokreta na određenom stepenu njegovog razvitka — znači potpuno napustiti tlo marksizma.
…Nacionalno ugnjetavanje ili antagonizam ništa ne objašnjavaju jer je njih uvek bilo na zapadnoj periferiji, a partizansku borbu rodio je tek ovaj istorijski period.
…Pokreti ne dezorganizuju partizanske akcije nego slabost partije, koja ne ume da uzme u svoje ruke te akcije.
… Ja razumem da se mi, usled slabosti i nepripremljenosti naše organizacije, na određenom mestu i u danom momentu, možemo odreći rukovođenja tom spontanom borbom… Ali kad kod teoretičara ili publicista ne vidim osećanje tuge zbog te nepripremljenosti, nego oholo samozadovoljstvo i narcisovski oduševljeno ponavljanje fraza o anarhizmu, blankizmu i terorizmu, koje su napamet naučili u ranoj mladosti, onda me vređa ponižavanje najrevolucionarnije doktrine na svetu.
… Nikada partija proletarijata ne može da smatra partizanski rat za jedino ili čak za glavno sredstvo borbe… To sredstvo mora biti podređeno drugim, mora biti usklađeno sa glavnim sredstvima borbe, oplemenjeno prosvećujućim i organizujućim uticajem socijalizma.
… Ali mi vidimo svoj zadatak u tome da srazmerno svojim snagama doprinesemo pravilnoj teoretskoj oceni novih oblika borbe koje donosi život, u tome da se nemilosrdno borimo protiv šablona i predrasuda, koji smetaju radnicima da pravilno postave novo i teško pitanje, da pravilno pristupe njegovom rešavanju.”22

Šta dokazuju ove misli i uputstva Lenjina? Partizaiski rat koji Lenjin brani od filistara drukčiji je od našeg, u drugim prilikama. On tu znači oružanu borbu pojedinih lica i manjih grupa ljudi u Prvoj ruskoj revoluciji. Suština nije u tome, nego kako Lenjin prilazi ovom pitanju. On „partizanski rat” smatra novim oružjem, sredstvom u borbi proletarijata, iako je bilo toliko oružanih borbi u ranijoj istoriji. U kom smislu ovakav „partizanski rat” mora odgovarati glavnim sredstvima borbe? U tom smislu da mora biti oplemenjen prosvetnim i organizirajućim uticajem socijalizma. Radi se, dakle, o revolucionarioj političkoj sadržini, o revolucionarnom rukovodstvu. To utoliko više vredi ukoliko masovnost ustanka, snaga pokreta i zrelost rukovodstva, kao i ostale prilike, dozvoljavaju „partizanskom ratu” da postane zaista rat, opštenarodni i glavna forma borbe.

… „Mi ne govorimo o neophodnoj potrebi da se preobražaji praktično ostvare čak i na maloj, recimo od carizma osvojenoj teritoriji; praktično ostvarenje je hiljadu puta važnije od svih manifesta i, naravno, isto tako hiljadu puta teže… “23 … „Ali obavezno je da se odmah počne učiti u praksi: ne bojte se tih probnih napada. Oni se, naravno, mogu izroditi u krajnost, ali to je zlo sutrašnjice, a danas je zlo naša inertnost, naše doktrinarstvo, učena nepokretnost, starački strah od inicijative…”24 … „Revolucionarna armija — to je takođe vrlo velika reč. Njeno stvaranje je težak, složen i dug proces. Ali kad vidimo da je on već počeo i da fragmentarno, u odlomcima, napreduje svuda, — kad znamo da bez takve armije stvarna pobeda revolucije nije moguća — moramo istaći odlučnu i otvorenu parolu, propagirati je, činiti je probnim kamenom aktuelnih političkih zadataka. Bilo bi pogrešno misliti da revolucionarne klase uvek imaju dovoljno snage za izvršenje revolucije, kad je ta revolucija, usled uslova društveno-ekonomskog razvitka, potpuno sazrela. Ne, ljudsko društvo nije uređeno tako razumno i tako „zgodno” za napredne elemente.”25

Eto šta kaže i ističe Lenjin, a ne: „isto je bilo i pre 140 godina!” Setimo se značaja koji su i Marks i Lenjin davali iskustvima Pariske komune!

Ove misli Lenjinove nisu nimalo zastarele, niti gube od svoje vrednosti zato što se odnose na posebnu, konkretnu situaciju, na Revoluciju 1905. Suština njihovog značaja sastoji se u tome što one pokazuju kako je Lenjin prilazio pitanju oružanog ustanka. Tako mu je prilazila, po Lenjinu, i naša Partija, i pre rata i praktično za vreme rata.
Evo šta je pisao Staljin 1927. godine:

„Bez obzira na idejno uzdizanje naše Partije, kod nas u Partiji još uvek postoji, na žalost, izvesna vrsta „rukovodilaca” koji iskreno veruju da se može rukovoditi revolucijom u Kini, tako reći po telegrafu, na osnovu poznatih, od svih priznatih opštih stavova Kominterne, ne vodeći računa o nacionalnim osobenostima kineske ekonomije, kineskog političkog uređenja, kineske kulture, kineskih običaja, tradicija. Ti se „rukovodioci” time, upravo, i razlikuju od pravih rukovodilaca, što oni uvek imaju u džepu dve-tri gotove formule, „prikladne za sve zemlje i „obavezne” za sve uslove.
…Otuda večni sukob između formula i revolucionarnih pokreta u pojedinim zemljama, kao osnovni rezultat rukovođenja tih nazovi rukovodilaca.
…Nesklad između formula i stvarnosti — to je sudbina nazovi: rukovodilaca iz opozicije.
A taj nesklad jeste neposredni rezultat raskida opozicije s poznatim taktičkim principom lenjinizma o obaveznom vođenju računa o nacionalno-osobenom i nacionalno-specifičnom u revolucionarnom pokretu svake pojedine zemlje.”26

Skoro godinu dana posle čudovišne kampanje Informbiroa, došli smo dotle da moramo braniti pravo na primenjivanje marksizma-lenjinizma. Kolika je besmislica tući stvarnost — citatima! Čak ne činjenice iz stvarnosti, nego proizvoljne zaključke iz nje. Ocena „stanja u jugoslovenskoj partiji”, u tom smislu, nije uopšte pitanje teorije, priznavanja teorije, nego pitanje baš primene teorije. A „kritičari” baš o tome neće da govore, baš to preskaču i negiraju; u stvari zato što su protiv primene teorije koju tobož brane! Čim se postavi, naime, pitanje primene teorije, odmah se postavlja i pitanje u kakvim uslovima? Onda, tj. pošto se radi o praksi, sami citati nisu više dovoljni. Može biti po sredi i pogrešna primena teorije sadržane u citatima, ali se i to može prosuditi, ne poređenjem prakse sa citatima, nego ispitivanjem uslova koji takvu primenu opravdavaju ili ne opravdavaju. Samo se pomoću ovih uslova može dokazati pogrešna primena. Jer šta bi drugo i moglo značiti „primena”, nego — stvaralačka primena, tj. na određene uslove, u određenoj situaciji.

Pre skoro godinu dana tvrdili smo da se uslovi i osobenosti naše borbe nikako ne mogu svesti na formulu ,,kombinovanje akcija regularne vojske, partizanskih odreda i narodnih ustanaka”.
Postavljali smo sledeća pitanja i davali sledeće odgovore:
Pretstavljaju li ti uslovi, u svojoj istorijski povezanoj celini, nešto novo u odnosu na ranije uslove pod kojima su se stvarali i razvijali oslobodilački pokreti u istoriji? Bez svake sumnje pretstavljaju.
Predstavlja li samo rešenje posebne, konkretne situacije, stvorene zbirom datih, istorijski novih uslova, — nešto novo i značajno u istoriji revolucionarnih pokreta? Bez svake sumnje — predstavlja.
Može li se, onda, naš „partizanski rat”, sa svim svojim osobenostima, izjednačiti s borbom partizanskih odreda u Rusiji 1812., ili u Španiji pre 140 godina? Očevidno ne može.
Zaslužuje li, onda, to novo i značajno, koje su doneli naša Naroda revolucija i Narodnooslobodilački rat, da bude usvojeno kao zajednička tekovina borbe naroda za svoju slobodu i nezavisnost? Bez sumnje, zaslužuje.
Da li je, najzad, s gledišta interesa revolucionarnog pokreta, u sadašnjoj i budućoj borbi porobljenih klasa i naroda, pravilno i korisno poticati istinu o nesumnjivom značaju našeg ratnog, političkog i vojnog, iskustva! Očevidno nije.
Tada smo zaključili da negirati odlučujuću ulogu koju je naša Partija imala u rukovođenju ustankom i ratom, i koju danas ima u socijalističkoj izgradnji naše zemlje, znači odreći se pravilne i pravedne ocene naše borbe, znači, u krajnjoj liniji, na pitanju Jugoslavije, koje ne može ostati samo pitanje Jugoslavije, hteti oslepiti i zavesti međunarodni radnički pokret.
U međuvremenu od godinu dana informbiroovska kampanja je izgubila i poslednji priznak neke objektivnosti, principijelnosti, poštenja i dobronamernosti. Šovinizam nekih rukovodilaca komunističkih partija, pritajen za vreme rata iza kapitulantstva, uzeo je punog maha. Laž i klevetanje postali su normalna, jedina dokazna sredstva kojima se služe rukovodioci ovih komunističkih partija. Velike misli Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina, oni lišavaju njihovog živog, duboko ljudskog i revolucionariog smisla i bestidno ih zloupotrebljavaju, stavljajući ih u službu ovakvih sredstava dokazivanja.
Pitanje Jugoslavije zaista nije ostalo pitanje samo Jugoslavije. Oslabljen je front naprednih snaga u svetu, uvedeni su i praktično ozakonjeni štetni, nepravilni, nekomunistički odnosi među socijalističkim zemljama, ozbiljno je poljuljan ugled SSSR-a. Objektivno je otvoreno široko polje dejstva imperijalističkim smutljivcima i ratnim huškačima, kao i njihovim agentima u redovima radničke klase. Propoveda se i sprovodi kao najviša revolucionarna vrlina karijerističko puzalaštvo i neverovanje u snage i revolucionarnu sposobnost sopstvenog radnog naroda. U toku je, jednom reči, čudovišan poduhvat unakaženja osnova marksizma-lenjinizma, uništenja njegove duše i njegove životne snage.
Na našu Partiju pao je časni revolucionarni zadatak da, dosledna svom aktivnom internacionalističkom stavu, uprkos svim teškoćama, nepokolebljivo istraje u svojoj pravednoj borbi za odbranu životnih interesa međunarodnog radničkog pokreta.

———————–
1Ovako, na primer, sovjetski istoričar Tarle karakteriše rat u Španiji i u Rusiji: „Španski narodni rat trebalo je da se izrazi u samostalnim borbenim poduhvatima neorganizovanih seljačkih masa. Za to je trebalo vrlo mnogo heroizma, ali i pored svega toga rezultati nisu mogli biti tako brzi, jer se u Španiji nisu sačuvali organizacioni kadrovi sposobni za borbu. U Španiji oni su ponikli dugo posle početka borbi; u Rusiji su oni postojali od početka do kraja i mogli su da najcelishodnije iskoriste polet narodnog duha (E. Tarle, „Napoleonova najezda na Rusiju”, strana 388); i, na drugom mestu: „Treba reći da je na misao o partizanskom ratu naveo pre svega primer Španije. To su priznavali i vođi ruskog partizanskog pokreta… Kao što sam već imao prilike da napomenem, ruski narodni rat nimalo nije ličio na španski. Vodili su ga ponajviše ruski seljaci odeveni u vojničke i domobranske mundire, zbog čega on ništa manje nije bio narodni. Jedna od pojava narodnog rata bio je partizanski pokret” (isto, str. 325, 326).

2Ako bismo hteli terati mak na konac, ima još jedna protivrečnost u pismu u pogledu ove „teorije”. Onako kako su je formulisali potpisnici pisma, to je, po njihovom sopstvenom tvrđenju, prava teorija o „posmatranju rata” (odnosno posebnih ratova), samo nije nova. Ali, pošto se ide za negiranjem zasluga jugoslovenskih rukovodilaca, ona se, iz prevelike revnosti u negiranju, pretvara, kada je to potrebno, i u takozvanu teoriju. I to je očigledno besmislica. Teorija, kakva je da je, ne može istovremeno biti pravilna, ali stara, i — „takozvana”! Ili jugoslovenski rukovodioci iznose kao svoju jednu pravilnu teoriju, koja, međutim, nije ni njihova, niti nova (i u tome bi se sastojala njihova zabluda i “greh”) – to je jasno; ili to što iznose kao svoju teoriju ne pretstavlja nikakvu stvarnu teoriju — to je drugo. Očevidno je da su pisci pisma mislili drugo nego što su napisali. Oni su u stvari mislili da je

„takozvano”, tj. netačno to da su jugoslovenski rukovodioci uneli nešto novo u nauku o ratu. To, međutim, nisu napisali.

3„Desno doktrinarstvo uporno priznaje samo stare forme i bankrotiralo je do kraja, ne primetivši novi sadržaj. Levo doktrinarstvo uporno odriče neke stare forme, ne videći da novi sadržaj probija sebi put kroz sve moguće forme.” (Lenjin, „Dečija bolest „levičarstva” u komunizmu”).

4Istorija SKP(b), glava IV, “O dijalektičkom i istorijskom materijalizmu”, str. 126-127, 131, izdanje “Kulture”, Beograd.

5Maršal Sovjetskog saveza N. A. Bulganjin, „Trideset godina sovjetskih oružanih snaga“, referat održan 23. februara 1948.

6Tito, Izveštaj na V kongresu KPJ, „V Kongres KPJ“, str. 76-77, izdanje „Kulture“, Beograd. 

7“Program i statut KPJ”, str. 24.

8Tito, Izveštaj na V kongresu KPJ, „V kongres KPJ“, str. 93-94.

9Tito, isto, str. 129.

10Tito, isto, str. 77.

11Tito, „U čemu je specifičnost oslobodilačke borbe i revolucionarnog preobraženja nove Jugoslavije“. Komunist br. 1, oktobar 1946, str. 4. 

12K. Marks I F. Engels, “Revolucionarna Španija”, članak objavljen u “New York Daily Tribute”, 30. oktobra 1854.

13K. Marks I F. Engels, isto.

14Poraz spoljnjeg protivnika, Napoleona, poklopio se, za španski narod sa povratkom unutrašnjeg saveznika tog protivnika – španske reakcije.

15K. Marks I F. Engels, isto.

16„Drug Tito i Centralni komitet naše Partije ne samo što nisu nikada potcenjivali rukovodeću ulogu radničke klase ili komunističke partije, nego su, naprotiv, baš tu ulogu uvek smatrali glavnim i najvažnijim preduslovom pobede ne samo u socijalističkoj revoluciji nego i u narodnooslobodilačkom ustanku. Zaista je nerazumljivo kako se može prebaciti takva stvar baš rukovodstvu one komunističke partije koja je u toku Drugog svetskog rata jedina od svih komunističkih partija u porobljenoj Evropi uspela da u punoj meri ostvari i do kraja obezbedi baš takvu rukovodeću ulogu radničke klase na čelu s komunističkom partijom” (Kardelj, referat na V kongresu KPJ, „V kongres KPJ”, str. 353).

„Mi, razume se, nećemo i ne možemo da zaboravimo da smo svoju zemlju oslobodili svojom snagom, svojom borbom, svojom narodnom revolucijom, a uz pomoć Sovjetskog Saveza. I ne samo uz pomoć Sovjetskog Saveza. Mi nismo zaboravili, niti zaboravljamo da su naša sopstvena borba i pobeda, i linija te borbe, i smisao i cilj te borbe, i njen način i rezultat, da je sve to bilo moguće jedino zato što je proletarijat Rusije 1917. godine stvorio Oktobar, jedino zato što postoji, živi, dela i bori se Sovjetski Savez, prva zemlja socijalizma, jedino zato što je naša Partija učila i nešto naučila od Boljševičke partije” (Moša Pijade, referat na V kongresu KPJ, „V kongres KPJ”, str. 513—514). 

17Staljin, „Oktobarska revolucija i taktika ruskih komunista“, „pravda“, od 20 decembra 1924.

18 Đilas, referat na Drugom plenumu CK KPJ, Partijska izgradnja, broj 1, str. 21-22.

19Tito, „Stvaranje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije!, Bilten, broj 20-22; i Borba, broj 31 za 20. decembar 1942., „Borba za oslobođenje Jugoslavije“, str. 112.

20Tito, „Narodni oficiri i podoficiri“, Bilten, broj 28, za avgust 1943, „Borba za oslobođenje Jugoslavije“, str. 154.

21Mao Ce Tung, isto.

22Lenjin, “Partizanski rat”, članak objavljen u Proleteru, 13. Oktobra 1906, tom XI, str. 186-196, IV izdanje.

23Lenjin, „Revolucionarna vojska i revolucionarna vlada“, objavljeno u Proleteru od 10 juna 1905. 

24Lenjin, „Borbeni komitet pri Petrogradskom komitetu“, 16 oktobra 1905, tom IX, str. 317, IV izdanje. 

25Lenjin, “Poslednja reč ‘iskrovske’ taktike”, objavljeno u Proleteru, od 17. Oktobra 1905., tom IX, str 228, IV izdanje.

26Staljin, „Beleške o savremenim temama“, Pravda od 28. juna 1927., Dela, tom IX, str. 332, 333, 337.

Vojno delo: Organ Ministarstva narodne odbrane FNRJ, 1 (2), Mart-April 1949, str. 5-33. Komunist: Organ Centralnog komiteta KPJ, 3(2), Maj 1949., str. 12-47.
Zahvaljujemo se drugarici Sanji Horvatinčić na združenoj akciji izvlačenja teksta na svetlost dana i premijernoj digitalizaciji teksta.

Edicija Jugoslavija

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK